Ne znam kad sam naučila čitati jer nisam znala pisati da ostavim rukopisni trag, a sjećanje je nepouzdano čak i kad je vlastito, a kamoli roditeljski hormonalno i subjektivno. Svakako je to bilo prije škole, jer živo se sjećam čuđenja koje me obuzelo kad sam među knjigama za prvi razred vidjela slovaricu: što će nam to kad svi znamo čitati? Od tih korica s džepićima za umetanje izrezanih slova i prve lektire o domoljubnom Ježu, pojedinačni su mi tekstovi u magli – znam samo da sam čitala sve čega sam se mogla dočepati, i da je čitanje uvijek bilo moj prvi izbor: u trenucima odmora, razbibrige, dosade.

Da sam prije tri ili više godina sjela napisati tekst o čitanju i čitateljima, moguće da bih krenula od divnoga Borgesa kojemu je prema njegovim vlastitim riječima, kao ravnatelju argentinske Nacionalne knjižnice, ironija sudbine podarila 800 000 knjiga, ali i sljepoću; koji je smatrao da su čitatelji ako ne važniji, onda svakako mnogo zanimljiviji od autora te se više - i to je citat - volio hvaliti knjigama koje je pročitao nego onima koje je napisao. Nezaobilazno bi se u mome ogledu o divotama čitalačkog procesa našao i Italo Calvino, zbog kojeg mi srce uvijek zakuca jače, i koji je u svom čarobnom klasiku Ako jedne zimske noći neki putnik glavne uloge rezervirao za Čitatelja i Čitateljicu, a fabulu na mnogo razina ispresijecao različitim vrstama konzumiranja teksta. Iz pozicije One Koja Čita, prije tri ili više godina govorila bih o Onima Koje Sam Čitala i koji su i sami čitali i pisali o čitanju. To bi bilo polazište, moj zdravo-za-gotovo uzet status: ja sam čitateljica, kao nulto stanje, kao točka s koje krećem.

Tekst o čitanju i čitateljima koji pišem danas počinje nešto drukčije. S jednakim žarom kao što sam nekad sebi kupovala knjige, sada kupujem slikovnice. Spotičemo se po njima, klinci ih prevrću, okreću, žvaču. Sve iz ljubavi. Kad moja trogodišnjakinja nešto skrivi, najveća kazna joj je kad kažem da nema čitanja prije spavanja. Nikad nisam razmišljala o tome kao o odgojnom dosegu, potvrdi nekih svojih didaktičkih ili metodičkih vještina. Nisam imala promišljenu taktiku. Knjige i tekstovi i ono napisano dio su moga posla i života, i normalno mi je da ću djecu uključiti u to što radim, cijenim i volim, ali i što smatram osnovnom ljudskom potrebom. Što god radili u životu, važno je znati čitati – učenjem čitanja učimo se mišljenju, promišljanju, razmišljanju.

Ako ne već na prvi, na drugi vam je pogled iz potonjeg odlomka sigurno jasno da moje nulto stanje više nije nulto, i da se intenzivno pitam što mu je prethodilo i kako sam postala čitateljica koja jesam. Sad me zanima proces i praktična dimenzija, ne toliko anegdotama i književnoznanstvenom terminologijom natopljena teorija. Ništa kontra takve teorije – dapače - ali ona mi neće pomoći da djecu omađijam svijetom slova, riječi i tekstova. Ne samo zato što je to meni važno, već zato što je to dobro za njih, na nemjerljivo mnogo načina.

Čitanje je zdravstveno pitanje

Vjerojatno svi mi u svakom trenutku znamo nabrojati barem tri razloga zašto je čitanje sjajna stvar. Ali s čitanjem kod odraslih nekako je na kraju jednako kao s tjelovježbom: znamo da čini dobro i da je dovoljno 15 minuta dnevno, ali jednostavno, eto, nikako, ali baš nikako nemamo vremena. I svi se stalno zbog toga nekomu ispričavamo. Neću sad o odraslim part-time i full-time čitateljima niti o čitateljskoj krivnji. Razgovarajmo o onima koje tek formiramo, i o mjestu čitanja u dječjoj sadašnjosti i budućnosti.

Čitanje, kao ni pisanje, nije nešto s čime se rađamo, već vještina koju trebamo usvojiti.

