USSUD 2 o industrijskoj baštini: Ubrzajte se!
S USSUD-om, projektom čiji je temeljni interes unapređenje standarda studentske kulture, a nastalom...
...iz suradnje Sveučilišta u Rijeci i Grada Rijeke 2012. godine, šira se javnost upoznala kroz panjeve koji su počeli nicati na ključnim gradskim točkama poručujući prolaznicima „Ne budi panj!“. Misteriozni panjevi nisu ostali samo simpatična kampanja, već su je riječki studenti, kojih se projekt najviše tiče, doživjeli znatno dublje i konkretnije kroz pojavu Studentskog kulturnog centra, koji pomalo hvata zamah svog života. No i to se nije pokazalo konačnim dometom, već je rođena ideja o potrebi kontinuiranog razmišljanja o pitanjima relevantnima za vezu studenata, grada i kulture.
Dočekali smo tako i USSUD 2. U tjednu od 12. do 17. svibnja 2014. godine planiran je niz aktivnosti kojima bi se mladima trebala pružiti prilika da iznesu svoje mišljenje i sudjeluju u kreiranju kulturnog života grada Rijeke i Sveučilišta. Aktivnosti su koncipirane kao proces dvosmjernog učenja u kojemu će mladi imati priliku naučiti o kulturi i kulturnim politikama od donositelja odluka i upravljača, a istodobno će donositelji odluka i upravljači učiti od mladih, ambiciozno kaže objašnjenje na internetskim stranicama projekta. O svemu smo znatno više saznali u razgovoru sa samim provoditeljima – studentima, nedavnim studentima te pojedincima bliskima studentskom životu.
Razgovor se odvijao baš u prostoru u kojem se provodi velik dio projektnih aktivnosti – nekadašnjem Bernardiju. Okupilo se svih sedam članova radnog tima (Virna Car, Lea Jurin, Ivana Lučić, Andrea Mešanović, Kristina Pandža, Jasna Petrc, Marijana Vargić), korektnije rečeno članica, te se započelo s kvalitetnim razgovorom. Izazivajući snažne simboličke asocijacije iza naših leđa, u jednom se trenutku pojavio žohar. Zaustavio se, mirno osvrnuo i nastavio svojim putem, dok su se nama u mislima pojavljivale asocijacije na Preobražaj, Gregora Samsu... Ne vjerujemo u slučajnosti.
Ja: Zdravo, ekipo USSUD-a 2! Vjerujemo da sve volite Terminatora i Umri muški, pa je zacijelo plan dostići broj njihovih izdanja. Šalu na stranu, USSUD postaje ozbiljna priča. Pokrenule se neke stvari...
Andrea: Tako je! Još 2012. godine krenula je akcija s prvim izdanjem USSUD-a. Tada je provedena detaljna anketa među studentima. Ispitane su njihove navike konzumiranja kulture, otvorena pitanja kao što su koliko uopće prepoznaju kazalište predstave, idu li u kino i kazalište, čitaju li knjige...
Ja: Moram reći da, kada već spominješ čitanje, slušajući riječi tadašnjih fokus grupa, čitanje nije spominjano, studenti nisu smatrali važnim to navesti kao kulturu, dok je apsolutno, gotovo iritantno, prednjačilo kazalište.
Andrea: Evo, vidiš, upravo je tu jezgra problema. Kroz takve se rezultate pokazalo koliko je potrebno raditi na edukaciji i senzibiliziranju. Zato se kao apsolutna nužnost iskristalizirala potreba uspostavljanja Studentskog kulturnog centra, koji je na kraju i osnovan što je rezultat takvog projekta. SKC sada ima i strateške projekte među kojima je i ovaj. Odlučili smo da se on svake godine bavi nekim drugim kulturnim područjem, aktualnim pitanjem i problemom u Rijeci.
Lea: No ne samo kulturnim kao klasično „kulturnim“ već i znatno općenitije i šire.
Andrea: Možemo reći kulture u antropološkom smislu. Tako smo smislili USSUD 2. Povezali smo se s novoosnovanim Centrom za industrijsku baštinu, uključili Studentski zbor, SKC, prijašnje sudionike te putem osmislili koncept, tribine, teme...
Ja: Zvuči prilično ambiciozno, ali tko ste vi zapravo i što dugoročno želite postići?
Svi: Mi smo žene! (smijeh)
Marijana: Dečki nam dođu kada trebaju nositi panjeve.
Andrea: Ako nas pitaš što hoćemo, možemo reći da ne znamo, ali znamo da hoćemo sad!
