Izražena podijeljenost i grupiranost među ljudima prisutna je na gotovo svim područjima, svakodnevno možemo svjedočiti kako razdoblja isključivosti dvosmjerno dominiraju. Jedan smjer isključivosti stvara mnoštvo. Čim se pojedinac u nečemu ne poklapa s vladajućima, otpada i bude na lošem glasu kao nepoželjan ili sumnjiv element. Za drugi smjer isključivosti zaslužan je pojedinac koji je okorjeli ljubitelj nekoga ili nečega pa se dobrovoljno odvaja od većine.

Isključivost je izrazito prisutna u glazbenim sferama. Publika se još svrstava prema glazbi koju slušaju, na temelju omiljene glazbe stvaraju se prvi dojmovi i zaključci o drugima, zbog glazbenoga ukusa prihvaća se ili odbija nečije društvo. Glazbena isključivost nipošto nije novost, oduvijek je bila prisutna. Po glazbenim preferencijama stvarala su se prijateljstva, ljubavi i grupacije. Biti otvoren prema raznim žanrovima, oduprijeti se skučenim nazorima i ograničenjima nije lako, tim više jer može doći do odbacivanja.

Škarica kao iskusna faca

U vremenima kada su svi globalno umreženi i informacije su podjednako dostupne, još se koriste diskutabilni termini kao što su urbana scena i urbana glazba. Kao da se famozna urbana glazba pomoću interneta ne može pasionirano slušati u zadnjem zaseoku koje broji tri do pet stanovnika. I kao da se glazba sumnjive kvalitete ne izvodi i srdačno sluša u urbanim područjima, točnije, u samim gradskim središtima. Atraktivne lokacije budu napućene i mlađim i starijim slušateljima koji ne slušaju urbanu glazbu, već narodnu glazbu.^[1]Termin narodna glazba izrazito je složen – jedni podrazumijevaju da se radi o narodnjačkoj glazbi, drugi će tu svrstati etno glazbu, a treći zabavnu glazbu. O kompleksnosti termina narodna glazba podrobno se govori u knjizi Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj (Naklada Ljevak, 2014.). i ne čine to iz bunta, već naprosto zato jer im se narodna glazba sviđa, odgovara im taj melos.

Kompetentniju osobu za ovaj zadatak teško se može pronaći jer, Škarica piše o području koje mu je profesionalno i privatno blisko. 

Da se u svakom glazbenom žanru može naći biserje, ali i kukolj, svjestan je Siniša Škarica (1946.), jedan od osnivača rock sastava VIS Magneti te član sastava Mi. Kao dugogodišnji urednik u glazbenoj industriji (od 1974. godine radio u zagrebačkom Jugotonu koji je kasnije  promijenio ime u Croatia Records), Škarica je pomno pratio i upoznao razvoj glazbene scene, bio zaslužan za izlazak brojnih albuma o kojima je napisao pregršt tekstova. Brojni su eseji i bilješke sakupljeni i objavljeni pod naslovom Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave, knjiga prva 1947.-1969. (Croatia Records, 2017.), a nedavno je objavljen i drugi tom, Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave, knjiga druga 1970.-1989. (Croatia Records, 2019.).

Kompetentniju osobu za ovaj zadatak teško se može pronaći jer, Škarica piše o području koje mu je profesionalno i privatno blisko. U svojim tekstovima Škarica nije isključiv po pitanju žanrova, s jednakom dozom poštovanja i preciznosti pisao je o narodnoj glazbi, popularnoj glazbi i rock izvođačima – šlageri, sevdalinke, šansone, punk, zagrebački novi val i beogradski novi talas, baš nitko nije zakinut.

Nikoga Škarica nije zaboravio, ni zabavnu glazbu (za šire mase) ni rokere čija je slušanost (ali katkad i kvaliteta) varirala, što bi se odrazilo i na prodaju ploča. Također, Škarica nije pisao samo o hrvatskim autorima, već i o autorima iz susjednih regija (Tomaž Domicelj, Tomaž Pengov, Andrej Šifrer, Buldožer, Miladin Šobić…).

