Šume u povijesti kulture zauzimaju iznimno i specifično mjesto. Često su upućivale na opasnost te su bile vezane uz lutanje i izgubljenost. Prisjetimo se samo brojnih bajkovitih narativa koji uvijek uključuju matricu inicijacije i odrastanja tako što junak napušta kuću, kreće na lutanja te se gubi u šumi koja predstavlja mjesto brojnih opasnosti i neizvjesnosti, zlih sila ili bića opasnih namjera. Možemo ići i korak dalje: Dante se u Božanstvenoj komediji u trideset i petoj godini života izgubio u mračnoj šumi, koja predstavlja ulaz u pakao, slično kao što su u antici vjerovali da ulaz u Had predstavlja gusta i mračna šuma.

U kontekstu filma prosječni gledatelj vjerojatno šumu najčešće vezuje uz žanr horora. Brojni izdanci ovoga žanra slijede utabanu fabularnu šablonu koja se realizira u trima inačicama. U prvoj skupina mladeži na putu za odredište pogrešno skrene te se izgubi izvan civilizacije gdje ih manijak ili skupina manijaka naganjaju. U drugoj skupina odlazi na idilično šumsko mjesto kako bi protulumarili i zabavili se, a onda ih manijak redom lišava njihovih mladih života. Primjerice, serijal Petak 13. u potpunosti počiva na ovoj matrici. Zatim je prisutan motiv kuće u šumi, koja se pokazuje kao zamka za posjetitelje.

Francuska invazija

U ozbiljnijim inačicama poput Oslobađanja Johna Boormana pratimo rekonceptualiziranu inačicu inicijacijskog obreda te propitivanja muškosti, gdje šumu nastanjuju čudni ljudi praiskonskih nagona. Šume zato često u popularnoj kulturi zrcale primordijalne strahove, no ne smijemo zanemariti niti njihovu veliku ulogu u mitologijama i kozmologijama brojnih naroda. Drveće je često povezivano s majčinskim principom jer može štititi i hraniti, a osobito spaja dvije dimenzije: nadzemaljsku i spiritualnu, jer svojim krošnjama dopire visoko iznad zemlje, te podzemnu, kojom je vezano korijenjem. Stoga je imalo veliku ceremonijalnu i ritualnu dimenziju te su šumska božanstva bila karakteristična za brojne kultove i mitologije. Vidimo da šume nužno ne trebaju predstavljati opasno i prijeteće mjesto, nego mogu imati i kreativnu te životonosnu funkciju.

Vidimo da šume nužno ne trebaju predstavljati opasno i prijeteće mjesto, nego mogu imati i kreativnu te životonosnu funkciju.

Šume su danas više nego aktualne, posebice zbog klimatskih promjena i globalnoga zatopljavanja te činjenice da predstavljaju pluća našega planeta, koja sve više uništavamo u gramzivoj težnji za profitom. Nakon razornih i apokaliptičnih požara koji su poharali Sibir i Amazonu prije nekoliko mjeseci, nameće se sve veća potreba za njihovim očuvanjem. Suvremena serijalizirana produkcija ozbiljno se bavi društveno-angažiranom i relevantnom problematikom, no ekološka pitanja ih još uvijek nisu dotaknula te se u svojim pričama mahom bave šumama kroz primordijalno-arhetipske aspekte.

U posljednjih nekoliko godina osmišljen je i snimljen niz serija čija se radnja odvija u mjestima okruženima gustim šumama te zlokobnom i prijetećom prirodom. U Glacé, Zone Blanche, La Forret, Le Chalet šuma predstavlja bitan motiv i lokus te je često povezana s motivom otmice ili osvete. Čak i kada radnja nije strogo vezana uz razmatrani prostor, on zna biti zastupljen u radnji kao u seriji La Mante (2017), gdje se konačna razmjena između detektiva i prijestupnika upravo zbiva u šumi, na ničijoj zemlji između civilizacije i necivilizacije. O patologijama zatvorenih zajednica u serijaliziranim narativima već sam pisao pa se neću ponavljati, a ovdje mi je cilj sagledati zašto je kreatorima televizijskih serija šume predstavljaj toliko privlačno mjesto.