Ja: Šezdesetosmaši u novom kontekstu. Prokomentirajmo teme ovogodišnjeg USSUD-a. Pretežno će se problematizirati industrijska baština koja je do sada već tematizirana na razne načine pri čemu su se dosta istaknuli arhitekti. Rođena su pri tome i ozbiljna promišljanja i projekti kao što su oni za Harteru ili Benčić. Tema je očito gradska rak-rana koja je već dobro istražena. Postoji dijagnoza, ali još nema odgovarajućeg liječenja. Na koji način vi mislite biti originalni, koji je vaš pogled na temu?
Lea: Jako puno ljudi na općenitoj razini zna da postoje prostori industrijske baštine, ali im uopće nije jasno koji su to zapravo prostori. Bila sam nedavno na izložbi o Rubinichu, gdje sam shvatila koliko malo znam o gradu.
Ja: Sigurno već postoji i generacijska razlika. Djeca rođena osamdesetih nisu doživjela pravu radnu atmosferu i važnost tih prostora. Jedino imamo roditelje i djedove koji su tamo radili, dok je mlađima to potpuno nepoznata zemlja.
Lea: Eventualno se zna za Harteru zbog festivala. Ali evidentno treba puno toga osvijestiti. Baš zato smo se spojili s Centrom za industrijsku baštinu kako bismo studente uključili u priču. Animirat ćemo ih na različite načine. Osim obilaženja prostora cilj je napraviti i slikovnicu, svojevrsni katalog ključnih likova koji su djelovali u određenim tvornicama.
(trenutak u kojem prolazi žohar, rasprava što ćemo njim napraviti, pušten na miru)
Ja: Što znači „slikovnica“?
Jasna: Tu smo se odmah našli mi iz kroatističke perspektive koji smo se prirodno ulovili teme. Ipak su studenti kroatistike najbolji u tome s obzirom na to da posjedujemo puno metodičkog znanja koja je potrebno primijeniti u konkretnoj praksi. Spojili smo se i sa studentima Akademije primijenjene umjetnosti koji se bave vizualnim aspektom. Slikovnica se piše u tri faze: uz likove, prikazujemo povijesne činjenice, potom slijedi kratka priča, a na kraju je edukativni kutak u kojem ćemo obitelji, bake i djedove potaknuti da posjete te prostore. Slikovnica je uostalom namijenjena djeci od 6 do 66.
Marijana: Logično, studenti Akademije su se uključili i već od početka travnja vrijedno crtaju. Barem oni koji ne nose panjeve.
Jasna: Ton slikovnice je podosta važan. Prva razina je ona u kojoj baka i djed pričaju doživljaj o osnivanju i pokretanju tih centara, potom slijedi priča o usponu i produktivnosti, uglavnom šezdesetih godina, dok smo u trećoj fazi kritični. U tome moramo posebno uspjeti.
Ja: Osvrnimo se na ulogu Centra za industrijsku baštinu. Koji je vaš interes u priči?
Kristina: Mi smo do sada djelovali samo kao udruga Pro Torpedo. No ipak je to udruga, a kroz nju pojedine ambicioznije stvari ne možemo realizirati. Institucionalizacija nam je stoga bila nužna kako bismo uspjeli u stvaranju nove energije. Ideja je povezati sve institucije koje se bave industrijskom baštinom i pokrenuti zajedničke projekte. USSUD nas je povezao jer ćemo tako aktivirati i studente koji su jedna od ključnih karika.
Andrea: Moramo javnost isprovocirati pitanjima: Potencijali ili crne rupe? Što s tim prostorima doista? Hoćemo li ih pretvoriti u odlične muzeje i biti Berlin, a ne možemo biti Berlin? Porušiti ih i sagraditi ispočetka?. To su važna pitanja.
Ja: A i Berlin je mit. No dobro je znati da tu postoji nekoliko slojeva opravdanih frustracija. Prvo, ona generacija koja je sve to doista proživjela, išla na posao, a onda sve izgubila kroz neviđenu pljačku. Onda slijedi druga generacija onih koji slušaju obećanja i planove o Berlinu i Liverpoolu, a dugo se ne događa ništa osim radionica. Naravno da sve izgleda sumnjivo i mutno.
Andrea: Pa da! Naš je osjećaj: napravite ili napravimo nešto! Studentske domove na Delti, stanove... Nešto.
Ja: Bit će još koji natječaj idejnog rješenja... (smijeh)
Andrea: Stagnacija proizlazi upravo iz toga.
Ja: Koja je onda zapravo vaša paradigma pristupa tom prostoru u centru grada? Konzervatorska?