Bogate godine

Brojna su imena snažno obilježila 1970-e i 1980-e, glazbenici,  urednici, tekstopisci i skladatelji; Škarica tako spominje glazbenike (Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Stjepan Jimmy Stanić, Drago Diklić, Anica Zubović, Miki Jevremović, Maruška Šinković Kalogjera, Višnja Korbar, Vjekoslav Jutt, Elvira Voća, Ljupka Dimitrovska, Marko Novosel, Josipa Lisac, Jasna Zlokić, Mišo Kovač, Himzo Polovina, Toma Zdravković, Oliver Dragojević, Dino Dvornik, Oliver Mandić, Zdravko Čolić…), sastave (Indexi, Yu grupa, Bijelo dugme, Time, Metak, Stijene, Novi fosili, Film, Azra, Haustor, Prljavo kazalište, Parni valjak, Đavoli, Aerodrom, Animatori, Plavi orkestar, Partibrejkersi, Šarlo akrobata, Leb i sol, EKV…), tekstopisce (Drago Britvić, Momčilo Popadić Pop…), skladatelje (Nikica Kalogjera, Stipica Kalogjera, Alfi Kabiljo, Đelo Jusić…), glazbene urednike koji su se potvrdili i kao glazbenici (Đorđe Novković, Zrinko Tutić, Rajko Dujmić…), diskografske urednike (Vojno Kundić, Veljko Despot i Dubravko Majnarić), svestrane glazbenike i producente (Tihomir Tini Varga) i pojedince koji su nepravedno stavljeni na margine (Nikola Borota Radovan).

Pohvalno se Škarica izrazio o „pastirskom rocku“ (termin skovao Dražen Vrdoljak) Gorana Bregovića, odnosno Bijelog dugmeta. Dok spominje Tihomira Popa Asanovića, vrsnoga klavijaturista, navodi i reizdanja njegovih albuma (Majko zemljo i Pop), pokazuje kako prati i cijeni pisanje suvremenih glazbenih kritičara, objašnjava kakva je recepcija prijašnjih hitova danas…

Što god netko mislio o gore navedenim ljudima, svi su oni obilježili glazbenu scenu i Škarica je toga svjestan, stoga im daje pripadajući prostor, ukazuje na manjkavosti određenih biografija i pritom pokazuje enciklopedijsko znanje. O privatnom životu glazbenika piše se manje, u kraćim crtama, naglasak je stavljen na glazbu. Osim što podrobno piše o akterima, u knjizi se našlo mjesta za 60 pjesama iz 1970-ih i 60 pjesama iz 1980-ih koje su stekle popularnost, bila rado slušane i kupovane.

U knjizi Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave, knjiga druga 1970.-1989., Škarica se povremeno vraća na prvi tom i osvrće na 1960-e godine, nadovezuje se na teme iz prve knjige jer, 1970-ih je meksikanska glazba još itekako bila popularna i rado slušana. Ista je dekada bila loša za disko i funk, ti se žanrovi nisu uspjeli udomaćiti na ovim prostorima i pokazali su se kao nekomercijalni, no neki su okušali sreću u njima (Oliver Mandić, Zdenka Kovačiček, Silvestar Levay…).

Prepoznavao je Škarica strane utjecaje kod domaćih i regionalnih izvođača, pokazao iznimnu dozu naslušanosti i upućenosti.

Kao svjedok i sudionik vremena o kojima piše, Škarica ujedno objašnjava društvene okolnosti koje su išle na ruku glazbenoj industriji, ali i publici. U ono je vrijeme cijena ploča bila prihvatljiva, a bila je i razvijena kultura kupovanja ploča. Mnoge je protagoniste iz 1970-ih i 1980-ih Škarica osobno poznavao te pomno pratio njihov rad (jesu li kroz godine napredovali ili nazadovali), što mu je pomoglo u procesu vrednovanja.

