Dječje su knjižnice igrališta za umove, odmarališta za duše, polazišta za istraživače, nalazišta za pronalazače, utočišta za sve koji s vanjskim svijetom imaju kratki spoj.

One blagonaklono pretvaraju srne u lavove, izgubljene u nađene, kukavice u hrabrice, usamljene u združene, siromašne u bogate.

Ma što sve mogu dobre dječje knjižnice? 


Dobre dječje knjižnice mogu ohrabriti djecu u slobodnom i samostalnom traganju za vječnim i nedostignutim idealima slobode, istine i ljepote.    
Mogu biti i utočišta od grube stvarnosti. Ultimativno moraju ostati najdemokratskije institucije u zajednici.
I svakako vas u njima mora ozariti ugodna atmosfera uz srdačna lica knjižničarki.

Marija Šegota Novak, knjižničarska savjetnica kojoj je otvaranje Dječjeg odjela Stribor bio jedan od prvih ravnateljskih poteza i uspjeha


Nezahvalno je pitati o smislu dječje knjižnice knjižničarku koja je u jednoj takvoj odrasla, postigla svoje prve privatne i profesionalne uspjehe, knjižnici se vratila i sada dalje prenosi ljubav prema knjižnici novoj generaciji "djece". Od takve knjižničarke neminovno ćemo dobiti ružičasto-šareni, kretivno uneređeni, oduševljeni i nadasve subjektivno pristrani odgovor. (Dječja knjižnica spašava živote, reći će takva knjižničarka. Dječja knjižnica razvija socijalne i umne vještine, stvara doživotne poveznice među ljudskim bićima i nudi obitelj. Koga upoznaš u dječjoj knjižnici, nikad ga ne zaboravljaš, reći će ona, odavno navikla ignorirati zbunjene poglede kolegica knjižničarki s drugih odjela.) Od jedne takve osobe nećemo čuti stvari poput "dječjoj knjižnici treba više primjeraka lektire" ili "više primjeraka popularnih naslova za mlade" (iako ima i toga - nikad dosta dobrih knjiga!), od takve osobe čut ćemo, nadugačko i naširoko, koliko programi rada s djecom i mladima znače u zasebnim čitateljskim životima. Koliko zafrkancije i vrištanja od sreće donosi jednostavna radna akcija kolektivne izrade dekoracija za čitateljski susret (to nije leteća kornjača, to je šojka rugalica!), koliko znači svaki sljedeći tinejdžer koji se vrati u knjižnicu, pogotovo kad nema nikakvog razloga za dolazak - već mu se jednostavno došlo. U knjižnicu, svoj dnevni boravak. Mjesto gdje se snovi ostvaruju. Mjesto za odrastanje, ne za čitanje. (Iako, nitko vam neće zamjeriti ako čitate u dječjoj knjižnici. Čak ni knjižničarka koja usmjeravanje svog odraslog života duguje jednoj takvoj knjižnici, i jednoj posebnoj dječjoj knjižničarki.)

Vesna Kurilić, dijete Striborovo, voditeljica prvog čitateljskog kluba GKR-a Book cafe Moljac, danas knjižničarka GKR-a koja mladima knjižnicu čini primamljivim mjestom za druženje  


Dječje knjižnice otvorena su mjesta na koja je dobrodošlo svako dijete! I to je izvrsno. Ne moraš biti školarac, dobar u matematici ili gimnastici, dobrodošao si baš takav kakav si. Također mislim da smo otvoreni različitim vrstama priča, ne samo knjigama već i filmovima, glumi, fotografijama, crtežima, šivanju, pričanju priča.. To dječje knjižnice čini mjestima dobrodošlice. Trebalo bi to biti tako i s knjižnicama za odrasle, ali nekako mi se čini da dječjim knjižničarima to ide nekako bolje! ;) 

Marie Johansen, dječja knjižničarka i knjižničarka za mlade Gradske knjižnice Stockholm, gošća projekta GKR-a Mladi za mlade 2005.