Zabava publike

Glacé (2017) adaptacija je romana Bernarda Miniera, čija je radnja smještena u gradić Saint-Martin-de-Comminges u francuskim Pirinejima. Kreatori Gerard Carre, Caroline Van Ruymbeke i Pascal Chaumeil te redatelj Laurent Herbiet kao narativni okidač postavljaju pronalazak obezglavljenog leša konja, koji je pripadao lokalnom moćniku Ericu Lombardu (Robert Plagnol). Slučaj bi mogao biti povezan s otmicama i serijskim ubojstvima iz prošlosti. Lokalnu policiju zastupa neiskusna kapetanica Irène Ziegler (Julia Piaton), a njoj u pomoć dolazi gradski detektiv Martin Servaz (Charles Berling) iz Toulousea, koji je istraživao i zločine u prošlosti.

Glacé nema kompleksnijih ambicija osim da zabavi publiku pa najbolji aspekti serije probijaju iz sugestivne, „glacijalne“ atmosfere, koja izolirano planinsko mjestašce čini još klaustrofobičnijim.

Detektivsku prati psihološka/psihijatrijska potraga: Diane Berg (Nina Meurisse) mlada je psihijatrica iz Kanade koja dolazi u lokalni psihijatrijski institut Wargnier kako bi „proučila“ serijskoga ubojicu Juliana Hirtmanna (Pascal Greggory). Prema kratko iznesenom sadržaju nije teško primijetiti da serija počiva na rekreiranju općih žanrovskih mjesta. Zamjetno je to već u odnosu iskusnoga i neiskusnoga istražitelja, detektivovu posustalom privatnom životu, sklonosti alkoholu te njegovu izgnanstvu u provinciju, kao i često korištenom formulom prema kojoj se zločini iz sadašnjosti referiraju na događaje iz daljnje prošlosti, koji su istražitelja eventualno ostavili traumatiziranim.

Glacé nema kompleksnijih ambicija osim da zabavi publiku pa najbolji aspekti serije probijaju iz sugestivne, „glacijalne“ atmosfere, koja izolirano planinsko mjestašce čini još klaustrofobičnijim. Suvremene francuske televizijske serije veliki naglasak stavljaju upravo na klaustrofobičnost – prostor je redovito ograničen, strogo omeđen prijetećom i nepristupačnom prirodom ili atmosferskim prilikama, a tome su istovjetni i ispremreženi odnosi ljudi u malim sredinama.

Ovdje je mjesto okruženo planinama i šumom, a komunikaciju s vanjskim svijetom dodatno otežavaju loši vremenski uvjeti. No i unutar samoga mjesta neprestano se uočava klaustrofobičnost. Nesumnjivo je da je na Glacé utjecala američka „kvalitetna“ televizija, što se napose vidi u stilskom sloju serije. Jedna od bitnih odlika takvih televizijskih programa je velika filmičnost televizijskih narativa, što se u djelu uočava u vizualnom sloju, napose sofisticiranijom fotografijom i režijom. Stoga je djelo uspješnije formalno izvedeno nego sadržajno te ostavlja mogućnost razvijanja narednih sezona.

Nepovjerljiva zajednica

Le Chalet (2018) kreatorice Alexis Lecaye i redateljice Camille Bordes-Resnais još je jedna recentna serija čija se radnja odvija u planinskom okruženju. Poput Glacé posrijedi je šestodijelna miniserija, čija je narativna i fabularna kombinatorika ambicioznije postavljena te paralelno prati dvije odvojene, no isprepletene fabularne linije, koje su isprekidane seansama psihološke procjene optuženika u zatvoru. Prva se odvija 1997. godine te prati buržujskoga i velegradskoga pisca Jeana-Louisa Rodiera (Manuel Blanc), koji muku muči s razdobljem kreativne suše pa nikako da napiše drugi roman. Stoga se na nagovor supruge Françoise (Mia Delmaë) obitelj seli u njezino rodno selo Valmoline, smješteno u francuskim Alapama.

