"Svatko zna svoje" strašno je priznanje ispisano na zastavi poraza komunikacije, ali može ga se promatrati i na drukčiji način. Ljetos sam, primjerice, razgovarao s dilerom stripova (primijetili ste kako se "diler" koristi samo za robu koja stvara ovisnost?) koji mi je prodao nekoliko brojeva "Tine", ranog YU-časopisa za teenke, te usput spomenuo kako se gotovo ne može nabaviti očuvan komplet. Kao ni časopise za djecu, protumačio mi je, djevojačke časopise se nije mazilo: njih se čitalo, listalo, presavijalo, izrezivalo, šaralo, posuđivalo, zajmilo, gubilo. Griješimo li onda kad kao najpopularnije stripove spominjemo one koji se u glanc-kompletima prodaju za skupe novce? Jesu li se ljudi odijevali onako kako vidimo u muzejima ili su izlošcima postali neiznošeni komadi?

Strip i žene

"Žene i strip", pitaju me knjižničarke, "žene kao likovi, žene kao stripašice, žene kao čitateljice?" Mi volimo stripove, kažu drugim riječima, kao što volimo inače: bez pravog razloga i usprkos neuzvraćenoj ljubavi.

Strip, naime, ne voli žene. Kako sam već zabrazdio u nepopularne teme i izjave, nema se smisla obuzdavati pa ću ponuditi mogući razlog tomu: strip ne voli žene jer nitko ne voli žene. Muškarci ih posve sigurno ne vole (katkad ih obožavaju, katkad mrze, ali vole, u najbolju ruku, sliku koja sa živom osobom veze nema), a bogme se ni žene nešto naročito ne vole. Pogledajmo ženske stripove: ako su humoristični, onda su o ženama koje su nesretne zbog izgleda, šopinga, muškaraca u svome životu i predrasuda da su opsjednute izgledom, šopingom i muškarcima u svome životu; ako su romantični, onda su o apsolutno istome osim što junakinje ne vide da zapravo nemaju razloga biti nesretne; a ako su dramatični, onda su o ženama koje nisu žene.

(Da, naravno, žena može biti sve što poželi pa tako nema "žene koja nije žena", čak su i virdžine žene. I da, naravno, svaki se strip može sažeti u pet riječi tako da zvuči kao idiotluk, ali nije u tome poanta.)

Stripovi o ženama koje nisu žene iznimno su česti – ubrojio bih ovdje gotovo sve stripove koje o ženama rade muškarci. Modesty Blaise drag mi je primjer jer je omiljena (ili je nekoć bila) s obje strane rodne barijere, pričem je sama Modesty operirana od klasičnih atributa ženstvenosti. Ona se ponaša kao muškarac – radi što hoće – u čemu je valjda polovica njezine privlačnosti za čitateljice koje se to ne usude i podjednako bojažljive čitatelje (pravi muškarci ne čitaju stripove). Druga polovica njezina je ne-ljubavna veza s Willijem Garvinom koji je također gotovo neostvariva fantazija: muškarac čija odanost i pouzdanost nisu kupljeni tijelom.

"Zašto žene čitaju stripove?" podskup je pitanja "Zašto itko čita stripove?" što je opet podskup pitanja "Zašto itko čita?" na koje ne znam bih li se usudio odgovoriti jer cijela ona neka spika o identifikaciji meni ne pije vodu. Ne sjećam se da sam ikad čitao da bih bio Jupiter Jones, D'Artagnan, Pippi ili Modesty Blaise – nisam čitao da bih našao sebe, već da bih stekao uvid u neobične i strane mi - druge. Čitajući bilo je to puno lakše nego, ne znam, uživo.

(Ako sam baš iskren, onda ću reći da je poistovjećivanje u nekoj mjeri postojalo sa sporednim, nadasve komičnim likovima. Junaci su mi ostali na distanci, okej mi je da im se divim, a da me oni ne primjećuju.)

Nivelirano igralište interneta

Govoreći o onome što je lakše nego uživo, dolazimo do interneta i nekoliko s njim povezanim zanimljivosti. Nije, naime, samo geek-kultura (to bi bila pop-kultura, ali shvaćena kao da je od životne važnosti) preplavila svijet (zabave, a možda i širi) u zadnjih petnaestak godina već se pokazalo da geekdom (domena geekova) nije isključivo muška stvar. U relativnoj sigurnosti interneta – gdje prijetnja može biti rječita, ali je ipak par ekrana udaljena – žene su pobole svoje zastave u fandom, zahtijevajući pravo da javno vole i ono što njih ne voli te da to isto, po potrebi, preobraze. Ne znam jeste li pazili – ni ja nisam posve – ali strip je (ili novčari iza stripa) počeo sve više pozornosti pridavati ženskoj publici. Pogledajmo Marvelove oprezne korake: najprije su neki nebitni junaci (Captain Marvel) vraćeni u ženskim inačicama, zatim su ikone poput Spider-Mana dobile žensku usporednicu (Spider-Gwen), a ovoga se časa – ako se ne varam, rekoh, nisam baš pazio – žene šepure u kostimima izvornih Kirbyjevih kreacija (Thor, Iron Man, Moon Boy). Osobno mi to izgleda maaalko proračunato i bezveze, ali moram prihvatiti mišljenje čitateljice (Jelena, kako ne bih samo Verenu spominjao) koja kaže da jest navikla uživati u stvarima namijenjenim muškarcima kad ničega drugoga nije bilo u ponudi, ali da joj je Thor još draži otkako je i netko nalik njoj dostojan vitlati Mjolnirom.

Nisu na svoje došle samo čitateljice već i stvarateljice: nivelirano igralište interneta dovelo je, prema procjeni koju ne kanim provjeravati, do brojke od milijun web-stripova, većinom užasnih, ali podjednako ženskih i muških. Što god su žene – u rasponu od, recimo, Gisele Lagace do Kate Beaton – poželjele crtati, mogle su. A ako je bilo dobro (vidi: Gisele, vidi: Kate), spol više nije bio sporan.

Strip se, usto, uvalio i ozbiljnim nakladnicima, pri čemu su se naročito zapaženim (čitaj: prihodovnim) pokazali crtani romani za omladinu (za razliku od takozvanih "chapter novels" poput "Gregova dnevnika" za dječake koji mrze čitati, ovdje je riječ o punokrvnom stripovlju), što je segment kojim su nemilice zavladale djevojke. Pa kad se "Smile", epopeja o tinejdžerskim mukama sa zubnim protezama Raine Telgemeier, proda pet puta više od najprodavanijeg Batmana, onda možda dolazimo do točke na kojoj valja priznati da strip danas nije ono što smo jučer navikli da jest.

Na kraju puta...

U ovih dvanaest nastavaka pokušao sam vam ispričati zašto volim strip. Trudio sam se spominjati što manje imena i ne gnjaviti vas godinama, ali dočarati pritom koliko mi sâm strip, svaki strip znači. Nekoliko sam stvari putem shvatio: neizbrisivu povezanost stripa i djetinjstva i njihovu neumitnu prolaznost. Strip koji volim neće biti strip koji će se sutra voljeti, likovi koji su u mojoj glavi življi od živih nestat će za svojim tvorcima i sa svojim vremenom, a sve što meni ostaje jest u ponor ponavljati koliko sam ih volio, da ih još uvijek silno volim.

Svatko zna svoje.

Ja ne znam puno, ali toliko znam.

Dok ne zaboravim.

Za one koji žele znati više: "Zazubice" Tatjane Jambrišak, intervju s Rainom Telgemeier i "Stripocentrik", knjiga u prosjeku nešto vedrija od ovoga teksta.