Novac.

O tome će ovdje biti riječ, ali možda će (kao i uvijek) potrajati dok do njega ne stignemo, pa potrpite. U međuvremenu zabavit ćemo se diskusijom uzaludnijom od one o milijun anđela na vrhu igle: pitanjem prvog stripa.

U čežnji za lettres de noblesse, naime, strip često ima potrebu stavljati se uz bok priznatijim umjetnostima ili profitabilnijim medijima te su njegovi zatočnici stoga često jurišali uz vrijeme (za koje nam ovih dana i fizičari i filozofi tvrde da ne postoji, što bi protumačilo zašto ga nikad nema dovoljno) u potrazi za najstarijim stripom. Pročačkali su sve novine, pronašli su radove Wilhelma Buscha i knjižice Rodolphea Töpffera, ali ni to im nije bilo dovoljno, pa su stripom proglasili tapiseriju iz Bayeuxa, Trajanov stup i pećinske crteže Altamire. Barem u mojim očima time nisu dokazali ništa osim onoga što već znamo – da pola likovne umjetnosti želi pričati priču, dok druga polovica želi zadržati trenutak – a usput su ispali smiješni poput šnaucera koji misli da će ga se ljudi više bojati dokaže li da mu pedigre vodi do sabljozubog tigra.

Ameri su to puno jasnije i svojstvenije riješili: pitanje prvenstva nije pitanje umjetnosti nego novca. Kad je strip postao nešto što prodaje novine – čuvena priča s kraja devetnaestog stoljeća o konkurentskim nakladnicima koji su se otimali za "Žutoga dječaka" R. F. Outcaulta – automatski je zaslužio poštovanje, a Žućo titulu prvog stripa. Nakon toga su sve finese: tko je prvi stalno rabio oblačiće (Dirks u "Katzenjammer Kids", konceptu dignutom od Buscha, a kod nas nekoć znanom kao "Bim i Bum" vjerojatno prema francuskom prijevodu "Pim, Pam et Poum"), koja je prva dnevna pasica ("Mutt and Jeff" Buda Fishera), a koji prvi realistično crtan novinski strip (istoga dana pojavili su se "Buck Rogers" Dicka Calkinsa i "Tarzan" Harolda Fostera), bilo je manje važno od činjenice da se Fisher na svojoj ideji obogatio, da su se oko "Bima i Buma" ponovo čupala dva nakladnika i da se Foster prihvatio stripa jer od svoga sanjanoga slikarstva nije mogao živjeti. Novac, novac, novac... da bi Amerika nešto ozbiljno shvatila, to mora biti biznis. A novinski strip pokazao se velikim biznisom.

O serijalu "Strip u knjižnici"

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici". 

Oblik, pak, u kojem se, nakon ranih godina slobode, ustalio dvojak je: dnevne pasice (pomislite na "Garfielda" ili "Ripa Kirbyja") koje su do ovog stoljeća uglavnom bile objavljivane crno-bijelo, te nedjeljni podlistak koji je na jednom ili više kolornih araka donosio duže zgode dnevnih junaka ili stripove (poput minucioznog Fosterovog "Princa Valianta") koji nisu mogli biti crtani brže. Popularnost tih podlistaka bila je tolika da se tridesetih godina netko dosjetio da ih presavine, zaklama, na njih nalijepi cijenu i prodaje kao posebno izdanje. Taj format – kasnije poznat kao comic book ilitiga sveščić – neočekivano je dosegao djecu, segment publike koji je podlistke oduvijek čitao, ali kojem nisu bili prvenstveno namijenjeni, pa se comic book industrija razvila u cijelom novom smjeru kojim su na koncu zavladali superjunaci, ali za tu priču, avaj, u ovim tekstovima neće biti mjesta.