Obitelj ima problema s integracijom u nepovjerljivu lokalnu zajednicu raskoljenu starim neprijateljstvima i strastima, a Jean-Louis nikako se ne uspijeva osloboditi kreativne blokade, što uvjetuje brojne obiteljske prijepore. U ovoj fabularnoj liniji Lecaye i Bordes-Resnais seciraju podcjenjivački velegradski mentalitet kao i provincijske patologije pa sraz jednoga i drugoga nikako ne može dobro završiti. Druga fabularna linija odvija se 2017. godine kada skupina mladih ljudi dolazi u Valmoline, koje je i dalje izolirano mjesto, no turistički atraktivno i uređeno za ljude koji vole uživati u neoskvrnutoj prirodi. Povod dolaska je vjenčanje, na kojem sudjeluju potomci odraslih protagonista iz 1997. godine.

Veza između dvaju vremenskih razina često je naznačena postupkom izravnoga prelaska sa starije na mlađu inačicu istoga lika.

Veza između dvaju vremenskih razina često je naznačena postupkom izravnoga prelaska sa starije na mlađu inačicu istoga lika. Loš znamen pri dolasku je odron te urušavanje jedinoga mosta koji Valmoline povezuje s civilizacijom. Stoga nije teško uočiti da se priča bazira na uvelike (zlo)rabljenom motivu zlokobne kuće u šumi, koji je dodatno isprepleten motivom mosta. Urušavanje potonjega ne predstavlja samo gubitak veze sa svijetom te ne doprinosi isključivo pojačavanju dojma zatvorenosti i klaustrofobije, nego upućuje i na narav međuljudskih odnosa. Kuća, koja u tih dvadesetak godina postaje luksuznija te sugerira seoski kapitalističko-turistički prosperitet, krije tajnu pa je ona poput nesvjesnoga u koje je postisnuta kolektivna krivica starosjedioca Valmolinea, koju oni i njihova djeca trebaju otplatiti u sadašnjosti.

Serija se poigrava patologijama zatvorenih zajednica te seciranjem ljudske gramzivosti jer je ideja posjedovanja – kako tijela druge osobe tako i materijalne imovine – duboko ukorijenjena u protagoniste. Kao i u Glacé, planinska šuma okružuje protagoniste, a iz nje vreba neidentificirana opasnost – pomahnitali osvetnik koji kažnjava mlade protagoniste za grijehe koje tek trebaju osvijestiti. Za razliku od Glacé, Le Chalet stilski i produkcijski djeluje podosta televizično, sa sporadično naivnim dijalozima te ne osobito uvjerljivim glumačkim kreacijama. Scenaristički je pretrapana likovima, koji su zbog količine uspjeli dobiti tek površnu karakterizaciju te je jedina osobina „kvalitetne“ televizije vidljiva u narativnoj složenosti.

Šuma trauma

La Forêt (2017), koja naslovom izravno upućuje na šumski kontekst, također je šestodijelna miniserija, koju potpisuje kreatorica Delinda Jacobs i redatelj Julius Berg, a glavnu ulogu tumači kanadska glumica Suzanne Clement, poznata po upečatljivim nastupima u filmovima Xaviera Dolana Ubio sam majku (2009), Laurence Anyways (2012) i Mommy (2014). Radnja je ponovno smještena u zatvorenu zajednicu u Ardenima, gdje u šumi nestaje lokalna tinejdžerka. Slučaj preuzima detektivka Virginie Musso (Suzanne Clement), a nastoji joj pomoći lokalna učiteljica Eve Mendel (Alexia Barlier), koja u nestanku vidi osobnu poveznicu. Kao dijete pronađena je pred vratima doktora Mendela te nikada nije uspjela otkriti tko su joj roditelji.

Kao što na nizu primjera možemo uočiti, recentna francuska televizijska, napose serijalizirana produkcija jako voli šume te je je fascinirana raznoraznim šumskim predjelima: što izoliranijim, to bolje.

