Pojam „kultura“ nije strogo vezan samo uz umjetnost, već obuhvaća zaboravljene običaje iz narodne baštine te svakodnevne navike pa stoga postoji kultura pijenja, ponašanja, igranja, jedenja, oblačenja, izražavanja. Tako su mnogima sportske utakmice, seoska proštenja, fešte i privatne pijanke u rangu kulturnih događaja. Uspješnost kulturnih događaja svode na pitanje financijske uspješnosti. Prebrojavaju se posjetitelji, a veoma je važna i zastupljenost u medijima.

Terry Eagleton (1943.) objašnjava kako pojam „kultura“ ima više suprotnih definicija što se međusobno ne slažu najbolje, opisuje moderna shvaćanja kulture, naglašava kako koncept kulture nije isto kao i u antičko doba. Eagleton nije novo književno ime, desetak njegovih knjiga prevedeno je dosad na hrvatski. U knjizi Kultura i smrt Boga (Naklada Ljevak, 2015.) opisuje kako je kultura mnogima služila kao nadomjestak za Boga, a istom se teorijom djelomično bavi i u knjizi Kultura (Naklada Ljevak, 2017.).

Kultura i ideologija

Osim što opisuje razvoj kulture kroz povijest, analizira razne kulturne politike i spominje načine na koje se kultura širi i postaje dostupnija u društvenoj zajednici, odnosno kakvi su uvjeti potrebni za širenje kulture: „Da biste stvorili kulturu u smislu teniskih klubova, povrtnjaka, profinjene kuhinje, frizure, radijskih postaja i tako dalje, morate stvoriti ekonomski višak. Kultura u tom smislu ne može cvjetati u društvima kojima nedostaje mnogo toga materijalnoga, iako će i ondje postojati kultura u smislu jezika, srodstva, obredâ, konvencija, organiziranih načina obavljanja određenih stvari i tako dalje.“ (48.)

Eagleton se dotiče prisutnosti ideologije u kulturnim sferama, pojašnjava na konkretnim primjerima kako kultura može biti aktivna u službi moći, otpora ili politike. Pri objašnjavanju redovno citira Marxa, Wildea i Schillera, a dobio je svoje mjesto i Edmund Burke (1729-1797.) dok se govori o posljedicama i rezultatima kolonijalizacije Indije, kada su civilizirani narodi uništavali domaće kulture pod krinkom opismenjivanja ili oplemenjivanja: „Burke u barbarstvu nije vidio tek stanje zaostalo za civilizacijom. Posve suprotno, bio je svjestan toga kako ono može biti plod same civilizacije. Barbarstvo i civilizacija možda nisu sekvencijalni, nego i istodobni. Cijele kulture oskvrnuo je upravo neumoljivi marš civilizacijskih društava.“ (66.)

Da kulturan čovjek ne mora biti moralno ispravno stvorenje, nije jasno kulturnjacima, a posebice i nekulturnjacima koji ne drže do osobne ili opće kulture. Tako Eagleton pravi razliku između kulturnog i kultiviranog pojedinca koji u javnosti drži do kulture, dok je u slobodno vrijeme dežurni gnjus, moralna nakaza ili srodna prikaza kojoj nije do širenja ideala i čovječanstva, već do zgrtanja materije i promicanja ega. Civiliziran i kulturan čovjek može biti nasilan, to jest, visoko kultiviran, ali ne i društveno prihvatljiv.

Kultura i biznis

Promišlja Eagleton o sukobima između kulture i civilizacije što su se odvijali tijekom naseljavanja novih teritorija, kulturalnim razlikama, primitivnoj i visokoj kulturi te razlici između manjinske kulture koju konzumiraju manje skupine te popularnoj kulturi što je bliža narodu i na dobrom glasu u širim masama: „Velik se dio popularne kulture odlikuje vrhunskom kvalitetom, dok književni kanon sadržaja i podosta toga niže kvalitete“ (59.)

Od kulturnih događaja i proizvoda može se napraviti dobar biznis, prepoznali su u kulturi svoj interes mnogi sitni i krupni poduzetnici pa se kultura nerijetko svodi na pitanje zarade i kapitala, o čemu Eagleton također piše pri kraju knjige:  „Od početka 20. stoljeća nadalje, masovna produkcija fantazija pokazat će se unosnom aktivnošću, te je tako nastala takozvana kulturna industrija…“ (136.) Promotri li se ukratko povijest suvremene kulture od 20. stoljeća naovamo, može se primijetiti rast filmske, glazbene i modne industrije što imaju velik utjecaj na publiku, a o prirodi utjecaja, je li riječ o pozitivnim ili negativnim trendovima, može se uvelike raspravljati. Nažalost, Eagleton se tek ovlaš dotaknuo novih tendencija u kulturi, veći je naglasak u svojim razmišljanjima stavio na povijesni razvoj kulture.

Kako god, Eagleton potvrđuje kako se mijenja naličje kulture pod utjecajem nacionalne kulture i multikulturalnosti; uspostavlja se kako kultura ne služi više kao kritika društva, već ju društvo u većoj mjeri kritizira budući da joj je često namjera šokirati, a ne oplemeniti publiku.