Dječja je knjižnica poput čarobne šume, prepune stabala koja nude svoje plodove, a knjižničar(ka) je dobra vila koja vodi i usmjerava djecu na tom putu. Ubrati sa stabla čarobne šume što više plodova, cilj je svakog knjižničara.

Sretna sam što nam je u lancu korisnika dijete najjača karika, posvećujemo mu posebnu pozornost, nabavljamo sve više slikovnica koje svojom šarolikošću privlače one najmlađe, koji onda ozarena lica prevrću list po list i tako i nesvjesno usvajaju slike i prve riječi i šire svoje vidike. Pravi su pogodak pričaonice i igraonice za djecu.

Oni stariji uzrasti, školarci, dolaze u knjižnicu i često i po nekoliko sati borave u njoj, jer knjižnicu osjećaju kao svoj drugi dom, svoj "dnevni boravak", pišu zadaće i referate, čitaju časopise i knjige i prepričavaju svoje doživljaje.

Djeca ostaju djeca, izgubljena u čarobnoj šumi, ali usmjeravanjem i vođenjem dobrih vila, knjižničara, oni se sigurno kreću koristeći se najsuvremenijom tehnologijom za pretraživanje i tako pronalaze svoj pravi put.

Ankica Vučak, knjižničarka GKR-a koja je u svom radnom vijeku stalno u interakciji s djecom – u dječjim knjižnicama, dječjim odjelima ili na mješovitim ograncima


Dječja je knjižnica čarobna kuća: ondje sretneš sebe, otkriješ druge, različite i malo iste. U ovoj se kući, s tisuću prozora, sanja po danu, putuje noću, s daškom vjetra, na najljepša tajnovita mjesta na svijetu. Putuješ sretan, zaljubljen, osamljen, žalostan, radoznao, poražen, radostan. Sam ili s nekim. Tražiš odgovore ili pitanja. I uvijek, ali baš uvijek – pronadeš nešto za sebe.

Irena Dumančić, dječja knjižničarka, nekad zaposlena u Knjižnici Medveščak, danas savjetnica za edukaciju Bibliotheek Lek & Ijssel za 66 škola i 25 vrtića u Utrechtu, Nizozemska


Knjižnica je mjesto na kojem te nauče držati malene škarice u rukama, pa ti dođeš kući i malo većim škaricama izrežeš mamine zavjese. Mama se ne ljuti, zato što joj ispričaš priču koju su ti ispričale tete u knjižnici. Onda malo narasteš, pa prestaneš rezati zavjese i počneš rezati isprintane sličice za školske zadaće. Te ti sličice isprintaju tete u knjižnici, jer zašto bi imala printer kod kuće ako ga imaju u knjižnici? Kada narasteš još malo više, upišeš fakultet i opet se vratiš u dječju knjižnicu, gdje opet posuđuješ škarice i printer, jer zašto bi imala printer i škarice ako ih imaju u knjižnici? Posuđuješ iste one prekrasno šarene knjige i čitaš ih malo sebi, malo nećaku, malo drugoj dječici, ali ih čitaš i živiš s pričama i priče žive u tebi.

Nikol Bali, razigrana knjižnična volonterka, voditeljica predškolskih pričaonica i čitateljskog kluba za malo veću djecu (studente)


Oooo, moglo bi se tu raspredati i filozofirati koliko hoćete – čemu služe knjige, pa onda knjižnice i konačno čemu služe dječje knjižnice. Ali, meni se čini da je odgovor vrlo jednostavan. Nakon trideset godina rada s djecom i mladima, duboko sam uvjerena da dječje knjižnice ponajprije služe – usrećivanju djece. Ako ste ikad imali priliku vidjeti dijete zadubljeno u knjigu, posve očarano dijete koje je zakoračilo u jedan nov i čudesan svijet – svijet ljepote, onda ćete se složiti da knjižnice trebaju djeci pružiti sadržaje koji će ih usrećiti i oplemeniti. I tako ih pripremiti za životne izazove. Tome trebaju težiti dječje knjižnice. A budući da su djeca najbolji ljudi, onda bi i dječje knjižnice trebale biti najbolje među knjižnicama. Djeca to zaslužuju, zar ne?