Fragmentarna sjećanja upućuju da je u istoj šumi doživjela traumatično iskustvo. Serija ima u središtu sličan odnos kao u Glacé: lokalnoj detektivki pridružuje se Gaspard Decker (Samuel Labarthe): iskusni, strogi i ozbiljni došljak iz velikoga grada, koji želi da njegovi službenici rade profesionalno i prema pravilima. Osim središnjega odnosa koji je temeljen na dijadama neiskusnost-iskusnost te provincijalno-urbano, djelo iskorištava još jednu konvenciju žanra koje recentne serije jako vole koristiti do granice zlorabljenja, a posrijedi je povezivanje prošlosti i sadašnjosti. Novi slučaj redovito predstavlja okidač da se razriješe nepoznanice iz prošlosti. Šuma u seriji predstavlja granicu poznatoga svijeta, a iz nje vrebaju brojne opasnosti poput stranaca koji žele nauditi.

Kao što na nizu primjera možemo uočiti, recentna francuska televizijska, napose serijalizirana produkcija jako voli šume te je je fascinirana raznoraznim šumskim predjelima: što izoliranijim, to bolje. One su redovito vezane uz opasnost, predstavljaju nešto prijeteće, mjesta nestanaka, trauma, amnezije, zlostavljanja i mučenja. Ove se kriminalističke serije vole poigravati izoliranošću i klaustrofobijom, razdjelnicom poznatoga i nepoznatoga. Zatvorene male sredine poznati su i prisan svijet omeđen šumom, koja je redovito arhetipski prikazana kao zlokobno i mračno mjesto, nepoznato i nesvjesno, iz kojega dolaze prijeteće sile. Stoga se motivu šume redovito pridavaju negativne konotacije, čime će se jedna druga serija, mnogo ambicioznija od razmatranih, nastojati poigrati.

Puno šume, malo idile

Zone Blanche je francusko-belgijska produkcija autora Mathieua Missoffea, koja broji dvije sezone (2017, 2019) s po osam nastavaka, a s obzirom na cliffhanger kojim druga završava, sasvim je razumno očekivati i treću sezonu. Radnja se otvara dolaskom državnoga tužitelja, što je gotovo simbolički naznačeno kao ulazak u svojevrsnu zonu sumraka. Francku Sirianiju (Laurent Capelluto) usred šume pokvari se automobil. Mobitel ne prima signal, telefonska govornica je uništena, a alergičnoga državnoga službenika ubada pčela.

Cijelo vrijeme svira pjesma Mr. Lonely Bobbyja Vintona, koja ironično podsjeća na nezavidnu situaciju u kojoj se protagonist našao, ali anticipira i neke buduće događaje te upućuje na njegovu prošlost. Intencija je zaintrigirati gledatelja, potaknuti iščekivanje. Uvodna scena ponešto govori i o naravi gradića Villefranche, okruženoga nepreglednom gustom šumom i planinama. Siriani ulazi u neprijateljsko i neobično okruženje u kojem neće imati podršku civilizacijskih blagodati, a na svakom koraku na njega će vrebati opasnosti i smicalice. Dolazak je kazna, kako to obično biva u televizijskim narativima kada gradski likovi moraju iz poslovnih razloga otići u zabitna mjesta ne bi li ih se sklonilo od očiju javnosti.

Villefranche, uz svu svoju neoskvrnutu prirodu, nije niti malo idilično mjesto. Posrijedi je gradić od svega nekoliko tisuća stanovnika, koji ima trideset i sedam nerješenih slučajeva ubojstva, što je mnogo više od državnoga prosjeka. Siriani mora istražiti gdje je zapelo i što lokalna policija, koju predvodi Laurene Weiss (Suliane Brahim), uopće radi, ako išta radi. Nije teško pretpostaviti da tako mali gradić ured ničega nema mnogo uposlenih ljudi u službama javne sigurnosti pa načelnica raspolaže s trojicom policajaca.

Zatvaranje pogona mnoge bi ljude moglo lišiti osnovnih egzistencijalnih uvjeta, dok Steinerovi imaju druge i financijski unosnije planove, koji uključuju ilegalno zbrinjavanje toksičnoga otpada.

