Nikad ti ja neću biti knjižničarka. Ni književnica ti ja neću biti, ni slovarica, ni pisarica, ni piskinja ni knjigarica. Neću ti ja nikada čitati jer u knjigama ja samo slike volim i ništa drugo osim slika, čak ni naslove ne volim. Samo slike.

Tako sam mami govorila svaki put kad mi je rekla kako ću, ako i dalje nastavim s tolikom mrgudovoljom čitati lektire, sigurno jednoga dana biti književnica ili knjižničarka jer tako to uvijek bude, kad nešto jako nećeš, onda to baš jako hoće tebe.

Tako je i bilo jer ne bi se mame zvale mame kad ne bi baš uvijek bile u pravu, a moja je mama bila upravija od drugih mama jer ono što je rekla, e baš se tako i dogodilo.

Kad je iz tiska izašla moja prva slikovnica, "Pjegava Iva", prvo sam pomislila na dvije mame. Svoju, jer je opet bila u pravu da će mi se knjige jednog dana sigurno smijati u facu i vratiti mi za ono što ih jednom nisam voljela, a baš ih jako nisam voljela, i na nju.

Željkicu.

Njezino ime zapravo je Željka, ali u mojemu svijetu, ali i u svijetu svih onih koji su barem na trenutak čuli njezin glas, ona će uvijek biti Željkica.

Na samrti se, kažu, sjećamo samo slika. Ne pamtimo što smo točno rekli, kome, kako ili zašto. Jesmo li šetali lijevom ili desnom stranom ulice kad smo nekome prvi put slomili srce i jesmo li dovoljno puta pomogli susjedu prošetati psa.

Ne pamtimo priče.

Ni one koje pročitamo ni one koje proživimo. Ne sjećamo se rečenica ni slova, ni metafora, ni pouka, ni upitnika, ničega se takvog ne sjećamo, kažu.

Ali zapamtimo slike.

Da imam pravo odabrati sa mo jednu od milijardu slika koje bi mi sjećanje podmetnulo u trenutku rastanka sa svijetom, ja bih odabrala "Prelij mi u onu s točkama".

Veliku šalicu s točketinama iz koje bijela kava ima drugačiji okus.

Da se mi razumijemo, ja nikada nisam pila tu bijelu kavu nego kakao. Pila sam iz žute šalice na žiraficu i još neke životinje koje su se izbrisale u pranju. Šalica o kojoj govorim pripadala je namrgođenoj djevojčici koja je svoju jutarnju bijelu kavu očajnički željela piti iz baš te velike šalice s točketinama koju je maestralno ilustrirao naš Nino Kunc.

"Prelij mi u onu s točkama" – jedine su riječi koje pamtim iz slikovnice "Poplava u šalici kave", koju je Željkica (kojoj je zapravo ime Željka, a prezime Horvat i još jedno prezime Vukelja) napisala i prije nego što sam se ja rodila.

Ipak, sjećam se te šalice s točketinama i te bijele kave koja je u njezinoj priči imala tako čaroban okus da su se jedino bolnička i vrtićka bijela kava mogle mjeriti s njezinom.

Ne sjećam se točno što se dogodilo, djevojčica je razmažena i ne sviđa joj se ni jedna šalica. Tuli za onom na točketine, ali mama joj ne da i onda ona kmeka, i kenka, i slini, i plače, i od njezinih suza poplavi stan.

Nebitno je.

Te pouke o razmaženosti ionako nikoga ne zanimaju pa nisu zanimale ni mene. Važna je bila jedino šalica i te debele točketine na njoj. Debele kao pjegice koje sam kasnije Ivi prišila na nos. Snažne kao Hrkalovi hrkovi koje sam kasnije naučila slušati. Slušati pa zapisati.

A kava? Nisam nikada pila kavu. Ni s tri ni danas s dvadeset i tri, ali Željkičinu jesam. Mirisala je drugačije. Često sam se kasnije pitala je li ona u trenutku pisanja 'Poplave' stvarno pila tu bijelu kavu. Pa nije valjda da je pila multivitaminski sok dok je pisala o bijeloj kavi. Sigurno me ne bi prevarila, sigurno je pila bijelu kavu i baš zato je i zamislila cijelu tu priču.

Sljedeće što me je zanimalo bila je šalica. Jesu li se Željkica i Nino dogovorili da će to baš biti takva šalica ili je Željkica stvarno čuvala točketinastu šalicu svoje bake iz koje je pila ništa drugo doli bijelu kavu?

Mora da je bakina. Kao i recept za tu čarobnu kavu. Pisac još jedini može toliko uspomena nositi sa sobom u svijet.

