...jezgre neke potpuno nove energije postoje pa sa sveučilišta izlaze i "neki novi klinci" koji vjeruju da su rad i znanje jedino što imaju i jedini pravi alat za promjenu svijeta oko sebe. Takav je slučaj s Udrugom studenata kroatistike "Idiom" s kojom smo sjeli za stol prazne predavaonice kasnog poslijepodneva jednog petka... Predavaonica se taman ispraznila od mnoštva studenata koji su sudjelovali u projektu  „Opismeni me prije Nove godine/nove godine/Nove Godine!“, a pred snimač spremno su sjeli Iva Črnjar, Dario Abram, Marija Benko i Mateja Fumić. A da ono što oni rade itekako ima veze s promjenom svijeta oko sebe, vrlo su nam detaljno pokazali i dokazali kroz razgovor i bez Molotovljevih koktela.

Ja: Ok, ekipo, svaki dan dopisujemo se vezano uz tekstove za lektoriranje, a zapravo ni ja ni javnost ne znamo ništa o vašim mladim, ali profesionalnim ličnostima. Predstavite se ljudima, recite što vas u kroatistici najviše zanima.

Mateja: Studentica sam četvrte godine. Uf, što me zanima... Zasigurno najviše starije hrvatsko jezikoslovlje i starija hrvatska književnost.

Ja: Baš "starija“. To je, čini mi se, doista rijetko?

Mateja: Istina, rijetko je. Zanima me samo do XIX. Stoljeća. To mi je maksimum.

Marija: Takav je i moj slučaj. Očito smo nas dvije rijetke.

Ja: Pa to je odmah put u HAZU, da se našalimo.

Svi: (smijeh) Pa Mateja je tamo već imala izlaganje!

Mateja: No osim stare književnosti volim, naravno, čitati, putovati, pričati...

Iva: Voli ispravno pričati. (smijeh)

Mateja: Ponosna sam na svoju senjsko-imotsku kombinaciju govora iako sam iz Rijeke, no moji su roditelji iz Senja i Imotskog pa otud ta kombinacija.

Ja: Pa Riječani smo, svi smo od negdje...

Marija: Ja sam na petoj godini, a na studiju me zanima gotovo sve. Ali kao što sam već rekla, intrigira me posebno starija književnost.

Ja: Lijepo je što se ovako mladi zanimate za staru književnost. Vjerojatno su i potrebni neki novi pristupi cijeloj tematici. Postoji tendencija u historiografiji, pa i kroatistici, da se sve izmiješa - politika, nacionalna romantika, faktografija... Nedostaje šireg kulturološkog sagledavanja fenomena.

Mateja: Recimo, baš su pravopisi dobar primjer interakcije pravopisa i politike. NDH, novosadski dogovor... Uvijek je to bilo isprepleteno.

Marija: Ali i kroz povijest postoje zapisi koji jezik izjednačavaju s narodom poput Zapisa popa Martinca. Njegova izreka "Turci nalegoše na jezik hrvatski..." potvrđuje se iznova. No tu su postojali razni društveni utjecaji jer se napadom na taj teritorij identitete pokušavalo suzbiti. I zbog toga je starija književnost zanimljiva. Već u njoj postoje propitkivanja samog hrvatskog identiteta.

Mateja: Utjecaj svih tih naroda oko nas bio je ogroman. Pa naša cijela književnost je "ubij ovog, ubij onog" - Turčina, Mađara, Austrijanaca, Srba... To nije moja opservacija, već jedne poljske znanstvenice koja je shvatila da u cijeloj književnost imamo motiv naroda s kojim smo se borili. To je čak i njima zanimljivo.

Ja: A ti, Dario, tebe isto zanima starija književnost?

Dario: Mene ne zanima starije hrvatsko jezikoslovlje, već kognitivna lingivstika. To su metafore na kojima počiva jezik, a ovisi o narodu kakve će to biti riječi. Mi metaforu promatramo kao književnoteorijski problem, a zapravo je sastavni dio cijeloga jezika.

Ja: To ima i veze s tvojim pjesništvom. 

Dario: Svakako.

Iva: U ovom kontekstu moram reći da je meni zanimljivo kako je uopće nastao jezik. Zašto je torba postala torba?

Ja: Jeste li čitali knjigu „Muza uči pisati“?

Mateja: Spominjao ju je Mijatović...

Ja: U tom shvaćanju prelaska s kulture usmenosti na kulturu pismenosti leži dobar dio odgovora na Ivino pitanje. Da bismo razumjeli nas same, moramo dobro shvatiti antičke procese.

