...izražavanja i pričanja priča čini se da će uspjeti u ideji da i određeni strip naslovi završe na famoznim i toliko (ne)voljenim popisima lektire.

Prepričavati nećemo, medijskih izvora koji nam kroje misli i osjećaje pa i ovoj temi je dovoljno. 

Prema broju dijeljenja i reakcijama na društvenim mrežama čini se da je to nešto što se i građanima, iako ne znamo koliko godina imaju i kojeg su profila, sviđa… I to jako.

I doista, lijepo je to - strip u školi i na klupi s nešto manje Kozarca i Budaka, fleksibilniji pristup, puno ljepote, veća zabava, manje dosade… Sve se čini odličnim i poželjnim.

Prije “samo” 80 godina nakon što su rezultati istraživanja čitalačkih navika djece po prvi put pokazali i izrazitu popularnost stripa održavana su javna predavanja u kojima se govorilo:

“Čitanjem ove literature podjaruje se dječja naklonost za senzacijama, za bezvrijednim i bezidejnim štivom, koje samo golica niske instinkte i zadovoljava dječju fantaziju, iz čega će se vrlo lako poroditi nemoralne, avanturističke i zločinačke želje, pogotovo ako je dijete po svojim prirođenim naklonostima i prijemljivo za to…(...) Osim toga u ovoj “šundiliteraturi” ne valja ni jezik ni stil. Rđavo štampana i nejasna slova na lošem papiru kvare dječje oči. Ilustracije priča u “stripovima” upravo su grozne. To su prosto neke crne mrlje, koje upropaščuju ukus dječji!” (iz predavanja Branka Skendžića “Što nam djeca čitaju” održanog u ožujku 1936. u Učiteljskom društvu i Zajednici doma i osnovne škole, izvor: pogovor Veljka Krulčića u knjizi Maurović A., Kovačić, K.: “Ljubavnica s Marsa”)

Dalek smo put prešli... 

A onda pogled pada i na popis djela koja su predložena za lektiru:

“Čipko i djed Filip« Borivoja Dovnikovića Borda, »Kljunko i ostali« Ante Zaninovića, »Čudotvorni mačak i Jelenko Kamenko« Waltera i Norberta Neugebauera (u nižim razredima osnovne škole); zatim »Štefekove pustolovine« Otta Reisingera, »Blago Fatahive« i »Čuvaj se senjske ruke« Andrije Maurovića, »Osmoškolci« Ivice Bednjanca, »Sjena« Ninoslava Kunca (u višim razredima osnovne škole). Potom, u srednjoj školi čitali bi se stripovi »Zlatka« Krešimira Zimonića, »Zapleteni u dimu« Miroslava Sekulića, »Maus« Arta Spiegelmana (kao prvi strani naslov, nagrađen Pulitzerovom nagradom, priča autorovih roditelja koji su preživjeli holokaust) i još »Persepolis« Marjane Satrapi, »Paulov ljetni posao« Michaela Rabagliatija, »Corto Maltese« Huga Pratta…

Isto lijepo, redom sjajna djela, već i gotovo klasici strip literature. Ali tu mi se javlja i zebnja.

Čini mi se da je već status “klasičnosti” i “izvrsnosti” prema XY kriterijima presudio… A što su najčešće XY?

XY je vrlo često subjektivna ljubav, sklonost, osobno formiran ukus ma koliko god pojedinac bio senzibliziran i izgrađen… A to je, posebno kada je strip u pitanju, nešto što je obilježilo naše osobno fizičko, mentalno i intelektualno odrastanje… I tu smo jako i neizbježno subjektivni.

I u tom trenutku me lovi jači strah…

Bojim se da upravo ideja da će strip, a onda potom i čitanje uopće, djeca snažnije zavoljeti ili više razumjeti, pada na tom ispitu. Naime, jednostavno može se pokazati da to nisu njihove priče, životi, stvarnosti koje razumiju ili o kojima žele razmišljati, u njih lutati… Pod ruke s kućne police stripovima mi dolaze "Osmoškolci" Ivice Bednjaneca. Volim i Jasnu i Lastana i Genija (junaka iz drugog serijala, ali istog društva…) no nisam siguran da je njihov teen svijet, tada tako moderan, nov i maestralno ocrtan Bednjančevom olovkom, nešto blisko i relevantno današnjim generacijama… Podsjeća me to na lekciju iz epizode "South Parka" u kojoj učitelj Garrison učenicima najavljuje da će čitati djelo koje će im se sigurno svidjeti - "Lovca u žitu". A zašto bi im se svidjelo?, pitaju podrugljivo. U njima ima psovki i djelo je bilo zabranjivano zbog toga, pojašnjava učitelj. Djeca su oduševljena. Nakon što dolaze doma, počinju čitati i čekati, čekati, čekati, ali ostaju razočarani i djelo proglašavaju sr… To je bio nivo i bunt nekog drugog vremena, ne njihovog.

Nije to ništa novo - čini se da je to problem cijelog lektirnog pristupa čitanju jer ono obično postaje nekakav birokratizirani program koji ima tendenciozne zadaće, a na kraju dolazi i do neželjenih posljedica...

Znači li to da djeca ne čitaju stripove? Naravno da ne, čitaju, ali neki novi igrači su već godinama u gradu ili na putu prema njemu…

Na kraju, svakako pozdravljamo inicijativu i  vjerujemo da će strip u školi zaživjeti nekom pozitivnom energijom, ali se nadamo da “Čuvaj se senjske ruke” Andrije Maurovića neće prebrzo izazivati jednake osjećaje kao i "Ilijada i Odiseja"… Da tako ne bude bit će velika odgovornost učitelja i profesora, ali to je tema već za neke druge tekstove… I nadamo se da aktualna kvalitetna produkcija neće zaglaviti npr. u nedostatnim sredstvima knjižnica za nabavu novih izdanja ili pak klanovskim borbama za mjesto na “listi”.

U svakom slučaju djeca će do stripova koje danas vrijedi i žele čitati doći. Pa imaju knjižnice, knjižare, kioske, internet…  I interes.

Ključ ljubavi prema stripovima i čitanju uopće ionako je u slobodi. Mi prvenstveno trebamo pružiti dobar kontekst, ponudu i inspirativnu riječ kada je ona potrebna.

A ja možda samo imam problem s osjećajem (ne)bivanja nečeg "na listi". Koliko god i kurikulum postajao zanimljiviji i suvremeniji ono ispod klupe je uvijek zanimljivije.