Dok se probijam kroz sve gušće šume slikovnica – još uvijek s veseljem, i gotovo bez straha od zasićenja, dvije mi se ideje - veće i od moje sad već pozamašne kućne slikovničke biblioteke - motaju po glavi.

Prva je ideja činjenica: postoji određena etiketa, čak i stigma koju slikovnica nosi, a povezana je s vjerovanjem da je oslikana knjiga isključivo knjiga za djecu. I to ne knjiga za bilo kakvu djecu, već jako malu djecu, koja uglavnom ne čitaju sama. Slikovnica je prva dječja knjiga, i čim dođe druga, slikovnice se skupa s igračkama pospremaju u kutije i guraju na udaljene police za stvari koje su djeca prerasla.  Rijetko će koji hrabri deset-i-više godišnjaci koji drže do svoje reputacije posegnuti za nečim što izvana izgleda kao slikovnica - ma što se među koricama nalazilo.

I ja sad zamišljam kako bi bilo da neki autoritet – nastavnik ili nastavnica, školska knjižničarka ili knjižničar – to izrekne, objasni, dopusti, djeci kaže direktno: Smijete posegnuti za slikovnicom i kad navršite 8, 10 i 12 godina, to je okej, dapače, poželjno je i vrijedno.

Istina je i to nepobitna da su svi u nekoj žurbi, uvijek i stalno – roditeljima se žuri da djeca odrastu, djeci se ne žuri toliko da ne budu djeca, ali žuri im se da ne budu baš jako mala djeca. Imperativ je, izgleda, riješiti se staroga čim steknemo novo, pa tako slikovnice prerano i nepravedno ustupe mjesto knjigama. Djeca tako ostanu uskraćena za cijeli jedan svijet prikladan svojoj dobi, naslikan i napisan, u kojemu bi s novostečenim jezičnim kompetencijama mogla bezgranično uživati, na drukčiji način nego to čine kad im odrasli čitaju, i potpuno drukčije negoli kad urone u goli, neoslikani ukoričeni tekst.

Druga je ideja koja mi se mota po glavi da se - možda – ključ uspješnog poticanja čitanja nalazi upravo u skidanju stigme sa slikovnice. Sprega istraživanja i iskustva uči nas da gotovo sva mala djeca pokazuju zanimanje za knjige, i da vole da im se čita. Kad počnu sami čitati, zanimanje kod nekih jenjava, kod mnogih traje i dalje, ali negdje na prijelazu u više razrede osnovne škole interes se naglo gubi – dolazi ta prijelomna dob od 12+ kad se knjige često odlože, i još češće nikada više ne uzmu.

Zbog dosadne lektire, uzbudljivog puberteta, nepovoljnog kretanja nebeskih tijela, raznih razloga. I ja sad zamišljam kako bi bilo da neki autoritet – nastavnik ili nastavnica, školska knjižničarka ili knjižničar – to izrekne, objasni, dopusti, djeci kaže direktno: Smijete posegnuti za slikovnicom i kad navršite 8, 10 i 12 godina, to je okej, dapače, poželjno je i vrijedno.

Treba tako reći djeci, ali još je bolje pokazati im primjerom: odrasli od slikovnica mogu dobiti jako puno, od estetskog i vizualnog iskustva preko lijepih priča koje oživljavaju davno zaboravljene prostore i vremena. I to zajedničko čitanje i puštanje novih-starih žanrova u vlastiti život predivna je ilustracija teze da je odgoj dvosmjeran proces: ide i od roditelja prema djetetu, i od djeteta prema roditelju. Takav je stav i njemu prilagođeno ponašanje puno zabavnije i korisnije od nerviranja dok čekamo da ta djeca napokon odrastu.

I dok sam tako razmišljala na koji bi način to valjalo učiniti – dakle, skinuti stigmu sa slikovnica, i dati poticaj i dopuštenje svima da ih čitaju - dogodilo se nešto što se zove „slikovnice za odrasle“.

Da, dobro ste pročitali

Da ne bi bilo zabune, točno tako stoji, velikim crvenim slovima istaknuto, na crnoj podlozi.

