Kod Vernona ništa novo: umro je David Bowie, napali su Charlie Hebdo i svi se pomalo guše u tom individualizmu na koje ih društvo tjera (neke alimentacije presuše, neke ljubavi ispare, nove se bore ili sijede pojave) te se ekipa iz prva dva dijela trilogije skuplja na - konvergencijama.

Van medija, interneta i s pokojim uljezom organiziraju komune na kojima Vernon pušta muziku i događa se dok plešu nešto plemensko, lijepo, nešto što mijenja, neka iPod magija... Ali, priča ide dalje, likovi (imate kratki opis tko je i što je na početku knjige) dobiju i neočekivano nasljedstvo, što unosi nemir u krhku zajednicu; budi se i producent kojemu su dvije djevojke tetovirale "silovatelj" na koži i kao u prve dvije knjige ritam se ne mijenja.

U glavnom izlogu interneta

Rečenice kao da su izvučene iz rock pjesama, pasusi su kratke priče, kroz likove i njihove odnose Virgine Despentes doslovno stvara nabrijani glazbeni album od Suboteks romana. 

Rečenice kao da su izvučene iz rock pjesama, pasusi su kratke priče, kroz likove i njihove odnose Virgine Despentes doslovno stvara nabrijani glazbeni album.

Možete ga čitati u citatima, ovako: "No danas ljudi više ne žele posebne kodove: sve što se pojavi u glavnom izlogu interneta mora biti čitljivo odmah, bez potrebe za ičim drugim osim za nekim sirovim zdravim razumom da bi se sve dešifriralo." 

Možete otvoriti knjigu na 170. stranici i u narednih dvadeset stranica pročitati jednu potresnu priču o mladoj muslimanki, jednoj od one dvije djevojke iz gore tetovirane priče, koja se sakrije u Njemačkoj čuvajući djecu u jednoj obitelji s troje djece, sve dok se ne zaljubi u pater familiasa.

Odskočna daska

Možete pročitati i samo ovu knjigu, preskačući prve dvije. A i ne morate, kao što ni slušanje glazbe nije nužno za preživljavanje, tako i sve muzičke reference u romanu svima ne mogu biti poznate, niti je to esencijalno za cijelu trilogiju, ali je, svakako, integralni dio ove velike priče.

U smislu da u poplavi proznih rukopisa ovaj je toliko unikatan da svima koji iz razno raznih pobuda pišu, može poslužiti kao dobra odskočna daska.

Napisala ju je Virginie Despentes, autorica kod nas neprevedenog joj romana Baise-moi (1994.) i zvučnog eseja King Kong Théory (2006.) koja se prostituirala i bila silovana, snimala filmove i svirala bas. I za razliku od drugih čitanja, ja bi je svrstao u self help literaturu.

U smislu da u poplavi proznih rukopisa ovaj je toliko unikatan da svima koji iz razno raznih pobuda pišu, može poslužiti kao dobra odskočna daska: neće svijet propasti ako ne napišete priču. Uostalom, pisci, barem oni pravi, trebali bi manje čitati ako namjeravaju pisati. I više slušati neku unutarnju muziku. Djevičansku, onakvu kakvu piše Virginie.