"Svi su se junaci vratili iz Domovinskog rata, i Veliki Blek i Zagor i Talični Tom (kao Lucky Luke) i Rip Kirby", kaže pomalo zdvojno Verena, "samo oni nisu. Gubi im se svaki trag! Gdje je stripić uz koji smo otkrili strip?"

O serijalu "Strip u knjižnici"

Serija tekstova "Strip u knjižnici" nastaje kao dio obilježavanja osamdesete obljetnice eksplozije popularnosti stripa na području Hrvatske, ali i oštrih napada koji su govorili o njegovoj tobožnjoj štetnosti za odgoj djece... Zamisao niza ogleda koje ćemo objavljivati u našem Magazinu jest da se progovori, a možda i odgovori na osnovna pitanja o povijesti, sadašnjosti, budućnosti i mogućnostima stripa. Razmišljanja ispisuje Darko Macan, strip-autor, ali i znalac povijesti, globalne situacije i svakakvih zanimljivosti iz svijeta ovoga medija. Program se odvija uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Provjerite više u temi "Strip u knjižnici". 

Tako Verena, a ja zinuo i trepćem k'o šiparice na Nickelodeonu kad publici žele zorno dočarati zbunjenost. Jer... jer, Tom i Jerry su, koliko znam, redovito na kioscima od poraća naovamo, dvadeset godina otprilike, iz mjeseca u mjesec. Kako zbunjenost ne moram dočaravati nego većinu vremena jesam zbunjen, na Verenine riječi prva mi je reakcija da otrčim (figurativno) do najbližega kioska i ondje se uvjerim nisam li možda propao u neki usporedni svemir u kojem ona ima pravo, a ja haluciniram. No, kiosk me podrži: iz donjeg lijevoga kuta, postavljen tako da bude pred očima svakom zainteresiranom jazavčaru, motri me primjerak Egmontova Toma i Jerryja.

Odahnem.

Uzdahnem.

Uzdahnem jer točno znam u čemu je problem: taj Tom i Jerry  nije onaj kojeg se Verena sjeća. Ona pamti Vjesnikove sveščiće prilagođene dječjoj ruci i usku, narančastu Borovo vrećicu u kojoj ih je nosila, a Tom i Jerry otad su mijenjali i koncepciju (jedno vrijeme u njima nije bilo ni Toma ni Jerryja nego neke druge mačke i miševi) i zemlju nastanka (s Amerikanaca na Talijane pa na Jugoslavene) i, nekako baš u vrijeme kad su mene pripustili da ih crtam, format. Sa sićušnog formata na glatkom rotopapiru koji je neke stranice imao u kakvoj-takvoj boji, "tomiđerci" su poskočili na magazinski A4, bez boje i na voluminoznijem papiru te tako opstali do 1992. kad je izašao posljednji Vjesnikov broj (od korica do korica pun mojih stripova, no te dvije činjenice ne valja dovoditi u uzročno-posljedičnu vezu). Kad su se poslije rata vratili, Tom i Jerry istovremeno su uhvatili korak s vremenom i izgubili ga: pojavili su se kao moderan sveščić, sav u boji na manje strana i američkoga formata, te s pričama koje nisu, kao izvorni crtići i stripovi, rasle iz onoga što je njihova publika živjela, već koje su, korporativnom logikom, ostale zauvijek zakucane u imaginarnim predgrađima, očišćene od svake trunke relevantnosti koja bi negdje, nekoga mogla uvrijediti. "Sigurno su većeg formata i čudnog crteža", kaže Verena i vidi se da joj nije pravo. "Neku grešku moraju imati."

Nije joj pravo i ima pravo. Jer strip, strip je... Znate li zašto je teško definirati strip ili odgovoriti na pitanje kakvim je stripom najbolje započeti čitanje stripova?

Zato što je strip svakome nešto drugo.

Eleanor Davis, stripašica, jednom je rekla kako u knjizi koju čitamo možemo nestati, dok se u stripu to nikad ne događa jer je crtež uvijek nešto drugo nego što smo mi. O tome bi se dalo sporiti, međutim, u nastavku Eleanor vrlo zanimljivo kaže kako je kod knjige sadržaj nevezan uz formu, dok je kod stripa neraskidivo vezan, pa stoga bez problema možemo čitati isti roman u različitim izdanjima, dok doživljaj neće biti isti čitamo li strip na drukčijem papiru, crtan od druge ruke ili (što se događalo) presložen na drukčiji format. Nešto će biti pogrešno, je li tako, Verena?

