Što je to bestseller na području historiografije? Koji su to historičari uspjeli probiti barijere više-manje uskih povjesničarskih krugova i prodrijeti među širu čitateljsku publiku? Uspijevaju li i književnici, katkad bolje od historičara, u posredovanju povijesti čitateljskoj publici?

U pokušaju da u ovom kratkom tekstu kažemo nešto o tome, ne služimo se bibliometrijskim kriterijima slave već slobodno biramo i procjenjujemo uspješnost, svjesni posvemašnje subjektivnosti. Uzimamo pritom u obzir osobito autore koji su nas nedavno napustili.

Mediteranski začin

Počnimo od jednog našeg književnika. Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića (1932.-2017.) vjerojatno je naša najslavnija knjiga u svijetu. Ne radi se o historiografskome djelu, već o knjizi enciklopedijskoga znanja s filološkim, geografskim, etnografskim, historiografskim, antropološkim datostima. U njima autor spaja autobiografsko-memoarski pristup s poviješću, filozofijom i imaginacijom, pišući lirski i esejistički, a njegova racionalna i meditativna distanca, kako će reći Stanko Lasić, čini glavnu vrijednost Brevijara. Nakon tri i pol desetljeća od objave, djelo je postalo najprevođenija knjiga hrvatskog jezika uopće, s više od pedeset svjetskih izdanja. Čini nam se, još uvijek, da u hrvatskoj javnosti ovaj bestseller ne zauzima mjesto koje mu pripada.

Vizija Mediterana kao morskog sustava i cjeline, koja objedinjuje više negoli razdvaja, možda je danas dodatno aktualizirana migracijskim putovima iz Afrike i Azije prema Europi.

Ostajući na mediteranskom prostoru, recimo nešto o Ferdinandu Braudelu (1902.-1985.) i njegovu kapitalnom djelu Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. Riječ je o jednom od najvažnijih povjesničara dvadesetog stoljeća koji i danas ostaje predmetom interesa javnosti. Hrvatsko izdanje toga djela ugledalo je svjetlo dana tek 1997., iako su još od pedesetih i šezdesetih godina naši eminentni historiografi pratili njegov rad. Mjesto u njegovu radu ima i Dubrovnik, u kojem je, kaže sam Braudel, počeo shvaćati značenje Mediterana.

Seosko porijeklo okrenut će ga prema zanimanju za život sela u prošlosti, a interes prema matematici u korijenu je njegova matematičkog pristupa povijesnim vrelima kroz analizu gospodarskih struktura, trgovačkih bilanci, kretanju cijena itd., što sveukupno uzevši opravdava njegov nadimak »povjesničara seoskih zaliha«. Postavši nasljednikom Luciena Febvrea i predvodnikom mlađe generacije francuskih povjesničara koja se okupljala oko časopisa Annales, Braudel radom u arhivima ne čini samo suhoparnu analizu povijesnih vrela već gradi napetost teksta i uspješno čitatelja uvodi u zamišljanje prošlosti kroz životne prakse i žive slike povijesti. Njegova vizija Mediterana kao morskog sustava i cjeline, koja objedinjuje više negoli razdvaja, možda je danas dodatno aktualizirana migracijskim putovima iz Afrike i Azije prema Europi.

Kontinentalni duh

Naša Rijeka u isti je mah pomorski i kontinentalni grad. To bi nas moralo senzibilizirati kako prema sredozemnom, tako i prema srednjoeuropskom kulturnom prostoru. Književnik Claudio Magris, iz obližnjega Trsta, jedan je od poznatijih europskih pisaca o povijesti i kulturi Srednje Europe. Naša sugrađanka i nedavno preminula spisateljica Daša Drndić (1946.-2018.) doživjela je svjetski uspjeh tematiziranjem dramatičnih stranica Mitteleurope, spajajući povijesne podatke s izletima u imaginaciju i budeći u čitatelju njegovu pozaspalu svijest o odgovornosti koju bi morao osjećati prema žrtvama. Književnici vrlo često uspješnije od historičara posreduju historijske datosti, ali je s pozicije historičara legitimna primjedba da čitatelj nije uvijek u stanju razaznati prag u kojem se iz povijesnog fakta prelazi u povijesni roman.