Nounours (Hubert Delattre) njezina je desna ruka, naočit i gorostasan gay muškarac, čiji seksualni identitet stvara određene implikacije po njega s obzirom na malu sredinu u kojoj živi. Hermann (Renaud Rutten) mirno čeka mirovinu, ali njegovo ga iskustvo čini korisnim sudionikom istraga. Camille (Tiphaine Daviot) je nesigurna i neurotična vježbenica koja priprema ispit. Njima pomaže doktorica Leila Barami (Naidra Ayadi), koja povremeno preuzima funkciju patologa. Oni vode kriminalistički segment radnje te se brinu za sigurnost stanovnika.

Nerješeni zločini i prijestupi nisu jedina boljka gradića jer poput strašne sablasti stanovnike proganja nestanak Marion, tinejdžerske kćeri gradonačelnika Bertranda Steinera (Samuel Jouy), koji je ujedno bivši dečko i sadašnji povremeni ljubavnik načelnice Weiss, što neminovno dovodi do sukoba interesa. Njezina društveno osviještena i buntovna kći Cora Marionina je najbolja prijateljica.

Obitelj Steiner, koju strogo kontrolira kruti patrijarh Gérald (Olivier Bonjour), u posjedu je pilane koja zapošljava veliki broj lokalnoga stanovništva pa o njima ovisi mjesna ekonomija. Zatvaranje pogona mnoge bi ljude moglo lišiti osnovnih egzistencijalnih uvjeta, dok Steinerovi imaju druge i financijski unosnije planove, koji uključuju ilegalno zbrinjavanje toksičnoga otpada, što izaziva diverzije misteriozne ekološki nastrojene skupine Djeca Arduinne. Gerald i na druge načine drži veliki broj ljudi u naselju u podređenom položaj pa Steinerovi u malome predstavljaju kapitalističke oligarhe, koji simbolički i doslovno vladaju gradom i njegovim stanovnicima.

Twin Peaks uzor

Villefranche predstavlja mikrokozmičan prikaz društva s klasnim stratifikacijama, predrasudama i svim boljkama karakterističnima za mala i zaturena mjestašca u kojima svi svakoga i o svakome sve znaju. Ispunjeno je brojnim upečatljivim, neobičnim i živopisnim, da ne kažem bizarnim likovima. Mjesto je mikrokozmos društva jer, kako vidimo, sumira sve društvene odnose: gradonačelnik je povezan s krupnim kapitalom, njegov otac drži mjesto u šaci, bogati se koruptivnim i kriminalnim radnjama, radništvo propada, a zajedno s njim i naselje te priroda oko njega.

S obzirom na središnju misteriju nestale djevojke te seciranje patologije zatvorene zajednice, uz obilatu uporabu simbolizma te potencijalno nadnaravnih ili fantastičnih, u ovome slučaju možda čak i magijskorealističkih elemenata, nije teško pretpostaviti da Zone Blanche gledatelje na trenutke može podsjetiti na kultnu Lynchevu seriju Twin Peaks.

Djelo predstavlja zanimljiv spoj proceduralnoga (epizodičnoga) i serijaliziranoga tipa serija. Kriminalistički narativi prije “kvalitetne” televizije mahom su voljeli proceduralni tip jer svaka epizoda predstavlja relativno zaokruženu cjelinu ili jedan slučaj pa se novi slučajevi mogu neprestano dodavati, a gledatelj nije obavezan pratiti radnju iz nastavka u nastavak jer epizode u cjelinu povezuju tek glavni likovi istražitelja. Od sličnoga koncepta polazi i Zone Blanche jer svaka uključuje zločin ili prijestup koji istražuje lokalna policija te on do kraja epizode biva razriješen. Neki od tih prijestupa vrlo su neobični i bizarni, što ide ruku pod ruku s tipom mjesta i naravi stanovnika.

Što se događalo i gdje je boravila tijekom trodnevnoga nestanka, ne može se sjetiti, samo zna da je mjesto zatočenja bio klanac u šumi popularno nazvan Svetište.

