Pri samom vrhu popisa knjižničarskih pitanja nalazi se jedno koje uporno preskačem: "Što je to dobar," pita ono, "a što loš strip?" Najbolji je vic da sam odgovor na to pitanje nekoć apsolutno pouzdano znao: ono što se meni sviđalo bilo je dobro, dok je samo pitanje trenutka bilo kad će ostatak svijeta shvatiti da ono što mi ne godi treba živo sahraniti.

No, pred koju godinu sam uzeo neku staru Stripoteku i u njoj ugledao "Gopala", otužna Tarzanova klona smještenog u Indiju, kojeg sam odmalena prezirao i čitao samo zato što bi Stripoteka prebrzo završavala ako bih nešto preskočio. "Zašto su objavljivali ovakvo smeće?" gunđao sam obnovljenim gađenjem samo da bih, na vlastito iznenađenje, ustanovio kako nije riječ o smeću. Strip mi je i dalje bio nezanimljiv, ali nisam mogao reći da crtač – neznani mi Španjolac Antonio Carillo čija se karijera, izguglao sam maločas, protegla od ranih pedesetih pa barem do kraja stoljeća – ne umije crtati ni da se ne trudi. Sijevnulo mi je tad nešto što mi je oduvijek trebalo biti jasno: nitko ne sjeda za crtaći stol da bi radio smeće. Tko bi – znajući da će na loše nacrtanu stranicu potrošiti isti dan kao i na dobru – svjesno radio loše?

Ponor koji guta

Od toga pa do spoznaje da loših stripova nema, bio je samo korak. I dalje su tu stripovi koji se ne daju razumjeti, stripovi čije me teme ne vesele, čija me likovnost grebe, čijem uspjehu zavidim ili čije autore nažalost znam, ali maknem li sve to iz jednadžbe, preda mnom ostaju stranice i nedvojben trud. Svakoga dana, milijun ljudi na cijelome svijetu ustaje da bi crtao stripove, milijun ljudi liježe nadajući se da će to i sutra moći činiti. Kako reći da nešto od toga ne valja?

O serijalu "Strip u knjižnici"

 

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici". 

Starenje vjerojatno igra znatnu ulogu u mojoj novostečenoj blagosti. Ne gledam više na povijest stripa kao na ljestvicu kojom mi je uspon zagarantiran, već kao na ponor koji je progutao barem devet od svakih deset imena koja su se stripom ikad bavila, ako ne i devedeset devet od svakih sto. Ustajati i crtati sve je teže. Strip je, uostalom, posao za mlade, i one uspješne. Što me, zaobilazno kad ne znam drukčije, dovodi do još jednog neodgovorenog pitanja: "Kako je raditi za inozemne izdavače?"

Bit ću malko bezobrazan i reći kako mi je zabavica u pitanjima koja mi postavljaju tražiti ona koju su htjeli postaviti. Tako se iza "Što je dobar strip?" zapravo krije pitanje "Što je strip?", na koje sam pokušao odgovoriti u prethodnim tekstovima, samo da pravog odgovora ne bih dao jer će svakome odgovor biti strip one kulture u kojoj je rastao: Japancu manga, Ameru superheroj, a Vereni “Tom i Jerry”. Pitanje o izdavačima također se lako pokrati, prvo u "Kako je raditi za izdavače?", jer se tuzemni i inozemni razlikuju samo u likvidnosti, a potom u "Kako je raditi?", jer u izvornom pitanju čujem san o zelenijim pašnjacima i pečenim golubovima koji sami padaju u usta svima osim vegetarijancima, za koje su tu pašnjaci. Kako je, dakle, raditi?

Teško.