Nostalgija je u pravih stripoljubaca silna. Jedan dragi stari novinar, na kavi prije koji mjesec, nije bio svjestan da mi je u deset minuta četiri puta postavio isto pitanje, ali su njegove uspomene na trideset i neku, kad je u prostorijama ove ili one udruge kao dječačić zatekao uvez nekog stripovskog zabavnika, kristalne. Dok o tome govori, bez zamuckivanja i rupe u sjećanju, prsti mu se pokreću kao da još uvijek dodiruje listove veće od svoje glave, a na svakoj stranici novi svijet, novo čudo. Nekidan, u istom kafiću, sjedim s još jednim Darkom koji crta stripove i obojicu nas peku kadrovi iz najavljenih, a nikad objavljenih stripova koje smo vidjeli kao klinci. Godišta nismo istog, kadrovi nisu isti, ali zakinutost jest.

Djetinjstvo nam je oblikovalo hranu koju volimo, ponašanja koja su prihvatljiva, erotske fetiše i emocionalne reakcije, oblikovalo nas je čak i ako smo se protiv njega pobunili. Kad mi, stoga, priđu dragi ljudi, nakloni ljudi koji u životu nisu pročitali strip, a sad bi počeli i traže savjet, moja je prva pomisao "Eh!" Mogu im, dakako, preporučiti neke prilično pouzdane naslove, mogu po filmovima i knjigama koje vole naslutiti kakvo bi im stripsko štivo leglo, ali u sebi kažem to "Eh!" zato što znam da su zakasnili da strip zavole onako kako ga voli dijete. Neki strip, ili više njih, može ih oduševiti, ali oni neće zbog toga voljeti svaki strip. Strip im može postati dio, čak i bitan dio lektire, ali nikad im neće biti ključan dio života, nikad neće njegove uspjehe doživljavati kao svoje ni plakati žive suze kad osjete da mu je teško. Kad se pogledam, vidim da sam imao potencijala postati vjerski fanatik, zadrti rodoljub ili nogometni navijač, te ako nisam to, mogu zahvaliti samo tomu što je strip u moje srce stigao prije.

Strip nije žanr. Strip je medij, ali nije samo medij. Strip je prije svega jezik, a iako se jezik dade učiti i pod stare dane, na pravi se način upija samo u djetinjstvu. Čak i prije nego što se znaju slova. I zato je nebitno koji će strip djeca uzeti u ruke: koji god bio, naučit će ih svome jeziku, a ako ga zavole, onda će "stripić uz koji su otkrili strip" postati etalon prema kojem će suditi sve koji mu uslijede: govorit će jezik, ali zatitrat će im pretklijetke tek na naglasak rodnoga sela.

Tom i Jerry nisu nestali na bar dva načina, Verena. Prvo, u korporativnom su vlasništvu pa ne mogu nestati čak ni ako to požele; bit će u svom kutu kioska dok god gazdama budu donosili neku kunu, pred nosom jazavčarima i dojenčadi koja su ispala iz kolica. No, još je bitnije da nisu nestali jer su još uvijek u onoj narančastoj Borovo vrećici koja ti je bila jedina utjeha kad bi mama natjerala sestru da te vodi na kupanje.

Tu negdje, u džumbusu, imam par primjeraka malih "tomiđeraca" pa sam u jednom trenutku pomislio kako bih ti ih mogao donijeti kad idući put budem dolazio u Rijeku. No, bolje ne. Ne bi to bili oni iz vrećice. Ovo bi bili svežnjići loše otisnutog papira spojeni ruzinavim spajalicama i osuđeni da jednoga dana nestanu, dok oni iz vrećice žive vječno, kao sve što volimo.

1
2
3
4
5
6
7
8
9

Za one koji žele znati više: "Tajanstveni plamen kraljice Loane" Umberta Eca, stripovi Eleanor Davis te bilo koji Tom i Jerry, ali naročito broj 568 iz 1992. godine.

Fotografije: Eto trećeg načina na koji su preživjeli: Fakat!