dr. sc. Karmen Delač-Petković, školska knjižničarka, koautorica slikovnice „Sretna kućica“ o knjižnici sela Kuti


Mogućnosti (i jake strane) dječjih knjižnica:

  1. Ideje i misli kao Igra
  2. Razvijanje mašte
  3. Umjetnička stimulacija

Način na koji su se igračke i igre razvile itekako ima veze s time da su orijentirane na zabavu, a ne na intelektualnu stimulaciju. Primjerice, usporedite lego-kockice otprije 20 ili 30 godina, pomoću kojih je netko mogao napraviti bilo što, i to u sasvim osnovnim oblicima. Sada je Lego praktički unaprijed osmišljena i predodređena zabava.

Ideje i misli o kojima pišem u obliku su riječi i slika. Kada se prenesu ili „interpretiraju“ pomoću knjižničara/pričopričalice/roditelja, ideje i misli postanu oblikom igre. Ako dijete samo čita, igru stvara u vlastitoj glavi.

„Mašta u razvoju“, moglo bi se reći, rezultat je te igre. Mislim da djeca ne razvijaju dovoljno moć zamišljanja kada igraju kompjutorske igrice. Mogu se dosjetiti sličnih ideja, ali ograničeni su na ideje koje su unaprijed odredili tvorci igrice. Na neki način kao da su izloženi tek ponuđenom setu ideja koji se nalazi u toj igrici.

Umjetnička stimulacija ostvaruje se kada se riječi povežu s bojama, oblicima i ilustracijama.

A postoji i fizička socijalizacija koju knjižnice podupiru.

Ne zalažem se za onu „knjige su bolje“. Tehnologija nije ovdje upitna. Ono što je značajno jest, što se mene tiče, da „igra“ i „intelektualna stimulacija“ sada postaju ekonomskim komoditetom koji tvornice igračaka prodaju pod zabavu, a ne sredstva učenja.

Naravno, sve što sam spomenuo može se svesti na jednu jedinu stvar.

I moglo bi se reći da idealiziram knjižnice. :) Ali to su samo moje skromne misli…

Ivan Chew, bivši dječji knjižničar i knjižničar za mlade iz Singapura, autor Web 2.0 dodatka IFLA-inim Smjernicama za knjižnične usluge za mlade, danas slobodni umjetnik, glazbenik, slikar, volonter i poduzetnik – sve u jednom


U dječju knjižnicu idu djeca i njihovi roditelji.

U dječju knjižnicu idu prosvjetni djelatnici, studenti predškolskog odgoja i razredne nastave i ostali stručni djelatnici (psiholozi, pedagozi...).

U dječju knjižnicu svi ti ljudi idu uglavnom posuditi knjige, lektiru, slikovnice, stručnu literaturu, DVD-e...

U dječju knjižnicu dođu učenici pretraživati građu poput časopisa, potrebne za pisanje referata, seminara i sl.

Također, dječje knjižnice imaju pričaonice, radionice, čitateljske klubove i mnoga druga zanimljiva druženja.

To sve dječje knjižnice više-manje mogu imati.

Od četiri dječje knjižnice koje sam imala prilike posjetiti, sve su tu negdje... izgledom, ponudom... ali ni jedna nije ko Stribor.

Ovo naravno pišem vrlo subjektivno. Ja sam u Stribor počela ići kao studentica. Tamo sam išla posuditi knjige, čitala smiješne izjave, vodila prvu pričaonicu, stekla prijateljstvo... tamo sam se osjećala i još uvijek se osjećam ko doma. Laž, bolje nego doma.