Bili u konačnici rani predškolski ili kasni školski čitači, teren se mora pripremiti usvajanjem tzv. predčitalačkih vještina. To se događa mnogo prije sustavnog podučavanja čitanja - doslovce od prvog dana djetetova života. Ne znači da morate u rodilište ponijeti slikovnice, ali nema ni u tome ništa loše ako vas potakne da djetetu što više govorite i da ono sluša vaš glas. Američka pedijatrijska akademija savjetuje roditeljima da bez oklijevanja čitaju novorođenčadi. U Velikoj Britaniji i Skandinaviji svako dijete već u rodilištu dobiva svoju prvu knjigu, u okviru projekata koje podupiru država ili lokalna zajednica. Pri odlasku iz rodilišta roditelji dobivaju iskaznicu dječje knjižnice s kojom će, kad se ondje jave, dobiti besplatnu knjigu za dijete i informacije o tome što sve knjižnice djeci i roditeljima nude i zašto je čitanje djetetu toliko bitno.

Možete krenuti već u rodilištu, i sigurno nije loše ako to činite, ali s obzirom na razvijenost vida, sposobnost razlikovanja boja, fokusiranje i koncentraciju, navršena tri mjeseca razumnija su početnička dob. Ali treba imati na umu da nikad nije prerano, i da je potrebno i korisno: djeca počnu učiti riječi mnogo prije negoli ih počnu izgovarati i zato je bitno što više razgovarati s njima, opisivati im svijet oko njih i procese u njemu. „Sad ću uzeti slikovnicu s police pa ćemo sjesti i skupa čitati“ ili „Sad ću te presvući u zelenu trenirku pa ćemo se igrati s tvojim novim crvenim i žutim kockicama“ ili „Danas je padala kiša i smočila sam se jer sam zaboravila kišobran“ – ništa od toga nije previše napredno gradivo za jednomjesečnu bebu. Svaka verbalna interakcija pridonosi emotivnom i socijalnom povezivanju i stvaranju predčitalačke riznice. Uloga roditelja je najvažnija, jer oni su prvi izvor informacija, povjerenja i model ponašanja za dijete, i u prilici su uvoditi radnje i aktivnosti koje potiču dječju znatiželju, a koje su u ovom slučaju važni temelji za poticanje i razvoj pismenosti.

Zašto je posebno važno čitati djeci, i učiti ih da i sami postanu čitači? Svi smo to već čuli bezbroj puta: čitanje obogaćuje maštu i vokabular, jača koncentraciju i intelekt, otvara vidike i širi spoznaje, povoljno utječe na psihološki i emotivni razvoj. Odlična nacionalna kampanja za poticanje čitanja djeci naglas od najranije dobi, Čitaj mi, na svojoj stranici navodi da samo 15 minuta glasnog čitanja dnevno pomaže cjelokupnom djetetovom razvoju. Ali zapravo je to sve dodana vrijednost. Evo nešto što je mnogo ozbiljnije, nešto što je imperativ: dijete vam neće biti zdravo ne budete li mu čitali. Radikalno zvuči, ali znanstveno utemeljena istraživanja kažu da je čitanje djetetu od veoma rane dobi jednako važno za razvoj koliko i zadovoljavanje primarnih potreba: za hranom, sigurnošću, igrom, odmorom, ljubavlju. Sinapse koje se razvijaju čitanjem ne razvijaju se nijednom drugom aktivnošću. Danas magnetska rezonanca bilježi autentičnu moždanu aktivnost u realnom životnom kontekstu i okruženju pa nema više nagađanja: postoje opipljivi dokazi da je mozak zdravog djeteta koje je bilo izloženo pravim poticajima znatno razvijeniji od mozga jednako zdravog djeteta koje je okolina, uvjetno rečeno, zanemarivala. To naravno ne znači da je isključivo čitanje pravi i jedini poticaj u najranijoj dobi, ali ono integrira sve poticaje koji pridonose i fizičkom i mentalnom zdravlju djeteta: ugoda, toplina i blizina roditelja, fokusiranost na dijete bez vanjskih smetala, i šareni zanimljivi predmeti za listanje, prevrtanje i igru. Većina tekstova, članaka i knjiga koji praktično ukazuju na važnost čitanja ističu da čitanje mora biti ugodan emocionalan doživljaj. Osim toga, djeca su po prirodi radoznala i tu radoznalost treba poticati i koristiti te pravilno usmjeravati. Kad se te dvije stvari spoje, dijete se već zaputilo čitateljskim stazama.