Marija: Da, mislim da je činjenica zapisivanja bila strahovit šok. S druge strane, kakav je tek šok bio izum tiskarskog stroja.

Ja: O tome također postoji odlična knjiga „Vrijeme reformi Pierre Chaunua“. Ona pak razmatra kako je tiskarski stroj pokrenuo širenje protestantizma. Naime, jezgre širenja bila su mjesta s puno tiskarskih strojeva – ljudi su počeli sami čitati Bibliju i tako stvarati vlastite interpretacije i religijske zajednice.

Mateja: Mi imamo priču o jednom stroju koji je bježao pred Turcima...

Ja: Nemojmo se dublje deprimirati. Nego, Iva, čini se da si ti jedan od motora iza svega.

Iva: Formalno, ja sam na izlasku iz studentskih voda, odnosno diplomirala sam, ali uvijek ću ostati studentica u duši. Trenutno sam sretno nezaposlena.

Ja: Potrajat će tvoja sreća.

Iva: Bezobrazan si. Ma ja se ne bojim. Smatram da, ako se čovjek dovoljno razgrana, trudi i širi svoje interese, nema straha. Treba biti fleksibilan i dinamičan. Da sam ja poslodavac, uvijek bih zaposlila vrijedne ljude raznolikih interesa. Uostalom, danas ni ne možeš biti u jednom poslu predugo. Multitasking je sve preuzeo.

Dario: Sada si primoran postati renesansnim čovjekom, htio ti to ili ne.

Ja: Istina. Ipak, sigurno te nešto posebno zanima...

Iva: Mene najviše zanima jezik u praksi. Ono što smo radili na projektu "Opismeni me prije Nove godine/nove godine/Nove Godine!"  mogla bih raditi zauvijek. Ne da bih ispravljala druge, već da ih poučim.

Dario: Ono što je zapravo Ivin cilj jest učiniti lingvistiku dostupnom svima. Riješiti se stigme gramatičkih nacista zbog koje su kroatisti postali strašno antipatičnima. A praktički se rješavaš nedoumica kojih se nitko ne bi sjetio.

Iva: Jedna studentica kroatistike nam je napisala da imamo metlu u guzici... Apsolutno kriva percepcija.

Ja: Uf, ima tu puno predrasuda..

Marija: Gle, ljudi ponekad ne shvaćaju da je jezik sve što nas okružuje. To je znanje o svijetu. Ti i sebe konstruiraš na temelju jezika.

Ja: Ljudi su osjetljivi. Ne vole da im se ulazi u jezik, a posebno ne u stil.

Dario: Često se ne shvaća da nije cilj samo ispraviti već i uzdići na višu razinu.

Marija: Ponekad je šteta i što mora postojati lektor jer svi se toliko školujemo, a na kraju je rezultat znanja materinjeg jezika skroman.

Iva: A osoba koja ispravlja biva neprihvaćena. Reakcija "što ćeš ti meni ispravljati" je uobičajena. Potrebno je puno otvorenosti.

Mateja: Glavni argument je "bitno da se mi razumijemo". I što sad? Kao da nema veze kako ćemo nešto reći...

Iva: Kada te netko uči osnove ekonomije, sjest ćeš i slušati. A kada te netko uči jeziku, onda nastupa zid. To se podrazumijeva. Mi se trudimo razbiti tu stigmu. Mi smo protiv. (smijeh, nap.a. razgovor je rađen prije referenduma)

Ja: Kako radite na tome?

Iva: Udruga je u principu osnovana prije godinu dana, ali bilo je tu preslagivanja članstva pa smo relativno nedavno krenuli u prvi projekt "Opismeni me prije Nove godine/nove godine/Nove Godine!". U udruzi nas ima 15 i to je sve nova generacija studenata koja se pridružila u listopadu. Ova ekipa je bila spremna izdvojiti svoje vrijeme i raditi na ovom projektu, kao i na sljedećima koji su u planu.

Ja: Naziv projekta vam je strašno fora.

Iva: Da, nekako je to Dario izmislio.

Dario: Ma svi smo zajedno. Nekako se činilo logičnim.

Iva: Kroz taj smo projekt održavali edukacije, a sudjelovali su i naši profesori. Dotaknuli smo se problematičnih tema u našem jeziku. Grupa prijavljenih studenata je bila sjajna. Postavili su gomilu korisnih pitanja. Pripremali smo se i po njihovim dilemama, odnosno pitanjima, npr. je li ispravno sport ili šport.

Ja: S kojih fakulteta su bili prijavljeni studenti?

