Prije stotinu godina Ivana Brlić Mažuranić je objavila Čudnovate zgode šegrta Hlapića, jednu od ponajboljih knjiga za djecu koje imamo, knjigu koja je doživjela brojna izdanja i prijevode i, što je najvažnije, osvojila srca generacija djece.

Često nazivana hrvatskim Andersenom, sama je zanimljiv lik pa je Sanja Lovrenčić u knjizi U potrazi za Ivanom krenula u potragu s željom da otkrije tko je ta čuvena spisateljica uistinu bila. Ostavljajući po strani njezinu poznatu obitelj, članstvo u Akademiji i ostale dobro poznate činjenice Ivanine biografije, željela je napisati intimnu biografiju djevojke, žene i majke s velikim nagnućem i darom za pisanje.

Zavirimo li i mi u njezin život, saznajemo da je na svoj četrdeseti rođendan imala iza sebe objavljene dvije male knjige, zbirku pjesama i roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića, koji je već proglašen vrhunskim, i četvero djece u dobi od petnaest do dvadeset jedne godine. Pitanje u duhu našeg vremena je kada je sve to stigla napraviti i kako je uspjela spojiti obitelj i karijeru (što je obavezna tema današnjeg govora o uspješnoj ženi).

Naravno, takvo se pitanje ne postavlja u biografiji nekog poznatog muškarca (na primjer bana Ivana Mažuranića, Ivaninog djeda). U takvoj i danas aktualnoj razapetosti žene, između književnog rada kao njenog najsnažnijeg intimnog nagnuća, tadašnje uloge žene i mažuranićevskog odgoja prema dužnosti, odvija se cijela Ivanina intimna priča.  

Književnost u slobodno vrijeme

Već u dnevnicima iz doba djevojaštva izražava ljubav prema umjetnosti: Ne, ne, ništa, ništa nad umjetnosti, ma i kakvom mu drago! Prema želji svojih roditelja, nerado se udaje se u dobi od osamnaest godina i pisanje dnevnika zamijenjuje pisanjem majci. Njeno pisanje, jednako kao i njen život, počinju zaokupljati sasvim drukčije teme - to su redom jelovnici, recepti, narudžbe odjeće i obuće iz metropole, potraga za poslugom, pitanja i savjeti na temu odgoja djece, novčani problemi, radovi u vinogradu...

U potpunosti žena svog vremena, u prvom redu je žena i majka, domaćica i odgajateljica. Posvećena ženskim dužnostima, književnim radom se bavila tek u rijetkim slobodnim trenucima, a umjetnost joj je, jedva i potajice, tako da to nitko i nije primijetio, oduzimao stoti dio vremena. Prva tiskana zbirka nastala je spajanjem dužnosti i želje za pisanjem pa je napisana za njeno četvoro djece, a obuhvaćala je pjesme i kratke priče poučnog sadržaja.

Kasnije, kad su djeca bila veća, Ivana je imala više vremena za sebe i vlastito literarno stvaralaštvo pa piše više, samosvjesnije i s većim zamahom. Ipak, teško je pobjeći pitanju što bi sve njeno pero stvorilo da nije nosila imperativ tadašnjih ženskih dužnosti, da se mogla povući u osamu i do kraja osloboditi svoj spisateljski nagon, bez sustezanja i grizodušja. 

Borba s depresijom i čežnja za umjetnošću

Ivana je, kaže Sanja Lovrenčić, smatrana osobom slabog zdravlja, osjetljivom na živce. Često je, u nastojanjima obitelji Brlić i Mažuranić da joj bude bolje, išla u poznata liječilišta da bi prebrodila krize zdravlja i depresije. Iz današnje perspektive, s obzirom na životne okolnosti, zdravstvene slabosti i loša raspoloženja u koja je zapadala čine se razumljivima. Rodila sedam puta, prvi put sa samo osamnaest godina, a dvoje djece je umrlo nedugo naokon poroda. Na pitanja obitelji, liječnici su ustvrdili da se premlada udala te da njeno tijelo nije bilo spremno na tolike trudnoće.

Ivana je cijelog života provedenog u Brodu pomalo čeznula za društvenim, kulturnim i intelektulanim životom Zagreba, grada njenog djetinjstva, čije je rano napuštanje doživjela kao napuštanje raja. Podigla je petoro djece, vodila kućanstvo i gospodarstvo, aktivno sudjelovala u društvenom životu Broda, posebno u ženskom dobrotvornom društvu, aktivno pratila društvena zbivanja i politčki angažman svog supruga. I unatoč životu punom svakodnevnih obaveza, upisala je sebe u povijest hrvatske i svjetske književnosti.

Možda smo mi danas nježniji i popustljiviji prema sebi,  no takva se osoba ne čini niti slabom niti osjetljivom. Dapače, čini se da je bila potrebna velika snaga da se u životu jedne žene tadašnjeg vremena, strogo određenom društvenim i obiteljskim okvirima, sačuva i uzgoji plam književnog stvaralaštva. A u Ivani je tinjala trajna snaga stvaralaštva, ljubav prema imaginaciji, pisanoj riječi i književnosti, i ona ju je uspjela pomiriti s osjećajem dužnosti i obavezama žene onog doba. Ta snaga, jednako kao i književnica koja ju je posjedovala, impresionira i budi duboko poštovanje. 

Za svoj književni rad Ivana je primila brojna priznanja, između ostalih članstvo u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, kojoj je prva ženska članica, zatim članstvo u hrvatskom PEN klubu, a djela su joj prevedena na brojne strane jezike. Ipak, kraj života dočekala je, usprkos brojnoj obitelji i književnim uspjesima, usamljena. U knjizi Sanje Lovrenčić otkrivamo da su o njenom životu uvijek odlučivali drugi. Za osamnaestogodišnju djevojku roditelji su donijeli odluku o udaji, a kasnije je odluke donosio njen suprug koji je srećom imao razumijevanja za njen književni rad.

Literatura za 100. Hlapićev rođendan

U vrijeme posljednjih godina života, njena djeca su za nju donijela odluku koja je, nažalost, dovela do pogubnog završetka. U još jednom naletu njezine depresije, nakon savjetovanja s liječnikom, djeca odlučuju da će književnica živjeti u svom domu u Slavonskom Brodu, sama, uz plaćenu njegovateljcu. Udaljena od onih koje voli, držala je tu odluku pogrešnom i patila je u samoći. Hospitalizirana, počinila je samoubojstvo u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak. Ironično ili ne, čini se da je posljednju odluku Ivana donijela sama. 

Svoju knjigu Sanja Lovrenčić započinje rečenicom da je osobu koje više nema zapravo nemoguće naći. Ako i nije doista pronašla Ivanu, sigurno je osvijetlila jedan djelić njene osobnosti i izložila ga našem pogledu, što njezinu knjigu čini iznimno vrijednom. Ta senzibilna potraga za životopisom i sudbinom jedne hrvatske spisateljice s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće postavlja važna pitanja: jesu li Ivanu Brlić Mažuranić njeni bližnji podržavali u ljubavi prema pisanju? Što je u ono doba značilo biti žena pisac? Koliko je razumijevanja za vlastite spisateljske sklonosti Ivana mogla očekivati, s obzirom na tadašnje društvene norme i okvire? 

U povodu stote godine života njezinog Hlapića, vrijedi pročitati ovu uspješnu intimnu biografiju.

Fotografije: Ilustracija/Naslovnica knjige U potrazi za Ivanom

Tagovi: Povijest, Znanost