Funkcija tih slučajeva unutar nadređenoga slučaja, o kojem uskoro nešto više, funkcionalno je iskorištena pa njihova uloga nije primarno zabavljačke naravi, nego upotpunjuje karakterizaciju likova, usložnjava i dodatno nijansira njihove odnose te temeljno ocrtava i postavlja samo ozračje serije. Također omogućuje likovima da ostanu uposleni i angažirani dok se susreću s vrlo škrtim informacijama i indicijama vezanima uz nadređenu istragu, koja se vrlo sporo razvija. Serija također uključuje i serijalizirani koncept jer, kao što sam dao naslutiti, sadrži nadređeni slučaj, koji iziskuje praćenje sezone u cjelini, pa čak i više sezona, čime se doprinosi i podrobnijoj karakterizaciji likova. Temeljen je na nestanku/otmici kako gradonačelnikove kćeri tako i načelnice Weiss. Dva događaja dijeli više desetljeća jer se prvi zbio u Weissinim adolescentskim godinama.

Što se događalo i gdje je boravila tijekom trodnevnoga nestanka, ne može se sjetiti, samo zna da je mjesto zatočenja bio klanac u šumi popularno nazvan Svetište. Nadređeni slučaj katkada je čvršće ili labavije povezan s proceduralnim slučajevima. Nestanak kćeri kao i načelnice usko je vezan uz prostor šume, a i brojni manji zločini, kao onaj kojim se priča otvara, odvijaju se u njoj. Prvi slučaj predstavlja otkriće leša žene koji visi sa stabla vezan za noge. Ostavljena je da iskrvari, a u međuvremenu su joj vrane izjele oči. Motiv drva koji krvari bitan je jer postavlja koncept šume i prirode kao živućega i pulsirajućega organizma, a vrana je samo jedna od životinja u nizu koja u priči ima simboličku ulogu.

Američke konvencije

Osobitost serije također predstavlja neobično povezivanje kriminalističkih s nadnaravnim elementima te keltskom mitologijom, što će se nažalost u drugoj sezoni početi racionalizirati. Draž prve sezone počiva upravo na slijeđenju Todorovljeva koncepta fantastičnoga: ne možemo se odlučiti koje je tumačenje događaja vjerodostojno – naravno ili nadnaravno, pa neprestano balansiramo u tom procjepu između jednoga i drugoga. Druga sezona će taj fantastični segment nažalost racionalizirati, usmjeravajući priču prema domeni čudnoga pa će veći naglasak početi stavljati na društveno-prevratničke motive za koje s pravom možemo očekivati da će eskalirati u trećoj sezoni.

Fabula počiva na četiri međusobno isprepletene linije. Prva otpada na načelnicu i njezinu ekipu; druga je vezana uz tužitelja i njegove pokušaje da prodre u narav mjestašca; treća prati gradonačelnika i njegove mutne poslove kao i stanje njegove obitelji s obzirom na nestanak kćeri; četvrta prikazuje otpor gradonačelnikovoj samovolji. Posrijedi je mozaik likova i odnosa koji se prati u horizontalnoj – kroz trenutačne interakcije, i vertikalnoj maniri – kroz vremenska razdoblja. One su prožete serijama kratkih, odsječnih analepsi, koje upućuju na načelničinu prošlost. Ništa ne otkrivaju, nego situaciju dodatno kompliciraju jer iz njih ne možemo razabrati što se u prošlosti dogodilo, osim da se nešto dogodilo. Stoga predstavljaju aspekt unutrašnje fokalizacije jer sugeriraju problem s pamćenjem s kojim se Weiss suočava.

Nije teško uočiti da serija slijede određene konvencije američke „kvalitetne“ televizije: višestruke i jednakovrijedne narativne linije, bogata karakterizacija likova, ansambl glumačka postava, poigravanje žanrovskim konvencijama, inovativno korištenje stilskoga sloja, što se očituje u vizualnome segmentu, fotografiji i montaži te općenito filmičnosti cjeline. Doista, Zone Blanche stvara vrlo bogatu, razvedenu i sugestivnu atmosferu, koja se postiže na dva načina: fotografijom i glazbom. Osvjetljenje je neprestano prigušeno i stilizirano, magla je ključna atmosferska pojava, poigrava se odnosom svjetla i sjene, uočljiva je ekstenzivna uporaba filtera kako bi se osvjetljenje neobičilo. Cilj je oblikovati mračnu i upečatljivu atmosferu, koja je teška i prijeteća. Likove sve pritišće: od prošlosti do njihova okruženja koje doživljava dekadenciju. Glazba je također sugestivna, s jedne stane ima folk štih, što je vezano uz izoliranost zajednice, a s druge strane često afirmira jednostavne i zlokobne tonove.