Što čitati s djecom?

Slikovnice su prve dječje knjige, i stručnjaci se slažu da trebaju biti primjerene dobi djeteta. To u ovom slučaju znači nešto posve različito od onoga na što smo navikli kad govorimo o primjerenosti u kontekstu literature za odrasle. Bilo kakva slikovnica uvijek je bolja od nikakve, ali ilustrirane Grimmove bajke nisu baš najbolji izbor za jednogodišnje dijete – ne zbog okrutnih postupanja Ivičinih i Maričinih roditelja ili nasilja vuka prema baki ili lovca prema vuku, već zato što je tu previše detalja u slici i u tekstu da bi se iskoristila kratkotrajna koncentracija djeteta u toj dobi.

U svom odličnom tekstu za odgojitelje, o poticanju čitanja od najranije dobi, Ivanka Stričević daje mnoge praktične primjere i smjernice o vođenju samoga procesa, a posebno se osvrće na slikovnice i njihovu dostupnost i kvalitetu. S pravom ističe da su slikovnice komercijalni proizvod i da često tržište nameće kriterije koji nisu uvijek najbolji za dijete i njegov razvoj. Kvaliteta slikovnice procjenjuje se prema pedagoškim i estetskim kriterijima, a na njih utječu tekst, ilustracije i cjelokupna oprema. Za djecu u prvim godinama života važno je da je boja na slikovnicama postojana i neotrovna jer djeca te dobi ispituju svijet i opipom, a slikovnice često, osim rukama, proučavaju i ustima i zubima. Za stariju djecu, važno je i pitanje kakve poruke djetetu prenose, primjerice o rodnim i sličnim stereotipima. Ako znamo da tekst treba biti prilagođen djetetovoj sposobnosti razumijevanja poruke koju odašilje, zanimljiv, smislen, pisan jasnim i pravilnim jezikom – da bi slikovnica bila vrijedna – onda nije teško uočiti koliko je na tržištu onih koje te kriterije ne zadovoljavaju.

Donedavno sam bila zatvorena u univerzum kućne biblioteke, ali otkad sam s djecom počela redovito pohoditi dječji odjel u Gradskoj knjižnici, bolje sam shvatila na što se misli kad se u negativnom kontekstu spominju zahtjevi tržišta. Slikovnice koje obiluju gramatičkim pogreškama, prekomplicirane sintakse i potpuno nejasne svrhe i poruke te neusklađenih ilustracija nisu najveća moguća opasnost za četverogodišnje buduće čitače, ali roditelji – koji im čitaju – mogu se komotno zapitati za što daju novac, ili na što troše vrijeme. Iz čitateljske, roditeljske i prevoditeljske perspektive, čini mi se da većina izdavača slikovnice shvaća kao dječja posla, s najgorim mogućim prizvukom te sintagme. To je posebno vidljivo kad se neiskusni ili jednostavno stihu nevični prevoditelji uhvate ukoštac s rimama. Brak sadržaja i forme u hipu se razvrgne, a ono što ostane na papiru nije podobno ni za jednu dob, a kamoli dječju. Djeca nisu infantilna, već zahtjevna publika, i pisati i prevoditi za djecu ozbiljan je i težak zadatak: on ima jasnu ciljnu skupinu, i nisu mu svi dorasli. U tome duhu, savjet s terena: ako ne znate koju Miffy iz serije odabrati – za posudbu, a za kupnju pogotovo – birajte one koje je prepjevao Stanislav Femenić.

Zna se dogoditi da se čak i oni koji dolaze iz svijeta dječje literature, kad dobiju djecu, u želji da im čitaju, vrate literaturi koji su oni sami čitali kad su bili mali. I to je sjajno, divno, toplo i emotivno iskustvo, djeca dobivaju pozitivne i važne poruke kad im predstavljamo nešto što je nama važno i s čime nas vežu tople uspomene. Ali: treba imati na umu da se stvari jako promijene u 20-30 godina, u smislu pedagoških, metodoloških i didaktičkih, te kreativnih dosega. Neke stare stvari jesu vječne i neprevaziđene, ali ima mnogo novih koje zaslužuju našu pozornost. U sklopu kampanje Čitaj mi izrađeni su i popisi „dobrih“ slikovnica. I te popise treba osvježiti, ali dobro su polazište za odmicanje od ekstrema – s jedne strane, skupih zvukovnih i svjetlosnih instalacija na baterije iz kojih nahrupljuju bića, stvari i pojave te stidljivo proviruje tekst, a nazivaju ih slikovnicama, a s druge strane, vintage pripovijetki koje su i mome srcu drage, ali koje perpetuiraju mnoge stereotipe koje težimo, ako ne dokinuti, onda osvijestiti i razotkriti.