Jer osim što u Striboru možete posuditi knjigu, možete osjetiti toplinu, pozitivnu energiju, jednostavno se možete osjećati lijepo... zbog najboljih osoba - knjižničarki.

Eto, dječje knjižnice Mogu imati puno divnih stvari, ali bi sve dječje knjižnice Trebale biti ko Stribor.

Iva Magazin, odgojiteljica, prva i dugogodišnja voditeljica Striborovih predškolskih pričaonica


Za mene je dječja knjižnica prekrasno mjesto. Smatram se privilegiranom što radim posao koji me najmanje jednom tjedno odvede u dječju knjižnicu. Dječja knjižnica može proizvesti studentsku predstavu za djecu, o šegrtu Hlapiću, kakvu su napravili studenti, na radost sviju, u prostoru dječje knjižnice kad smo obilježavali Hlapićev stoti rođendan, 2013. godine.

doc. dr. sc. Maja Verdonik, predavačica dječje književnosti na Učiteljskom fakultetu u Rijeci  


Teško je govoriti o (dječjim) knjižnicama, nekima s kojima nisam povezana i koje nemam priliku promatrati izbliza.

Ono što znam, znam svoju dječju.

U samom centru grada, u šarenom prostoru koji dodatno krase radovi malih spretnih ruku, s probranim fondom i s energijom koja je intimna, a živa. Primjerice, telefon zvoni svake 2 minute, neko dijete gunđa mami i tati nešto, drugo dijete vas šarmira svojim odabirom knjigica i potrebom da ispečatira svaki vidljivi papirić na pultu, tinejdžerići su zadubljeni u strip ili časopis, neki su glasni, neki uče, a neki se zabiju u kutak i ako može ikako, nemojte im se obratiti dok uživaju sa svojom knjigom. A neki samo upadnu unutra, pa istresu svoju dušu na pultu prije nego se osnaže za odlazak tamo iza vrata, u vanjski svijet u kojem se baš svašta događa. Ipak, ovo može zvučati kao prodavanje prazne priče ako ne poznajete ta lica koja odrastaju i žive uz svoju knjižnicu. Primjerice, kad budete u prilici provesti vrijeme s grupom predškolske djece i kad vam pažnju privuku ona djeca koja prate što radite, koja vam postavljaju pitanja na pravim mjestima, koja vas love za nelogičnosti i zadivljuju koncentracijom, pitajte ih dolaze li u knjižnicu. Usput ih pitajte da vam preporuče dobru priču. Njih najvjerojatnije nećete tražiti kasnije u izlozima s početka priče. I što onda naša dječja knjižnica napravi? Njoj je drago vidjeti poznato ime na novom programu, pa ta ista bića - sad samo mrvicu starija uključuje u neki mali čitateljski klub. Pa u još malo stariji. Pa sad već dobijete genijalne tinejdžere: Petru, Filipa, Nou i Valentinu. A njih je šteta ne poznavati jer odudaraju od svojih vršnjaka i iza sebe imaju kilometre pročitanih knjiga o kojima godinama diskutiraju. Iz toga proizlazi da svoje stavove izražavaju samopouzdano, nedvosmisleno i jasno, a širinom interesa, talentima i šarmom posrame vas u nekoliko sekundi. I to je golemi uspjeh. Zadržati darovitu djecu u prostoru koji naizgled nema ništa s čime bi se mogao natjecati u svijetu kakav mislimo da poznajemo. Nema senzacija, nema podebljanih naslova, nema reklame, nema šokova. Ali ima privilegiranog druženja iza zatvorenih vrata knjižnice. U isto vrijeme generacija malih crtača pohađa radionicu stripa, u sobici druga grupica uči prve riječi stranih jezika, preko puta 3D printer ne prestaje raditi. Oni koji imaju odlike vođa formiraju svoje klubove ovisno o interesima, priča se o animama, gledaju se filmovi, pišu se pjesme na LARP-ovima. Ta značajna masa ljudi nosi dobru riječ o knjižnici, doživljava je kao oazu i mjesto kreativnog izražavanja, povezana je s knjigom i ima neke šanse biti bolja osoba. A tko zna? Možda i osoba koja će sutra iza pulta angažirati i vašu djecu...