Ivana: Budući da smo uglavnom povjesničari umjetnosti, početni je pristup bio konzervatorski. Ali onda od svih tih konferencija, skupština, shvatite da puno toga nema smisla. To su centri grada, pa je pitanje može li se sve sačuvati i je li doista vrijedno čuvanja. Treba uspostaviti neku zlatnu sredinu. Da, bilo je tih radionica poput KRPAnja grada i svačega, ali shvatiš da svaka nova generacija ne zna što se doista događa. Koliko god se o tome pisalo i po medijima, što je također zanimljiva tema.
Lea: Postoji sad i ona knjiga Moja Rijeka, kojom se poučava djecu u školi.
Ja: Ali pitanje je isto. Čemu to uči? Ima tu možda i neke lažne mitologije, lažne nostalgije...
Ivana: Vječito se koristi taj „naj, naj, naj“ diskurs, želja da se pokaže da smo bili prvi u nečemu i sl. To je u redu, ali tako se rađaju i mitovi.
Ja: Ako se to kroz turizam može prodati, odlično, ali inače što ćemo s tim?
Ivana: Da, ali i za turiste ništa od toga nije doista prava lokacija. Nigdje ne postoji sadržaj. Rampa u Torpedu će se prije urušiti, nego vidjeti turiste. Moramo biti brži.
Lea: Baš zbog ubrzanja postoje takve tribine i gosti koji pokazuju primjere dobre prakse. Albi Enesi, arhitekt iz Trsta, Luka Piškorić, koji stoji iza kreativnog centra Poligon u Ljubljani, Mario Petreković, koji je od Katrana napravio cijelu instituciju i mjesto za življenje.
Ja: Lijepo, ali kada se govori o novom životu i novoj kulturi, mora se govoriti i o novoj ekonomiji. A pitanje je koliko je baš ta baština za nju potentna. Kako vi zapravo vidite potencijal grada bez toga?
Ivana: Reći ću herezu, ali uvijek se ističu problemi muzejskih i galerijskih prostora, a ni sadašnji muzeji nemaju dobru posjećenost. Zašto im uopće treba još prostora? Sigurno ne možemo sve prenamijeniti za kulturu, to i nema smisla. Treba biti realan u vezi s prenamjenom. Vraćanje rada u te prostore sigurno je jedna od opcija. Manufakture, kreativne industrije – tu ima potencijala.
Ja: Mislim, da budemo pošteni, i London ima problem baštine, ali kada se pojavi napušteno lučko skladište, vrlo brzo se pojavi i investitor.
Andea: Ma da, ovdje ih tjeramo, u najboljem slučaju treba im godina dana da eventualno pokrenu posao. Ako imaš luku, dobru poziciju i ništa ne radiš, neće ti pomoći prenamjena prostora dok se ne srede temeljne teme poput oslobođenja poduzetnika, investicija...
Ja: Država ti je u džepu prije nego zaradiš ijednu kunu, tako da nemamo o čemu dalje pričati. Ovdje je rizik preskup kao i propast. A oni bi zapravo trebali biti jako jeftini. Ovdje si, ako slučajno ne uspiješ s poslom, „ispod poda“ jako dugo.
Andrea: E, ali vidiš, tu se krije dobra studentska poanta. Od 20-e do 35-e godine isplati ti se propadati i riskirati jer si to možeš dopustiti. Rijeka treba biti grad koji ti omogućuje jeftin rizik.
Kristina: Javili su nam se dečki koji bi novu ledanu smjestili u staru, ali se na kraju odustalo zbog gomile komplikacija i lošeg stanja. Uvijek postoje takvi problemi iako je ideja super. Ideje nisu problem.
Ja: Ma vjerojatno i nona iz Križevaca ima ideju, one nisu sporne.
Lea: Svejedno očekujemo da se baš ovdje rode neke dobre ideje.
Kristina: Dodala bih da imamo ideju kojom bi se sve važne prostore kvalitetno označilo QR kodovima, ali nam to prvotno nije uspjelo. Sada ćemo to riješiti na razini naljepnica koje će voditi na bazu Centra. Nadam se da će to u bližoj budućnosti biti bolje riješeno, a radionice će pomoći u tome.
Ja: Imate li već dojam o interesu studenata?
Andrea: Prvi USSUD je stvar malo zavitlao, te su nastali konkretni rezultat. Uvijek ima nezadovoljnih. No u tom prvom „razmrdavanju“ se sigurno uspjelo. SKC je sigurno jedan takav moment. Ipak sad imamo glazbeni i filmski festival i tko zna što nas sve čeka. Panjevi su prepoznati kao dobra kampanja. Stvarno želimo da mladi razmišljaju o pitanjima koja ih zanimaju.
Jasna: Osjeti se to po pojačanim aktivnostima studenata jer projekata ne nedostaje. Apsolutno se shvatilo da učenje nije jedini dio studentskog života.
Fotografije: Lina Ernjak