Slikovnice su prve dječje knjige, ali kao što kod odraslih roman nije jedino što se računa pod pročitano, one nisu jedino što djeca mogu „čitati“. Mi se, recimo, svaki put iz šoping centra vratimo s hrpom kataloga i „bjošura“. To je sjajno jer malo izokrene konzumeristički proces i njegove uzuse: artikli se pretvaraju u protagoniste priča, roba se fikcionalizira i udaljava od fiskalne realnosti. Sve tekstualno što nas okružuje dostojan je objekt čitateljskog procesa – časopisi, pisma, podsjetnici, plakati na ulici. Kroz sve to dijete shvaća da je sve napisano neka informacija koja se prenosi i da je važno da snađemo u svijetu koji nas okružuje – a to je još jedan važan korak u vrednovanju čitanja.

Nezamisliva budućnost bez čitanja

U svom predavanju o knjižnicama, čitanju i sanjarenju kao nečemu bez čega je budućnost nezamisliva, Neil Gaiman navodi neočekivan, ali ilustrativan primjer izgradnje privatnih zatvora, koji su u Americi postali veliki biznis. Svaki posao treba planirati svoj rast na temelju objektivnih i mjerljivih pokazatelja, pa kako onda predvidjeti koliko će zatvorenika trebati ćeliju za 15 godina? Jednostavnim algoritmom, zasnovanim na sljedećem pitanju: koliki je postotak desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka koji ne znaju čitati? I sam Gaiman se ograđuje: ne može se tvrditi da je pismeno društvo jednako društvo s nultom stopom kriminala, ali stvarna i opipljiva povezanost postoji.

Treba shvatiti da čitanje nije dokona zabava ni hobi za besposlene, niti je cilj svakodnevnog čitanja djeci da moje dijete pobijedi vaše u igri tko-će-prvi-i-po-mogućnosti-prije-škole naučiti čitati. Čitanje se uvijek tematizira u nekom gotovo elitističkom okruženju: na tribine i radionice dolaze uglavnom oni koji ionako znaju sve to o čemu se govori. Treba doprijeti do onih nesvjesnih, neuvijenim i direktnim jezikom, a svaki roditelj će shvatiti kad mu kažete, vrlo jednostavno: Dijete vam neće biti zdravo ne budete li mu čitali. Da je čitanje zdravstveno pitanje dokazuje i niz projekata suradnje s pedijatrima, uglavnom u svijetu, vrlo malo kod nas. Odličan primjer je projekt Rođeni za čitanje, koji je pokrenut u Americi i proširio se po cijelom svijetu. Radi se o tome da pri svakom dolasku s djetetom na pregled u savjetovalište, pedijatri upoznaju roditelje s tim kako nije važno brinuti samo o tjelesnom zdravlju djeteta već i o mentalnom i kako čitanje može pomoći razvoju zdravog djeteta. Pedijatri daju roditeljima slikovnicu za dijete, a prisutni volonteri pokazuju im kako će, što i kad čitati djetetu. Do navršene pete godine života svako će dijete dobiti deset slikovnica, odnosno knjiga, i to se smatra minimumom koji treba osigurati svakom djetetu.

I nema veze ako niste počeli od rođenja, jer nikad nije kasno. U svojoj izvrsnoj knjizi Raising Kids Who Read, psiholog Daniel T. Willingham kaže: krenite sada, i dobro se zabavite. Čitajte djeci kad god se ukaže prilika, pa čak i onda kad i oni sami nauče čitati – roditelji tada uglavnom prestaju, a ne bi trebali, jer čitanje naglas mnogo je više od pukog dekodiranja teksta umjesto djeteta koje za to još nije samo sposobno. Uz pristupačno izloženu teoriju i mnogo primjera iz prakse, Willingham predstavlja načine na koje djeci možemo pomoći da postanu – i ostanu – dobri čitatelji. Osim dekodiranja, razumijevanja i motivacije, kojima prethodi široka baza znanja riječi i poznavanja svijeta, jedna od najvažnijih stvari koje Willingham ističe jest da je važan model koji pružamo djeci, i koji oni oponašaju. Nije rekao da majmun radi sve što majmun vidi, već se poslužio drukčijom alegorijom iz životinjskog svijeta: pričom o mami račici koja je pokušavala naučiti mlade rakove da hodaju prema naprijed, a ne unatrag. I ona je objašnjavala i objašnjavala sve dok joj je jedan od mladih nije rekao: Mama, daj pokaži! Ili, ako niste ljubitelj basni, još jednostavnije rečeno: Neće ići ako djetetu kažete da ide čitati dok vi visite na Instagramu.