Prepoznavao je Škarica strane utjecaje kod domaćih i regionalnih izvođača, pokazao iznimnu dozu naslušanosti i upućenosti. U umjerenoj je količini u tekstove Škarica ubacivao autobiografske elemente; zanimljive su anegdote u kojima se otkriva pod kojim je okolnostima upoznao određene glazbenike i kako su nastajale određene uspješnice, što im je prethodilo i tko je zaslužan za nastanak. U tekstove bi redovno uvrštavao svoje osobno mišljenje o pjesmama i autorima koji su obilježili 1970-e i 1980-e, ali bi u tekstove stavio i reakcije publike i kritike pa tako često spominje kolege po peru (Vrdoljak, Glavan, Gall…).

Mlađim i manje upućenim čitateljima sigurno će biti zanimljivo saznati kako su nastajali određeni singlovi i albumi, koje je uredničke muke Škarica proživljavao te koliko je cenzura zaista bila prisutna u rocku. Škarica tvrdi kako nije bilo puno zabrana i da je riječ o rijetkim slučajevima, ali da je bilo znatno više onih koji su nastojali biti subverzivni i provokativni. Ukazuje po čemu su određeni autori bili drugačiji i ispred vremena u kojemu su živjeli (što im nije išlo na ruku!), zašto su uspjeli i koja je bila tajna uspjeha, pojašnjava kakva je bila recepcija progresivnoga rocka i elektronike, upućuje na slušanje izvođača kojih se nešto rjeđe sjetimo, navodi prvu polovicu 1981. godine kao posebno kvalitetnu po pitanju noviteta.

Obimno djelo

Teškoga se zadatka prihvatio Škarica, a rezultat je pisani dokument koji broji više od 550 stranica, monumentalno djelo što služi kao otklon od zaborava. Tekstovi su bogato ilustrirani naslovnicama albuma i fotografijama izvođača, što su hvalevrijedni dodaci. U tekstovima prevladavaju pomirljivi tonovi, nema kod Škarice prenemaganja ni potrebe za dokazivanjem.

Naći će se znatiželjnici koji će revno otkrivati vrijednosti u regionalnoj diskografiji…

Među glazbenim kritičarima malo je onih koji bi uspjeli sastaviti sličan povijesni artefakt lišen podcjenjivanja u kojemu bi se bez gnušanja pisalo o izvođačima čiji im rad ne odgovara. U ovim digitalnim vremenima, kada informacije brzo kolaju i svima su jednako dostupne (samo valja znati gdje ih se mora tražiti), primitivizam i provincijalizam više nisu pojmovi vezani uz geografski položaj, već isključivo uz mentalni sklop, stanje uma koje može biti otvoreno ili zaguljeno. Sinišu Škaricu, srećom, krasi otvoren duh.

Pomoću obimne knjige Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave, knjiga druga 1970.-1989., u kojoj su uspješno predočena dva sadržajno bogata i stilski raznolika desetljeća, čitateljstvo bi moglo usvojiti nove ili pak ponoviti stare informacije, njome se potiče razumijevanje proteklih desetljeća. Mogle bi se (i trebale bi se) stanjiti određene predrasude o glazbi koja je na ovim područjima nastajala prije trideset i više godina i koju mlađe generacije u pravilu nevoljko slušaju, a razloga za to ima više. Slušali bi mladi podrobnije glazbu iz 1970-ih i 1980-ih da im je adekvatno prezentirana u roditeljskom domu ili tijekom školovanja, odnosno da se više sluša među vršnjacima, vrti na radijskim postajama i kućnim glazbenim linijama.

Škaričina bi knjiga mogla stvoriti interes za slušanje, ali poveći problem je što i čitanje mnogima odavno nije užitak, već neprirodna i omražena aktivnost. Prekaljeni knjigoljupci prepoznat će značaj ove (i prethodne) knjige, u to nimalo ne sumnjam! Naći će se znatiželjnici koji će revno otkrivati vrijednosti u regionalnoj diskografiji…