Tina Babić, Orbi, knjižnična volonterka koja najveći dio svog vremena dobrovoljno provodi u Striboru – vodeći programe s tinejdžerima, larpajući, sudjelujući u programima ili jednostavno osluškujući bilo knjižnice i njenih posjetitelja


Svašta… nema što ne mogu dječje knjižnice. Svašta nešto lijepo, zaigrano, zabavno i korisno... za druženje, zabavu, igru, učenje, istraživanje. U tišini i društvu. S prijateljima, obitelji, knjigama… Mogu se (za)igrati, pričati priče, ostvariti snove… Nasmijati/zabaviti/razveseliti... Ispuniti nam vrijeme/srca/živote - dobrim knjigama, kvalitetnim razgovorima, zabavnim igrama, smijehom, toplinom… Otvarati umove/širiti vidike... Pomoći da se upozna i prihvati različito/drugačije. Stvarati nova prijateljstva, sjećanja, priče... Odgojiti generacije divne djece. Pokazati put u tisuće novih, uzbudljivih, maštovitih, šarenih knjiških svjetova koji samo čekaju da ih se upozna, istraži, u kojima se možemo izgubiti, ali i pronaći… Činiti razliku, uljepšati/poboljšati (naš mali) svijet, obojiti ga vedrim bojama…

Sanja Alijević, Striborova dječja knjižničarka, voditeljica čitateljskih klubova Mali knjigoljupci i ČK ČK te strastvena zaljubljenica u knjižnično larpanje sa svojom knjižničnom djecom u svoje slobodno vrijeme


Dječje knjižnice služe da svoj djeci pruže mogućnost igre, otkrivanja novih svjetova i upoznavanja sebe i svojih želja i snova kroz igru i čitanje. Ta djeca mogu biti u malom paketu, baš tipična djeca od pete do tjemena. Ali mogu biti i naizgled odrasli, ozbiljni, možda voditi za ruku svoje vlastite male dječje pakete, ali u sebi također čuvati srce djeteta, samo upakirano u omot odraslog čovjeka, pa je paket malo veći. Dječje knjižnice mjesta su gdje se mali i veliki paketi mogu družiti, zajedno otkrivati i čuditi se, mjesta gdje se može zaboraviti na loše stvari, ali o njima i naučiti, da bi se s njima znali nositi. Dječja knjižnica pošta je za velike i male pakete koja ih šalje uvijek u nove svjetove. Dječja knjižnica mjesto je gdje svi mogu, smiju, žele biti dijete.

Sanja Štajdohar, zanesena knjižnična volonterka, ljubiteljica čitanja naglas i u sebi


Čeljad

 

Kad škole se zasitim, a gladan sam znanja,

poletim u knjižnicu, carstvo mojih sanja.

Žedan putnik namjernik tu ostavlja brige

i smijeha se napije uz igru i knjige.

Misli lutat krenu tad, sudarat se bijesno,

jer u knjiga gartlicu by default je tijesno.

Gredice ne dostaju za sve znanje svijeta

u cvatu znatiželje bumbar sneno lijeta.

Vrtlar pomoć usnut će najtajniji san,

međ' sjenama listova koji nam je dan.

Krešimir Špralja, voditelj Striborove Stripaonice i Malih glagoljaša, zaljubljenik u stihovanje i dramu


Mislim da je dječja knjižnica najveća, najšarenija, najzaigranija, najmotivirajuća, najnasmijanija, najkul, najinteresantnija, najzabavnija, najopuštajuća, najneopterećenija, najiskrenija i još mnogo naj alternativa tradicionalnom školstvu u edukaciji dijeteta i stoga predlažem da svaki klinac i klinceza, kad krenu u školu, trebaju dobiti svoju prvu člansku iskaznicu za njima najbližu dječju knjižnicu!