Iva: Prijavljeni su bili s raznih fakulteta. To svjedoči o širini potrebe za jezikom. No tražili smo 30 ljudi, a prijavilo ih se nešto manje. Sve je održavano petkom popodne pa je nekako taj interes opadao.

Ja: Hej, pa ovo je ogromno sveučilište od 18 000 studenata! Mene to uvijek čudi. Posjeta bilo kakvom kulturnom događanju je više nego sporna. Treba biti jako agresivan u oglašavanju, ali tko ima toliko kapaciteta uz sav posao.

Dario: Ista je stvar i s događanjima na Facebooku, na koja se prijavljuje po stotine ljudi...

Ja: Što mislite o osnivanju Studentskog kulturnog centra?

Iva: Dobra ideja, samo naprijed. Iako, bilo je tu svega pa čak i reakcija tipa „što će nam to“. Da ne govorimo o projektu USSUD za koji je interes bio relativno nizak... Ljudi ponekad ne vole krenuti naprijed, već je najlakše u startu pristupiti negativno prema nekoj promjeni. Treba visiti na Facebooku i piti puno kave.

Ja: Uf, kada si se već dotaknula interneta... Pismenost i on nisu baš najbolji prijatelji?

Iva: Baš smo danas imali predavanje profesorice Palašić o nepismenosti na društvenim mrežama. Ajmo ovako, jasno je otkud dolazi problem - razgovorna je situacija, ne moramo svi biti jezično najispravniji, ali ako smo u jednoj službenijoj komunikaciji, npr. s profesorom, ipak treba pripaziti. Čudni su i novi znakovi koji se pojavljuju na Facebooku, kao npr. ch, duplo w umjesto v i sl.

Ja: Da, a na većini mobitela se normalno danas upisuju i č i ć. U tom kontekstu kako stojite s čakavskim?

Iva: Ja sam čakavac. Ali mislim da se u službenoj komunikaciji razgovara standardnim jezikom. Ono što me žalosti je da činjenica da je čakavski najugroženiji hrvatski dijalekt, što je neobično jer je to prvi hrvatski jezik. Mi se očito ne znamo baš dobro promovirati... Tolerantna smo sredina, što je super, ali u toj toleranciji ponekad zaboravimo na sebe.

Ja: Što planirate raditi dalje?

Dario: Imamo pregršt ideja. Svakako namjeravamo pokrenuti časopis koji bi objedinio jezične i književnoteorijske radove studenata, ali i njihove umjetničke pokušaje, a sve u nadi i namjeri poticanja i umjetničke strane kroatistike. Najvjerojatnije bismo održali i kakav kongres.

Iva: "Opismeni me..." definitivno želimo nastaviti i proširiti ga na širu populaciju, ne samo na studente. Razmišljamo i o nekim radionicama govora. Također, pokušat ćemo organizirati i knjževne večeri, ali onako neformalno - književnost uz kavu i cigarete.

Ja: Super, zato su mnogi i upisali kroatistiku.

Dario: Ne smije se zaboraviti na umjetničku stranu svake struke. Nije toliko važno što npr. nema studija komparativne književnosti – možeš to uklopiti u bilo koji kolegij. Ali sve ovisi o profesoru i interesu. A i sam bolonjski sustav ograničio je previše toga.

Ja: Kada pričamo o "starom" sustavu, on zvuči pomalo mitski, kao neka idealna zemlja.

Iva: Pa po pričama starijih studenata znamo kako je to bilo. (smijeh) Mi puno kolegija imamo koncentrirano na manje dijelove. Nama to malo izgleda kao tečaj. Izgubilo se čitanje izvan fakulteta.

Mateja: Mi smo npr. dva puta staroslavenski preveli s glagoljice na latinicu, a na dijalektologiji nikada nismo akcentuirali čakavski tekst... Nedostaje prakse.

Ja: Tu je zanimljivo pitanje prakse. Sve je nekako zatvoreno u predavaone.

Iva: Ovaj projekt je nama najbolja praksa. Gledam ove ljude, članove Udruge, gledam kako to sve odlično izvode i gledam kako rastemo. Sami si stvaramo prilike. Takvo je i lektoriranje za Magazin.

Dario: Destigmatizacija svih tih sadržaja nužna je za kroatistiku, a i bilo koju znanost.

Ja: Na tom putu pomaže rad u školi. Vjerojatno i neki od vas imaju takve ambicije.

Iva: Dario je stvoren za rad s djecom.

Dario: Najviše zato što su me u osnovnoj motivirali za takav rad. Volim dijeliti znanje, što ćeš.

Ja: Odlična misao za kraj. Hvala, ekipo.

Sudionici projekta "Opismeni me prije Nove godine/nove godine/Nove Godine!"