Za kraj

Mi odrasli čitači imamo mnogo obveza prema pisanoj riječi, kako je to lijepo formulirao Gaiman u svome predavanju, a još više obveza prema djeci i njihovoj što pismenijoj, što perspektivnijoj – i što zdravijoj – budućnosti. Želimo djecu koja čitaju jer želimo odrasle koji čitaju – to je ultimativni razlog zašto poticati čitanje od najranije dobi. Odrasli koji čitaju imaju otvoren um, svijest o tome da je sve tekst i da svaka priča ima najmanje dvije strane, koje se daju interpretirati na barem dvadeset i dva načina.

Ranim čitanjem priča učimo djecu čitati priče, i učimo ih kako priče pričati sebi, dalje kroz život. Priče su nemjerljivo važne: u trenucima kad se čini da nema izlaza i da je kraj, oni koji su vični pričama ne vide sve tako crno - jer znaju da priča uvijek ide dalje, i da kraj jedne zapravo znači početak sljedeće, ili čak nekoliko njih. Osim što su psihološki bitne, kao dragocjena samopomoć, priče su važne jer nas uče da nismo jedini na svijetu: da postoje drugi i drukčiji ljudi, i okolnosti i svjetovi koji se razlikuju od našega, i da nema ništa gore od zatvorenosti u svoj svemir i svoj singularni um. Koliko je opasno znati samo jednu jedinu priču objašnjava u svom sjajnom i inspirativnom Ted talku Chimamanda Ngozi Adichie: jedna verzija priče plasirana kao jedina stvara stereotipe, a problem stereotipa nije da su neistiniti, već su nepotpuni. I tako jedna priča postaje jedina priča, i ušutka sve nedovoljno glasne glasove.

Knjige i tekstovi prenijet će vam informacije koje vam ljudi ne mogu prenijeti – jer ljudi uvijek dodaju ili oduzmu – gestu, grimasu, ton koji je previše ili premalo obojen, previše nametljiv ili samozatajan, podtekst koji to originalno nije. Knjizi nikada nećete poželjeti reći: „Nemoj mi pametovati“ ili „Stalno vrtiš jedno te isto“ ili „O tome smo već milijun puta razgovarali“. Jer knjiga govori dovoljno tiho da vam ne smeta, već godi; dovoljno prodorno da vam se ureže duboko, a opet dovoljno suptilno da pomislite da ste se sami svega toga sjetili.

U zaključku svoje knjige Willingham kaže da mu nije bilo važno da mu djeca izrastu u prave čitatelje zato što su istraživanja pokazala da su takvi uspješniji u školi i poslije zarađuju više. Ono što je htio jest da njegova djeca iskuse zadovoljstvo čitanja. Za njega se to zadovoljstvo sastoji od razumijevanja, prenošenja u daleka vremena i daleke svjetove, a to je vrsta iskustva koju ne mogu pružiti nijedni drugi mediji jer nijedan ne zahtijeva u tolikoj mjeri vaš doprinos i sudjelovanje. I ako počnete rano, što ranije, onda nema opasnosti da će društvene mreže, ti gutači vremena i koncentracije, ugroziti sporu pisanu riječ. Cilj nije, opet prema Danielu Willinghamu, da dijete nikada ne vidi ekran. Cilj je otvoriti prostor za čitanje, tako da dijete do svoje desete godine već ima naviku bez koje ne može, i kojoj neće zaprijetiti nikakvi sadržaji na webu. I tomu bismo svi trebali težiti.

I zato moramo čitati djeci.

Za literaturu, mnoge uvide i inspiraciju zahvaljujem voditeljici redovite tribine Čitanje života u KIC-u u Zagrebu, Mariji Ott Franolić, koja je 14. prosinca 2015. bila posvećena čitanju djeci, te njezinoj gošći Aniti Peti Stantić.