Malo mi je to poremetilo ove dvije gorespomenute linije razmišljanja, koje zapravo idu u istom smjeru – kako bi bilo lijepo i korisno da odrasli i djeca čitaju istu literaturu, zvali to slikovnice ili knjige, potpuno svejedno. Jer ako su slikovnice kvalitetne, onda su i svestrane, što znači da od njih na različite načine mogu profitirati i djeca i odrasli. I sad odjedanput kad imam tu želju i vidim potrebu da se to dvoje poveže, dolazi nešto što radi rez i kaže: Ajmo, odrasli na jednu stranu, djeca na drugu!

Taj rez zapravo nije ništa novo: književnost za djecu oštrom je linijom odijeljena od književnosti za odrasle. Međutim, podjela je napravljena na temelju izvanliterarnih kriterija. Odrasli ljudi u knjižare i knjižnice idu po neke druge žanrove - slikovnice jedino ako ih biraju za klince. Strip, to može, to se nalazi na odjelu sa stripovima. Za razliku od slikovnica, koje se nalaze na „dječjim odjelima“ ili „odjelima za djecu“ pa mnogi ni ne razmisle dvaput kad vide etiketu. Jer etikete su tu da nam kastriraju mentalni proces.

Slično kao kad u dućanima imate „igračke za djevojčice“ i „igračke za dečke“ – ne postavljate pitanje zašto je podjela takva, već brže-bolje nastojite naći svoju ladicu.

Ali dojmovi prvo

Dosta je kompleksno to pitanje, i interdisciplinarno, i meni je na ovome mjestu bitno da sam ga otvorila. I dovoljno je, mislim, jer ionako nije riječ o nečemu što se dade lako zaključiti ili jednoznačno objasniti – u širokim okvirima, a kamoli u okvirima ovoga teksta.  Ali dade se o tome lijepo polemizirati, i tri „slikovnice za odrasle“ koje mi se nalaze na stolu odličan su povod za tu polemiku. Ne mora svaka kutija biti Pandorina. Postoje još i zvučna i crna, recimo.

Na naslovnicama slikovnica zna se dogoditi da pisac ispada glavna faca, a crtač tek epizodist - što ne može biti dalje od istine.

„Slikovnice za odrasle“ objavljene su u prvom kolu biblioteke Vrata u podrum, u izdanju vrijednih entuzijasta okupljenih pod krovom Knjige u centru. Sviđa mi se poigravanje s psihoanalitičkom teorijom, uz ziheraške postmoderne akcente u podlozi. Naslov biblioteke i izbor kolorita svjedoče o promišljenosti koncepta – dominantno crno i bijelo uz provlačenje niti crvenoga nekako podcrtavaju ideju da to nije baš za djecu. Empirijski potvrđeno, korice su neatraktivne dječjoj šarenici: kod nas doma stoje na niskoj polici i još nisu privukle pozornost.

U fazi prvog susreta s knjigom, dok se njušimo i premećem joj korice, predliste i zaliste, uvijek proučavam naslovnicu i lovim obično nepostojeće ime prevoditelja. Ovdje nije riječ o prijevodnoj literaturi, ali po pitanju navođenja metapodataka moram primijetiti da su autori jasno i jednakovrijedno istaknuti, jedno drugome uz bok, kao što i treba, bez posebnog naglaska tko je pisao, a tko crtao.

Na naslovnicama slikovnica zna se dogoditi da pisac ispada glavna faca, a crtač tek epizodist - što ne može biti dalje od istine. Tvorci slikovnica za odrasle, na čelu s autorom i urednikom edicije Zoranom Pongrašićem iz iskustva to jako dobro znaju pa su tu čestu pogrešku izbjegli.

Kako odrasli čitaju

U prvom kolu biblioteke izašla su tri naslova: Najružniji čovjek u kraljevstvu, autora Darka Macana i Dalibora Talajića, Zato što gledamo, koji potpisuju Silvija Šesto i Štef Bartolić i Superstar Milice Lukšić i Franje Anžlovara. Naslovi su to koje možete pročitati za 5 minuta svaki, a ako obratite pažnju na ilustracije, trebat će vam maksimalno 12. Osim ako ne čitate komparativno, i još volite i preko autora kontekstualizirati priče: u tom slučaju možete, poput mene, čitati i po nekoliko dana. Svaku od njih.