Crtali vi stranicu osamdeset sati, kao Harold Foster, ili cijeli album u dva dana, kako tračaju zrelog Huga Pratta, uvijek ćete se osjećati izmučeno i potplaćeno. Da sâm posao nije takva droga, da ne nudi demijurški užitak i bljeskove vječnosti, nema tih para ni toga pljeska zbog kojih bi ijedan galijot nastavio veslati. Kad radim, mene nema. Nekad je to super, a nekad se u ovaj svijet vraćam s užasom gledajući nepovratne sate iscijeđene u malo crnih mrlja na bijelom papiru. Lijepo je poslije, kad te plate, ali to uopće ne ulazi u odgovor na postavljeno pitanje. Kako je raditi?

Pokušajte.

Nezgodni FLICK

A dok smo na terenu mojih profesionalnih angažmana, potrudit ću se odgovoriti na pitanje o prevođenju stripova. Pitanje je zapravo tražilo da usporedim prevođenje stripova s prevođenjem romana, no kako sam od romana preveo samo neke koji su i sami napola stripovi – serija o Natku Velikom Lincolna Peircea – ne bih se u to upuštao. Radije bih podijelio iskustva s nedavne Translabove radionice gdje me najviše zbunilo što sve prevoditelje zbunjuje.

Prevodimo li onomatopeje, pitali su. (Ovisi: ako su pisane crnim slovima, a strip je star, da; kolor samo ako se baš mora jer je kompliciranije retuširati stranicu, u novijim stripovima prevodimo samo neobičnije, a bitne.) Kako prevodimo onomatopeje? (Ostajem zbunjen jer ih dijelim u dvije kategorije, one tradicionalne poput PLJUS! o kojima i ne razmišljam, te one zaigrane gdje se zaigram.) Što radimo s uzvicima? (Što god želite, dokle god odgovaraju raspoloženju slike; ja sjedim za tipkovnicom i cičim dok mi se neki zvuk ne svidi.) Zašto su interpunkcije takve nekakve naopake? (Paa, zato što su stripovi nekad bili tiskani na poroznom papiru kojim se boja razlijevala pa se otisnuta točka nije razlikovala od zareza te su se točke izbjegavale i pretvarale u uskličnike ili trotočja; iz istog razloga izbjegavala se u engleskom riječ FLICK jer su se neka slova običavala nezgodno spojiti.) Što je autor ovdje želio reći? (Pa, jasno je iz crteža.)

Crtež je najveći kamen spoticanja klasičnih prevoditelja, sviklih da im tekst pruža sav kontekst i svu informaciju, dok je riječ u stripu nositelj uvrh glave 10 % konteksta i informacija. (Eto jednog od načina prepoznavanja slabijih stripova, kad već loših nema: oslanjaju se previše na tekst.) Kao prevoditelj obožavam tu činjenicu jer mi kazuje da ne mogu, čak i ako posve ukakim motku, zabrljati više od jedne desetine djela. Kad prevodim stripovske dijaloge, dozvoljavam si zato slobode pjesničkih razmjera, a razumijevanje ciljnoga čitatelja važnije mi je od ropske vjernosti izvorniku. "Fućkaš autora!" vikao sam na radionici (zapravo sam koristio riječ bližu razmazanom FLICKU). "Ubijte ga! Vi ste sad autori!" mahao sam papirima, a polaznice su me gledale kao da sam poludio.

Vjerojatno jesam. Vjerojatno je to nusprodukt starenja, vjerojatno sam bio normalniji kad sam pouzdano znao što je dobar strip, a što nije, prije nego sam napisao stotinjak vlastitih svezaka, u Mentoru objavio stotinjak naslova i preveo stotinjak tuđih albuma. Vjerojatno sam poludio, ali tješi me da je moglo biti i gore.

Zamislite da sam ostario, a ostao normalan?

Za one koji žele znati više: "Nema razloga za strah" Juliana Barnesa (nije baš najsjajnije prevedena, ali preživi se), "Zekanove hvalevrijedne pustolovine" Lewisa Trondheima (cijelu seriju, od "Slaloma" do "Atomskog ubrzivača") te "Postum".

Fotografije: Gora Gopal