Ostajući u srednjoeuropskom kontekstu spomenimo da nas je ove godine napustio i austrijski povjesničar Helmut Rumpler (1935.-2018.), jedan od urednika poznate edicije o Habsburškoj Monarhiji Die Habsburgermonarchie 1848-1918, u kojoj su surađivali i hrvatski povjesničari.

Tezom da su svi sudionici u Prvom svjetskome ratu ušli u nj kao „mjesečari“, dakle neracionalno, te da svaki od njih na svoj način snosi dio krivice za njegovo izbijanje, probio je okvire rasprave.

U istom miljeu Srednje Europe započinje Prvi svjetski rat, kada je u Sarajevu 1914. izvršen atentat na austrijskog prijestolonasljednika. Obilježavanjem najprije stogodišnjice izbijanja svjetskog sukoba i potom stogodišnjice njegova svršetka, ta se tema našla u žiži svjetske historiografske javnosti. Vjerojatno je najveći uspjeh postigao australijski povjesničar Christopher W. Clark knjigom ove godine prevedenom na hrvatski s naslovom Mjesečari: kako je Europa ušla u rat 1914., djelo koje mjesecima nije silazilo sa svjetskih rang lista najprodavanijih knjiga s povijesnom tematikom. Autor rođen 1960. u Sydneyu, živi i radi u Velikoj Britaniji, stručnjak je za suvremenu europsku povijest, u prvom redu za Prusiju. Tezom da su svi sudionici u Prvom svjetskome ratu ušli u nj kao „mjesečari“, dakle neracionalno, te da svaki od njih na svoj način snosi dio krivice za njegovo izbijanje, probio je okvire rasprave među historiografima i kročio na polje medija i javnosti. Relativizirao je do sada dominantnu tezu o germanskoj odgovornosti za rat. Ne treba posebno spominjati kako je povijest našega grada i čitave Hrvatske, kao uostalom i svih naroda Srednje Europe bitno izmijenjena ishodom toga sukoba i propašću Monarhije.

Engleski povjesničar Eric Hobsbawn (1917.-2012.) iako ideološki svrstan, dao je naširoko prihvaćenu definiciju prethodnog 20. st., omeđenog Prvim svjetskim ratom i padom komunizma (Doba ekstrema. Kratko dvadeseto stoljeće: 1914. - 1991. glasi njegova knjiga prevedena i na hrvatski). Među ostalim zauzimao se za aktivnu ulogu povjesničara u odgajanju mladih ljudi jer, tvrdio je, povijest je odveć važna da bi ju se prepustilo isključivo fusnotama i znanstvenim skupovima.

Edward Said (1935.-2003.), palestinsko-američki književni kritičar i aktivist, svojim djelom Orijentalizam, izvorno objavljenim 1978. (prevedenim na hrvatski 1999.), uvelike je odredio ne samo post-kolonijalne studije.

Ove je godine preminuo Michel Vovelle (1933.-2018.), istaknuti stručnjak za povijest Francuske revolucije, ali i povijest mentaliteta. Koncem lipnja 2018. umro je i talijanski filozof i povjesničar Domenico Losurdo (1941.-2018.). Na hrvatskom jeziku imamo njegovo djelo Historijski revizionizam. Problemi i mitovi, temi danas aktualnoj i izvan historiografije.

Povijest seksualnosti

Od početka 21. st. javlja se veliki interes za istraživanje povijesti seksualnosti. Objavljuju se brojne monografije na temu seksualnosti u istočnoj Europi za vrijeme komunizma. Jedna od najnovijih je ona češke sociologinje Kateřine Liškove o spolnosti u Čehoslovačkoj nakon 1945. u komparativnoj analizi s Istočnom Njemačkom i Mađarskom, objavljena od Cambridge University Pressa. Na hrvatski je jezik nedavno prevedena Seksualnost u Europi autorice Dagmar Herzog.