Sam podlistak, pak, također je doživio promjene. Dok su u početku, u vrijeme velikih novinskih magnata, ekskluzivni stripovi bili stvar prestiža vodećih novina, demokracija kapitalizma diktirala je da sve bude dostupno svima, za komadić cijene ali za, u konačnici, veći profit. Model koji su uveli tzv. "sindikati" omogućavao je svim dnevnim novinama u SAD-u i svijetu da dnevne i tjedne nastavke kupe za prihvatljiv iznos, a crtačima da njihov rad istovremeno izlazi u više stotina ili tisuća publikacija. Model je to koji je potrajao sve do dolaska interneta, a i sad se bori za opstanak.

Format novinskog podlistka također je utjecao na format prijeratnih dječjih časopisa diljem Europe koji su svi redom bili šarenoga novinskog neklamanog formata. Stilski utjecaj također se ne može podcijeniti: valjda je svaka europska zemlja imala jednoga svoga Fostera (kod nas bi to bio Jules Radilović), cijeli Bonelli nastojanje je da se filmska magija realističnih novinskih pasica umnoži i učesta, dok su dva osnovna smjera francuskog striporisanja – Hergéova "čista linija" i Jijéove masne crnine – nastala iz "Porodice Tarane" Gea McManusa i "Terry and the Pirates" Miltona Caniffa. Svaki put kad vidite gusto iscrtanu stranicu "Tintina" ili "Blueberryja", vi čitate nasljeđe potrebe da se na jednom novinskom listu čitatelju dade zadovoljavajući bokun pripovijesti, a revolucionarne promjene u europskom stripu šezdesetih rezultat su, opet, utjecaja američkih underground sveščića, unuka onih presavinutih tabloida iz tridesetih godina.

Novinski strip ostao je najjeftiniji i najpouzdaniji spektakl sve do dolaska televizije: tri ili četiri sličice nisu se mogle mjeriti s polusatnom dozom živih glumaca, ma kako često ova bila prekidana reklamama za deterdžent. Gubitkom zanimljivosti, novinski strip počeo je gubiti na prostoru: sa širine od pet stupaca na četiri pa na tri, što je crtače natjeralo da crtaju krupnije i dosadnije. Realistični strip sveo se na glave koje pričaju, siluete koje pričaju i prozore iz kojih dolaze glasovi ljudi koji pričaju, tako da je neminovno došlo do zaokreta. Novinski je strip izgubio bitku za pustolovinu, ali ne i onu za humor. "Peanuts" Charlesa Schulza (kod nas uglavnom znani kao "Snoopy") rezultat su tog zaokreta: dnevna šala, crtana tako maestralno jednostavno da podnosi svako smanjenje. Taj format novinskim stripom vlada i danas, a kako je vrlo prikladan za internet, ima nešto sigurnije izglede preživljavanja od novina samih.

Format je kroz vrijeme također doživio prilagodbu: iako su odavno nedjeljne stranice novinskih stripova bile crtane tako da ih se lako prekroji u uspravan ili položen vid, vremenom su sindikati počeli diktirati da se strip crta tako da bi klijent mogao, ako prijelom njegovih novina zatraži, odbaciti trećinu ili čak polovicu nacrtanog materijala, a da priča pritom ništa ne izgubi. Scenaristi i crtači uzdahnuli su, ali su se prilagodili i počeli pisati šale i risati sličice koje nitko neće vidjeti: što da se radi kad protiv svemoćnog boga Dolara još nitko nije dobio bitku.

No, kad je o dolarima i utjecaju riječ, novinski je strip sitna riba usporedi li ga se s jednim drugim američkim proizvodom koji nije prvenstveno strip, ali je lice svjetskoga stripa oblikovao možda i više nego što slutite. O čemu idući put.

Za one koji žele znati više: "Polubrat" Larsa Saabyea Christensena, "Strip, poreklo i značaj" Svetozara Tomića i "Princ Valiant" Harolda Fostera, naročito predgovor prvomu svesku u izdanju Zagrebačke naklade.

Fotografije: Tarzan, 1931.