Marija Kajapi, dijete Striborovo, knjižnična volonterka koju je ljubav prema promociji čitanja među djecom odvela do dalekog Madagaskara (i natrag)


Dječje knjižnice mogu svašta; mrzovoljnu djecu oraspoložiti, preplašenu - osnažiti, željne knjiga i čitanja - zadovoljiti, smrznute - ugrijati, žedne - napojiti...

Čudesni su ti prostori dječjih knjižnica koji kao da su u nekom paralelnom svemiru i ne pripadaju stvarnosti. Mašta ovdje nema granica, osmjesi su širi nego drugdje, a opipati se može dobra energija koja se širi zrakom!

U dječje knjižnice dolaze i odrasli kojima se otvara jedan nepoznati svijet. Nisu to više knjižnice njihovog djetinjstva, tihi i sivi prostori, nego bučni i veseli (dobro, ponekad i prebučni, ali preveseli - nikada!).

A tek dječji knjižničari...

Alka Stropnik, predsjednica Komisije za knjižnične usluge za djecu i mlade Hrvatskog knjižničarskog društva


Dječja knjižnica služi prvenstveno tome da bi djeca – čitala! Da bi što većem broju djece bili dostupni čarobni svjetovi iz mašte dječjih pisaca. I da što više djece na taj način ima mogućnost razviti ljubav prema čitanju.

No, u novije vrijeme, dječje knjižnice sve više postaju dnevni boravci za velik broj djece. Predškolcima da se mogu poigrati s roditeljima, bakama, tetama..., a školarcima da mogu pročitati knjigu ili omiljeni časopis, napisati zadaću ili referat, naučiti nešto novo, korisno i zanimljivo na kojoj od mnogobrojnih radionica, sudjelovati u čitateljskom klubu, imati svoje mjesto u gradu gdje mogu nakon nastave pričekati svoje roditelje dok završe s poslom, zaigrati s prijateljima društvenu igru... ili, jednostavno – družiti se!

Marija Sušlić, Striborova dječja knjižničarka


Dječje knjižnice čuvaju priče, ideje i misli svake vrste. Zato djeci mogu dati dragocjene poticaje za razvoj.

Sakupljaju odgovore na sva zamisliva dječja pitanje. Zato im jesu podrška u otkrivanju, učenju i životnim izborima.

Pratitelj su u susretu s raznim (novim) medijima. Djeci i roditeljima pomažu u otkrivanju i korištenju njihovih prednosti na najbolji mogući način.

Dječje knjižnice daju knjige, računala, igračke i svašta drugo onima koji to (možda) nemaju. Tako nadoknađuju razlike koje i ne bi trebale postojati.

Otvorene su prema čudnovatoj raznolikosti interesa, želja i potreba. Jedino na taj način mogu biti tu za svu djecu koja ih trebaju.

Alica Kolarić, voditeljica ogranaka Gradske knjižnice Rijeka s posebnim profesionalnim senzibilitetom za rad s djecom i roditeljima


Knjižnica je uz mene od kada sam prvi put otvorio oči. Od onog trenutka kada sam u majčinom naručju primio člansku iskaznicu. Iskaznicu koja mi je otvorila vrata u jedan novi svijet. Svijet knjige, zabave i novih znanja. Koliko god mi bio naporan dan, uvijek mogu pobjeći onamo, u taj svijet. Poslije škole mogu doći u knjižnicu i zabaviti se uz stripove. Kada ne znam što raditi, mogu uvijek leći u krevet, pročitati knjigu i doživjeti novu avanturu. Bez knjižnice bi u mom životu bila velika praznina. Zato ju volim i puno mi znači. Stoga, ako već nisi, pozivam te da dođeš u dječju knjižnicu Stribor, uzmeš neku knjigu i pročitaš ju. Vjeruj mi, svidjet će ti se.

Stribor Del Vechio, 12 godina, Striborov član od rođenja