Na hrvatskom jeziku može se pročitati izvrsni bestseler Vrijeme katedrala, u kojem je ovaj autor uspio suvremenom čitatelju približiti najpoznatije srednjovjekovne francuske katedrale.

S jedne strane običnom se čitatelju može činiti da znanstveni radovi i monografije označuju vrhunac uspješnosti povjesničara, s druge historičarima-profesionalcima, posebice onima iz akademske zajednice, pisanje za širu publiku čini se najčešće odveć teškim zadatkom. U vezi s tim recimo nešto o medijevističkih temama. Na području književnosti Umberto Eco (1932.-2016.) s bestselerom Ime ruže dao je nenadmašan prikaz srednjovjekovlja u povijesnom, filozofskom, teološkom i umjetničkom smislu.

U srednjovjekovnom kontekstu, spomenuo bih i veliki doprinos Georgesa Dubya (1919.-1996.). Na hrvatskom jeziku može se pročitati izvrsni bestseler Vrijeme katedrala, u kojem je ovaj autor uspio suvremenom čitatelju približiti najpoznatije srednjovjekovne francuske katedrale, ne samo u arhitekturi već i u posvemašnjem društveno-kulturnom, što znači filozofskom, teološko-liturgijskom i ekonomskom kontekstu.

Veliki Le Goff

Teško je procijeniti koliko je još danas u javnoj percepciji dominantan stav o »mračnom srednjem vijeku«, no zasigurno je u raskrinkavanju takvoga mišljenja i revalorizaciji toga razdoblja važnu, usuđujem se reći nezaobilaznu, ulogu u 20. stoljeću imao francuski povjesničar Jacques Le Goff (1924.-2014.). Njegova umješnost je u sposobnosti da, ne bježeći od prikaza negativnih aspekata toga povijesnog razdoblja, ukaže na velik kulturni, ekonomski, vjerski i intelektualni napredak u srednjem vijeku na čijem se temelju formirala moderna europska civilizacija i bez kojega bi bilo nezamislivo današnje moderno društvo.

Spomenimo Le Goffovu analizu srednjovjekovnog intelektualca, urbaniteta, bankara, sveučilišta, samostana, pravnika, pjesnika, kuge, svetog Franje Asiškog kojim je bio očaran i dr. Ostavljajući ovdje po strani dublju analizu načina na koji je u nas popraćena njegova smrt, spomenut ćemo samo skučeni provincijalizam urednika HRT-a koji, ne shvaćajući veličinu ovoga povjesničara, izvješćuje gledateljstvo o Le Goffu kao o znanstveniku ni po čemu značajnom osim po tome što je volio Hrvate.

Danas imamo i brojne druge obrate poput kulturnog, prostornog i globalnog. U takvom kontekstu zadaća povjesničara je zahtjevna i izazovna.

Dolazimo do pitanja o odnosu prema vlastitu identitetu, što se u hrvatskim prilikama često iskazuje u potrebi prenošenja inozemnih sudova o nama samima samo zbog potrebe da samodostatno potvrdimo vlastiti identitet. U tom smislu vidim i važnu ulogu koju bi povjesničari trebali imati izvan uskih krugova stručne historiografske publike. Populariziranje historiografskih tema i posebice sposobnost povjesničara da pišu o prošlosti na publici što razumljivijem i zanimljivijem načinu, čine mi se tim važnijima.

Dvadeseto je stoljeće vrijeme brojnih obrata unutar historiografije, u temama, metodama i izmjenama paradigmi. Nakon interesa prema čovjeku i društvu, došlo se do lingvističkog obrata. Danas imamo i brojne druge obrate poput kulturnog, prostornog i globalnog. U takvom kontekstu zadaća povjesničara je zahtjevna i izazovna. Od historičara se očekuje da pozorno prati različite putove i interdisciplinarno traži istinu.

Pri svemu tome uspješnost povjesničara, uvjereni smo, ne mjeri se samo tiražom njegovih djela već i odgovornošću prema zajednici i široj publici, kako u posredovanju prošlosti, tako i u razumijevanju sadašnjosti.