Uspavanka iz dubina: "Krletka od mora" Dinka Mihovilovića
Svijet u koji nas Dinko Mihovilović uvodi u svome romanu Krletka od mora mnoge će ponukati na prisjećanje, a neke i na preispitivanje vlastitih odluka. Zaplovimo stoga morem riječi koje autor svako toliko uzburka valovima sumnji, strahova… i traganja za novim počecima.
U listopadu, dakle prije svega mjesec dana, svjetlo je dana ugledala knjiga divno ilustriranih korica (pohvale Luciji Jerković!) u izdanju omanje, ali vidno rastuće nakladničke kuće Beletra. Iako je novo lice na hrvatskoj književnoj sceni, Dinko Mihovilović nudi svjež, uvelike autentičan stil pisanja i pregršt ideja koje tek valja razraditi. Naslov Krletka od mora znakovito pak izlazi u vrijeme navlačenja jakni i kaputa, višeslojne odjeće, tek rijetkih izlazaka poradi hladnijih večeri koje, eto, ove godine stižu nešto kasnije. Ne dobiva se ovakvo štivo svaki dan. Ono ponajprije odiše svježinom, a potom dubinom, mnoštvom slojeva koji se ne iznalaze odmah – ipak valja zagrepsti ispod tvrdokorne površine, što katkad zahtijeva čitanje i u više navrata.
S navršenih dvadeset i osam godina shvatio sam da sam vrlo tužan što se više nikada neću moći vratiti u svoje djetinjstvo, barem na jedan dan.
Šturo promatrano, radnja se svodi na mladoga IT-ovca Josipa koji veći dio života živi u glavi, a tek omanji kao samac kojega roditelji ne razumiju pretjerano, a sestra mu je ujedno i najbolja prijateljica. Pukom slučajnošću poslije smrti susjeda Martina nailazi na njegov dnevnik koji ga uvodi u najneobičnije zaplete, nudeći pritom rasplete koji radnju dodatno usložnjavaju. Kostur se radnje naprvu čini vrlo jednostavnim, uz svega nekoliko zalazaka u priče drugih likova. Josip je u središtu svega. I to doista takvim biva od početka nadalje.
Predstavnik doba
Nisam ubijao vrijeme, već sam se borio s njim, otkidajući mu minutu po minutu.
Ono što roman izdvaja iz mase jest što progovara o generaciji osoba rođenih sredinom osamdesetih godina. Specifično je to razdoblje, pogotovo kada još uvijek stasaš u jednome sustavu vrijednosti koji se vrlo brzo preokrene, a potom te prepušta milosti i nemilosti života koji teško podnosi unutarnja previranja, često i posustajanja. Suvremenijih generacijskih romana[1]
“Gledam ljude i zamišljam detalje o njihovim životima.”
Josipov je glavni motiv djelovanja u društvu namjera razumijevanja. Njega samoga, drugih… to je već drugi par rukava. Radnja se počinje obogaćivati i graditi onoga trenutka kada se njegov internalizirani svijet eksternalizira. U centru je toga pak – Martinov dnevnik. Način razmišljanja i postojanja odjednom se mijenja. Josipu nije lako nositi se s naglim promjenama, tako da njegove dvojbe nisu ništa drugo nego odraz nesklada dvaju vremena kao sastavnica njegova života – prije otkrivanja dnevnika i nakon njegova čitanja. Ono što mi proživljavamo u svome životu kao transformaciju Josip u svome proživljava (tj. doživljava) kao transgresiju. I unatoč svojoj introvertiranosti uživa u tome. Avanturistički duh djetinjstva još uvijek živi negdje u njemu!
Ispreplitanje sna i jave
Za nekoga tko ne luduje za ljudima, često sam očekivao da će oni ipak ludovati za mnom i pružati mi ruke kada mi je to potrebno.
Sâm početak njegove avanture podsjeća na Mervilleova Mobyja Dicka, već tada unoseći element fantastike u svijet koji se uvelike kosi s jednom pasivnom, rezigniranom osobom. Gorostasna neman iz dubina jednako je neopisiva kao djevojčica koja se Josipu svako toliko ukazuje u njegovim snovima. Onirični[2]
“Još uvijek sam dio mora.”
Osjetan je Murakamijev utjecaj na autora. Magični realizam[3]
Unutar krletke
Suton se bližio i okrenuo sam mu leđa.
Naslov je ove knjige veoma znakovit. (Već i naslovnica nudi dobro tumačenje!) Josip je ista ona riba zatočena u bačvi s rupama[4]
Tražeći lijek za samoću, otjerao sam od sebe prave ljude od krvi i mesa.
Iako nije ulašten u potpunosti i možda tijekom čitanja ne podsjeća na neke druge kvalitetne naslove magičnoga realizma, roman je ovo koji samo ima prostora za napredak. Već je sada ovo jedno solidno štivo koje se s lakoćom čita, mada su poneki dijelovi zahtjevniji i iziskuju nešto više prvobitne posvećenosti. No vratit ćete mu se. I poželjet ćete još malo putovati od zemlje do zemlje, udisati svjež morski zrak te zaranjati u silne dubine ljudskoga srca i tajanstvene kutke ljudskoga uma.
Koliko ćemo daleko otići kako bismo izmijenili prošlost? I što zapravo želimo promijeniti? Sveopće stanje stvari? Tuđe situacije? A možda najviše – vlastite greške? Zato se vratite na prvi navedeni citat u ovome tekstu. Prisjetite se svoga djetinjstva. Samo, za razliku od Josipa, ne žalite za njime, već ga ponovno oživite. Ako želite, posjetite. Ako je moguće, pokušajte ponovno. Ako treba, oprostite. Ne zatvarajte se u svijet krletki kada su vam krila širom raširena.