"Tajne zanata" i Pavao Pavličić: potraga za ljubavlju ili moguća definicija književnosti
Od ljubavi do komunikacije, pa sve do književnosti vode nas Pavličićeve stope u knjizi "Tajne zanata" (Mozaik knjiga, 2021). Utabanim putem krenuo je i sveučilišni profesor Mario Kolar, u želji da nastavi i produbi autorovu potragu za drugim.
Za ljubav je potrebno dvoje. Izlizana je to, ali sasvim točna konstatacija. Čovjek može, pa i treba, voljeti sam sebe, no ako voli samo sebe, ne zna što je zapravo ljubav (a neki bi takvog čovjeka nazvali i narcisom, egoistom ili kakvim još gorim nazivom). Ljubav je dakle u njezinu dijeljenju s drugima. Pritom, za razliku od donje, gornja granica za ljubavni odnos ustvari ne postoji. Ono što vrijedi za ljubav, vrijedi i za komunikaciju – i za nju je potrebno dvoje, a osim tog najmanjeg, broj komunikatora također nije ograničen. Isto tako, čovjek može, pa i treba, komunicirati i sam sa sobom, ali ako komunicira samo sa sobom, tada nije upoznao što je komunikacija u pravom smislu riječi (a neki bi takvog čovjeka nazvali i osamljenikom, pa i čudakom ili kakvim još gorim nazivom).
Ljubav i komunikacija dijele, dakle, neka važna zajednička svojstva, a možda bismo mogli reći i da je ljubav neka vrsta komunikacije, odnosno da je komunikacija neka vrsta ljubavi. U te odnose mogli bismo uplesti i treći element, a to je književnost, koja je ustvari neka vrsta komunikacije (netko piše i netko čita), a ako je komunikacija neka vrsta ljubavi, onda je možda i književnost neka vrsta ljubavi? Iako naizgled nema nikakve veze s knjigom koja me navela na takva razmišljanja, upravo je to ono što mi se najviše motalo po mislima nakon što sam pročitao knjigu Tajne zanata Pavla Pavličića, koju je početkom 2021. objavio Mozaik knjiga.
Ova knjiga bi mogla razočarati one koji na književnost gledaju kao na svojevrsnu magiju, alkemiju ili što slično, kao što se nekima pojedini autorovi stavovi o književnom zanatu neće svidjeti.
Kad pisac poput Pavličića napiše knjigu o tajnama zanata, mislim da to zaslužuje svačiju pažnju. Naime, voljeli ga ili ne, svatko mora priznati da Pavličić poznaje spisateljski zanat. I to ne samo zbog brojnih nagrada te znatne kritičarske pažnje koju su njegova djela pobudila, nego prije svega zbog iznimne čitateljske recepcije njegova opusa te rijetko viđene predanosti samog autora spisateljskom radu, koja traje već pola stoljeća i urodila je s preko stotinu objavljenih knjiga, od čega je šezdesetak književnih djela (krimići, romani i novele s elementima fantastike, (novo)povijesni romani itd.). Iza njega je, dakle, u svim pogledima sasvim dovoljno spisateljske prakse i iskustva da bi mogao progovoriti o njihovim tajnama.
A tajni ustvari nema, odnosno Pavličić ih u svojoj knjizi s lakoćom demistificira. U tom smislu ova bi knjiga mogla razočarati one koji na književnost gledaju kao na svojevrsnu magiju, alkemiju ili što slično, kao što se nekima pojedini autorovi stavovi o književnom zanatu neće svidjeti. No, smatram da je o Pavličićevim razmišljanjima iznesenima u ovoj knjizi vrijedno barem razmisliti.
Pa, što sve Pavličić piše u svojoj knjizi, kako to demistificira književnost, uključujući i vlastito pisanje, i što moje uvodno baljezganje o ljubavi ima s tim?
Knjiga je organizirana u tri poglavlja, s proslovnim i epiloškim tekstom – namjerno koristim neodređeni pojam tekst jer nisam siguran kako žanrovski okvalificirati kratke prozne zapise od kojih se knjiga sastoji. Svi tekstovi ustvari su zaodjenuti u ruho piščevih odgovora na pitanja publike na književnim susretima, i to pitanja koja/kakva postavljaju sudionici susreta u osnovnoj školi (prvo poglavlje), u srednjoj školi (drugo pitanje) te u školi pisanja (treće poglavlje). Slična ili sasvim ista pitanja Pavličić je zasigurno i dobivao na mnogobrojnim susretima koje je tijekom života održao, i knjiga je svojevrsna rekapitulacija tog dijela njegova književnog života, a ustvari pruža odgovore na neka od najvažnijih pitanja što se o književnosti uopće mogu postaviti. Pritom, kako sam nagovijestio, Pavličić daje sasvim nepretenciozne odgovore, koji se nekome mogu učiniti jednako banalnima kao što su i postavljena pitanja. No, je li baš tako?
Oni koji tvrde da pišu samo za/zbog sebe ili su neiskreni ili mistificiraju svoj posao, ili su pomalo zalutali u književnost: „Pisati za sebe, moj prika, isto ti je što i razgovarati sam sa sobom. A kad netko razgovara sam sa sobom, onda se otprilike već zna koliko je sati“.