Šuma je reprezentirana kao mjesto i kao živući entitet ili čak duh ili božanstvo, a u dubini kadrova često je prisutan misteriozan oblik u sjeni, koji kao da ima rogove. Nesumnjivo je da u šumi nešto obitava, pa je i Weissin čudotvorni oporavak na početku druge sezona vezan uz navodno nadnaravne događaje koji potječu iz prirode. Status je šume u seriji ambivalentan jer nismo posve sigurni pridaju li joj likovi osobita i čudotvorna svojstva ili u njoj zaista obitava nešto drevno i spiritualno.

Pčele predstavljaju pozitivne agense te u konačnici pomažu policiji da otkrije leš ubijenoga čovjeka.

Produhovljenosti šume doprinosi i pojava brojnih životinja, koje poprimaju simboličku funkciju. Primjerice, vuk se javlja u ulozi vodiča te pomaže načelnici u teškim situacijama. Također je prikazan ambivalentno: kao stvarna životinja, ali možda i aspekt svijesti protagonistice. Zatim se javljaju pčele s kojima se serija otvara, a od kojih Siriani ima strašnu fobiju koje se nastoji riješiti. Pčele predstavljaju pozitivne agense te u konačnici pomažu policiji da otkrije leš ubijenoga čovjeka. Osobito mjesto zauzimaju vrane koje ometaju Camille u učenju jer predstavljaju materijalizaciju njezine mučne svijesti, no ujedno u ključnom trenutk pomažu Cori Wiess. Redovito s vezane uz smrt, raspad, truljenje te propast prirode.

Neobično biće u šumi nalik je na keltsko božanstvo Cernunnosa pa serija počinje zadobivati mitološke i arhetipske konotacije. Njegov su zaštitni znak bili rogovi te je često bio prikazivan u društvu životinja, a uz njegovu funkciju vežu se različita tumačenja, od kojih je najzanimljivije da predstavlja boga prirode i životinja, zaštitnika šume, povezanoga s fertilnošću i vegetacijom. Druga ga pak tumačenja vezuju sa smrću i umiranjem, a kršćanstvo ga je kasnije zbog rogova pogrešno dovodilo u vezu s vragom.

Uništenje prirode uništava zajednicu

Keltsko božanstvo redovito se u seriji postavlja u kontekst zločina, no zapravo ima životonosnu funkciju jer spašava. Međutim, Cernunnos bi mogao biti i nestali mladić Sylvain, što također predstavlja znakovito ime. Ono je nastalo od latinskoga imena Silvanus, koje je označavalo rimskoga boga šuma ili zaštitničkoga duha šuma, koji je često bio prikazivan kao starac koji također nosi jelenje rogove. U francuskom jeziku ime Sylvain upravo znači drveće i šumu, što također čini poveznicu između Cernunnosa i Sylvaina.

Lik Sabine (Brigitte Sy), koji bi se tek trebao značajnije razotkriti u trećoj sezoni, sugerira da svi loši događaji predstavljaju osvetu šume jer su joj ljudi okrenuli leđa. Propast Villefranche temeljno je zapravo povezana s gotovo apokaliptičnim propadanjem prirode prikazanim kroz zagađenu i apokaliptičnu močvaru, a ona se doslovno manifestira kroz aktualnu priču o kapitalističkoj gramzivosti. Pritom Brigitte funkcionira kao suvremena svećenica, a njezin je pub (čiji je pravi vlasnik Gerald) pomaknuta inačica crkve ili svetoga mjesta te označava prostor komunalnoga okupljanja – tamo u konačnici dolaze svi bez obzira na međusobne razmirice.

Zone Blanche stoga razmatra suodnos čovjeka i njegova prirodnoga okruženja, zaogrćući priču u ekološku parabolu. Stanovnici Villefranche okrenuli su leđa šumi, odnosno prirodi te se opredijelili za sebičnost i materijalizam. Međutim, uništenjem prirode uništava se i ljudska zajednica.