Čula sam kasnije, kad sam već bila visinom velika, ali u glavi i dalje mala, da Željkica na svoje književne susrete uvijek nosi koferčić. Možda je u njemu bakina šalica.

A možda, samo možda, u njemu postoji i maličasti aparat za bijelu kavu. Taj bi mogao biti pradjedov. Sigurno ga ona čuva.

Znala sam da ću je jednom i sresti. Pričale smo jako pametno i odraslo jer sam je podcijenila. S njom nije za pričati odraslo. S njom se valja igrati. Ali pristojnost se ovih dana krivo uči pa sam je od silnog opreza da ne ispadnem djetinjasta, zaboravila pitati za šalicu. Nisam je ni za bijelu kavu pitala, a nudila mi je sok. I ona je morala biti pristojna jer odrasli to rade.

A to mi se nije svidjelo. Nije ni njoj, čulo joj se u glasu.

Htjela sam je još pitati koliko je puta morala otpiti tu bijelu kavu da bi dobila priču i gdje čuva bakinu šalicu s točketinama. Kako joj se zove baka, je li još živa, kakve su joj boje oči i zna li koju dobru priču o zmajevima (jer to su sva pitanja koja bi trebala biti odgovorena u bilješci za pisce i piskinje).

Nisam je pitala.

Morala sam biti pristojna. Odrasla. Morala sam reći riječi kao što su "Budite ljubazni" i "U kojemu smislu to govorite".

Nije joj se to svidjelo, a ni meni.

Htjela sam je još pitati i je li zadovoljna drugim šalicama koje je Nino naslikao. Je li neka od tih šalica stajala u kredencu njegove bake ili mame. Voli li i on bijelu kavu ili više voli kakao.

Htjela sam je pitati i udrobi li kada kruh u bijelu kavu i hoće li o tome napisati priču.

Ali nisam.

Htjela sam joj reći da je mama bila u pravu kad je rekla da će mi se riječi smijati u facu jer sam sada i ja, baš kao i ona, postala piskinja.

Htjela sam joj reći da su njezine točketine u mojoj glavi, uz pomoć neobičnog stroja kojemu još uvijek ne znam ime, stvorile pjegice koje su zatim stvorile priču o Pjegavoj Ivi.

Htjela sam joj reći da je osim moje mame i ona moja mama jer je u meni odgojila čitatelja.

Nije to napravila riječima, da se razumijemo, jer riječima još nitko nije odgojio nikoga, a kamoli čitatelja.

Napravila je to slikom. Onom velike šalice s točketinama iz koje bijela kava ima posebniji okus.

Ja se još nekada sjetim kakav je taj okus iako nikada nisam voljela kavu pa ni bijelu. Svima kažem da je volim zato što kad to kažem, mislim na onu Željkičinu.

Nekad, samo nekad, padne mi na pamet da je ona možda stvarno pila multivitamiski sok i da uopće nije imala takvu šalicu ni ljubaznu baku.

Takvo mi nešto prije nikada nije padalo na pamet. Jer Željkica to nikada ne bi napravila. Ne bi slagala svojega čitatelja. Ni prijatelj te nikada ne bi izdao, ne bi tatin poslodavac tati oduzeo radno mjesto niti bi ti netko zaista slomio srce.

Prije su bolesni ozdravljali, a novci nisu stvarali glavobolju. Prije sam kosu prala nedjeljom, spavala iza crtića u osam, miješala Cedevitu s mlijekom pa povraćala i onda se smijala.

Iz istoga razloga, Željkica mi je već nekoliko godina sumnjiva. Svaki put kad je ugledam na nekoj promociji ili predstavi, ja ju analiziram kao Emil iz "Emila i detektiva", kojega je kao mala voljela čitati.

Sigurno je lažovica. Sigurno ni sama ne voli bijelu kavu i piše priče jer je urednik od nje naručio. Bake se vjerojatno i ne sjeti, a šalice nikada nije ni voljela kao ni točke.

Nešto tu ne štima.

Ne može ona biti iskrena i usput i dobra. Pa odrasla je. Nema šanse da u njoj još uvijek čuči vrtićanac, a i taj njen koferčić, ma daj, molim te. U njemu sigurno tegli knjige koje mora prodati. Jer sve je to lova, mislim si ja jer tako su me naučili da mislim. I nema šanse da je Željka još uvijek Željkica.

Pa prevelika je da bude dobra.

Prevelika je da bude iskrena.

Prevelika je da se još igra.

Prevelika je da govori istinu.