Uzmimo za primjer najbanalnije moguće pitanje, „Zašto ste postali pisac?“, koje je jedno od prvih u knjizi, i na koje Pavličić hladnokrvno odgovara „Zato što postoji književnost“. Nekoga bi taj odgovor mogao naljutiti, no, zaista, treba li nekome neki poseban, spektakularan razlog da bi bio pisac? Postaje li se piscem zato da bi se mijenjao svijet, da bi se bila savjest društva i slično, ili se smije biti pisac samo zato što postoji književnost i, kao što dodaje u jednom od sljedećih odgovora, zato što voli pisati – „meni je pisanje išlo lako i ja sam ga volio“.
Jednako demistificirano odgovara i na uobičajena pitanja, poput „Kako ste počeli pisati?“ („Tako što sam volio čitati“), „Stavljate li u romane žive ljude i stvarne događaje“ („Nikad“), kao i na ona malo složenija, poput „Pišete li za sadašnjost ili za vječnost?“ („Za sadašnjost, isključivo za sadašnjost“), „Ima li pisac dužnost prema društvu?“ („...pisac nema nikakve druge dužnosti, nego samo pisati dobro“), „Može li vrijedna književnost biti zabavna?“ („Ne samo da može nego i mora“), ili „Što mislite o neshvaćenim piscima?“ („Neshvaćeni pisci ne postoje“) te „Je li u književnosti već sve rečeno?“ („Nije. I nikad neće biti“) itd.
Neopterećeno, nepretenciozno i iskreno odgovorio je i na pitanja tehničke naravi, poput onih ima li detaljan plan kad piše ili kako gradi likove, ali i na tzv. neugodna pitanja, poput onih o tome koliko od pisanja (ne) zarađuje itd. Pritom treba reći da su Pavličićeva razmišljanja vrlo slična ili barem sukladna onima kakva je predstavio u svojim prethodnim djelima slične tematike, a prije svega u knjizi Rukoljub, gdje također demistificira brojna pitanja povezana s (hrvatskom) književnošću.
Čitateljima pri kraju knjige poručuje da će mu biti dovoljno samo to da zavole njegove knjige, jer: „Pisanje je, naime – kao što je odavno rečeno – potraga za ljubavlju“. I eto moguće definicije pisanja, ali i uopće književnosti.
No, da konačno dođemo i do ljubavi/komunikacije. Na pitanje „Pišete li za sebe ili za druge?“ Pavličić odgovara: „Oduvijek pišem isključivo za druge“. U obrazloženju svojeg rezolutnog odgovora navodi da možda postoje pisci koji pišu isključivo za sebe ili zbog sebe, i da na to, dakako, imaju pravo, ali se onda nemaju pravo ljutiti ako ih nitko ne čita. Naime, Pavličić smatra da je književnost „zapravo komunikacija, a komunikacije ne može biti ako nema nikog na drugom kraju linije“. Drugim riječima, oni koji tvrde da pišu samo za/zbog sebe ili su neiskreni ili mistificiraju svoj posao, ili su pomalo zalutali u književnost: „Pisati za sebe, moj prika, isto ti je što i razgovarati sam sa sobom. A kad netko razgovara sam sa sobom, onda se otprilike već zna koliko je sati“.
Pavličić vlastito pisanje vidi, dakle, kao „razgovor s čitateljem“ i u tom se razgovoru trudi biti zanimljiv sugovornik: „O njoj [zanimljivosti – op. a.) uvijek vodim računa dok pišem i uvijek mi je glavna briga – a i strah – da ne budem dosadan“. Uz to, navodi da se trudi biti „jasan i razumljiv“ te da piše o onome što ga osobno intrigira, ali samo ako procijeni da bi to moglo zanimati i one „na drugom kraju linije“: „Čitatelj, naime, u mojoj knjizi ne traži ono što mene zanima, nego ono što zanima njega samog. On, drugim riječima, ne želi čitati o meni, nego o sebi, a ja sam obavezan toj njegovoj želji udovoljiti“. Može, dakle, pisac pisati isključivo o sebi i zbog sebe, može pisati hermetički, može eksperimentirati s formom itd., ali u tom slučaju mora biti svjestan da će na tu i takvu vrstu komunikacije rijetko tko biti spreman. Drugim riječima, ako je književnost komunikacija, „nikad ne može samo primatelj biti kriv što ta komunikacija ne štima, nego krivnja mora biti i na pošiljatelju“.
U svakom slučaju, kao što svjedoče ne samo spominjani autopoetički i ostali iskazi u knjizi nego i cjelokupan književni mu opus, Pavličić se zaista u svakom svojem djelu trudio biti zanimljiv i razumljiv sugovornik, i to prije svega kako bi ostvario uspješnu komunikaciju, odnosno kako bi njegova djela pronašla čim više sugovornika s kojima može podijeliti svoje misli. Pritom mu nisu važni ugled, zarada ili što slično; čitateljima pri kraju knjige poručuje da će mu biti dovoljno samo to da zavole njegove knjige, jer: „Pisanje je, naime – kao što je odavno rečeno – potraga za ljubavlju“. I eto moguće definicije pisanja, ali i uopće književnosti. A ako je književnost komunikacija, tada se ta definicija može/mora odnositi na oba njezina aktera – i na pošiljatelja (pisca) i na primatelja (čitatelja). Možda su, dakle, i pisanje i čitanje ponajprije potraga za ljubavlju?