Još je jedan dokaz ta njezina "Poplava". Godinama tragam za slikovnicom koju knjižnice imaju u neznatnim primjercima, a antikvarijati nikada nisu ni čuli za nju.

Kontaktirala sam u zadnjih nekoliko godina izdavača knjige, knjižničare znane i neznane, online kupovine, razmjene, buvljake, kolekcionare, muzeje, vrtiće i škole.

Kupila bih. Platila bih. Zamijenila bih. Sve bih. Za jedan primjerak "Poplave iz šalice kave".

Moja draga knjižničarka, koja me uvijek lijepo dočeka s domaćim džemom od malina, predložila mi je da je posudim u knjižnici i zatim slažem da mi je pojeo pas.

Ali savjest bi me izjela da je maznem. Kao onog malog u Endeovoj "Priči bez kraja".

Ne možeš je kupiti, ne možeš je nabaviti, ništa što za nju daš neće biti dovoljno jer 'Poplavu' ne možeš vratiti.

Zapela je negdje u vremenu gdje obično zapnu mnogi plišani medvjedići, vlakići na navijanje i lutke koje piške kad u njih naliješ vodu.

I da je nabavim, ne bi mi bila ista, kažu mi prijatelji. Kako da povjerujem u tu čarobnu šalicu kad ni Željkici ne vjerujem da je pila kavu, a ne multivitaminski sok.

Pitam se ja stalno - pa tko mi je to napravio? Tko mi je maznuo šalicu s točkama i popio svu bijelu kavu?

Tko me natjerao da ikada posumnjam u Željkicu?

Ne sviđa mi se to. Neću ja to tako. Što imam, ako ne vjerujem u Željkicu? Kako da vjerujem ikome ako ne mogu vjerovati da je govorila istinu?

Nije li pisac onaj koji bi je baš uvijek trebao reći?

I zato više ne vjerujem u riječi. Ja ih pišem, da se razumijemo, puno ih i često pišem. Još ih više čitam. Ali ne vjerujem u njih. Jer ako ih dobro poslušam, čujem samo to da više nikad neće biti kao nekada. Da će mama i tata biti stari, da će plaće biti male, a posao velik, da će boljeti često, a ponekad bez lijeka. Da će mržnja rasti, a dobri da će pasti. Da će se obećanja dati, ali se neće ispunjavati, da će se preživljavati, ali ne i živjeti.

Vjerujem samo u slike. I to što pišem, samo su slike.

To što živim, slika je šalice.

Šalice iz koje bijela kava ima drugačiji okus.

Šalice u kojoj nikada ne nedostaje mirisa. Onog istog koji miriše na prvi prespavanac kod prijateljice, na izlet na Plitvice, miris visoke temperature i Klavocin od kruške. Maminu pileću juhu i palačinke sa šalicom mlijeka u kadi u nedjeljnju večer.

Šalice u kojoj stanuju zagrljaji.

Šalice u kojoj postoji sklonište od laži i straha. Šalice koja ispunjava obećanja i vjeruje u čuda.

Šalice u kojoj Željkica skriva slike svoje bake. Točkice i kavena zrnca.

Slika šalice koje ću se sjetiti kad se budem pozdravljala sa svijetom.

I dalje ću tragati za primjerkom "Poplave". Tko god da je ima, neka zove, dat ću za nju novi bicikl, set Harry Potter knjiga u kojemu nedostaje Plameni pehar, gumene čizme za kišu, slabo korištene klizaljke, mobitel sa superbrzim internetom, domaći ajvar, peglu za kosu, televizor, napunjenu iksicu i uslugu šetanja psa.

Samo da je još jednom pročitam.

Da ispijem koji gutljaj kave iz prepune šalice na točke i sjetim se kako je to izgledalo nekad.

Možda mi upali.

A Željkica?

Sretat ću je i pozdravljat ću je. Opet onako pristojno i dosadnjikavo. Moramo tako.

Dok drugi gledaju.

Ionako sam uvijek u njezinom koferčiću. Putujem s njom i učim. Kako se blesirati i biti mali dok si veliki. Kako postati Hrabrica i ne biti kukavica.

Kako misliti veliko, a biti mali.

Kako uživati.

I znam da će mi jednom skuhati tu kavu. Znam, negdje daleko u sebi, da nikada ne bi lagala. Znam da me nikada ne bi iznevjerila. Servirat će mi je u Ikeinoj šalici, ali ja ću je, nasmijana i zaigrana od srca zagrliti i još jednom glasno zamoliti:

- Željkice, prelij mi u onu s točkama!