Najružniji čovjek u kraljevstvu naslovom i strukturom aludira na bajku, ali riječ je o anegdotalnoj, poprilično svevremenskoj priči, koja funkcionira afirmativno, jezgrovito, i ništa pretjerano ne objašnjava - dakle, radi sve ono što rade i bajke za djecu. Stripocrtač se sigurno susreće s nemalim izazovima kad umjesto strip-table mora nacrtati duplericu. Kad nemaš filaktera, kako i kamo pozicionirati tekst? Te je izazove Dalibor Talajić uspješno razriješio, s odličnim krupnim planovima koji, zbog crno-bijelog kolorita, mjestimično podsjećaju na bojanku.

I zato možda i bolje da je držite dalje od dohvata djece, da ne krenu docrtavati – točnije, dorisavati - priču.

I dok Najružniji čovjek u kraljevstvu slikom i tekstom podcrtava crnobjelinu života, Zato što gledamo svojim tekstom i slikom dokazuje da je inzistiranje na crno-bijelom životu zapravo brutalno pojednostavnjivanje. Svijet je u onoliko boja i nijansi koliko ima ova slikovnica. Puta dva, za autoricu i za ilustratora. Nagrađivana spisateljica i pjesnikinja čija se djela nalaze u brojnim antologijama i u školskoj lektiri, Silvija Šesto, donosi tragično svakodnevnu, odnosno svakodnevno tragičnu priču iz kvarta.

U tek nekoliko slika i malo riječi moguće je dati kompletan presjek društva, po dobi, spolu, društvenom i imovinskom statusu, obrazovanju i (ne)znanju. Dijete je akter koji postavlja odlučujuće pitanje i donosi konačni uvid, jer tako to u slikovnicama ide. I jer su stvari zapravo žalosno jednostavne, i od te jednostavnosti ne treba bježati.

Negdje sam pročitala da slikoznanci – a posebno stripoznanci – za Štefa Bartolića kažu da je jedan od onih autora koje čitatelji uvijek iznova otkrivaju – i već i površan pregled njegova opusa pokazuje da je doista tako. Ovaj animator i ilustrator ima ono nešto što nedostaje velikom broju naših ilustratora i ilustratorica, a to je sposobnost, želja, nastojanje da u svaku novu priču uđe s karakterističnim potpisom, ali ipak vizualno i stilski jedinstveno. Njegove kompozicije, boje i likovi nikada u različitim kontekstima, autorskim i čitateljskim, ne pričaju iste priče. Štefa Bartolića iz Komarca i Gluhih lasta, čak i iz Dicka Longa u ovoj ćete slikovnici za odrasle teško prepoznati.

Franjo Anžlovar crtački je ludit: svoje umijeće izlaže u tehnici flomastera i tuša, a rezultat je gotovo trodimenzionalna, na duplerice proširena stripovska stvarnost.

Treća slikovnica je Superstar – tekst oblikovan prema fragmentu priče Pas i ja, prerano preminule autorice Milice Lukšić, kao svojevrsni hommage, i uz crno-bijele ilustracije Franje Anžlovara. Priča je biblijska, smještena u surovi i sirovi industrijski pejzaž – a autorica i ilustrator interpretiraju Isusa Superstara svatko na svoj način. Tekst je neposredan, dramatičan, neumiven, a u kombinaciji s ilustracijama uvlači vas u svoju srž, i zadržava neko vrijeme unutra, gotovo u maniri trilera, novozavjetnog. I mada je ishod poslovično poznat, nitko neće završiti na križu. Barem ne onom teškom drvenom.

Franjo Anžlovar crtački je ludit: svoje umijeće izlaže u tehnici flomastera i tuša, a rezultat je gotovo trodimenzionalna, na duplerice proširena stripovska stvarnost. Dijelovi crteža kao da se rasplinjuju u dimu pejzaža i rorschachovski su razmrljani, što crtežima daje novu interpretativnu dimenziju. Ili sam je barem ja unutra - bez pardona - upisala.

Dati dopuštenje

Nakon ove vrlo kratke i mjestimično, znam, podosta zakomplicirane analize triju slikovnica - i nedvojbenog zaključka da su to kvalitetni primjerci književne i likovne umjetnosti što leže preda mnom na stolu - i dalje razmišljam koliko oni zapravo produbljuju jaz između odrasle i dječje literature, i što je to toliko odraslo u njima. Teme, svakako. Pristup temama, također. Ali ne i format, niti ta specifična kombinacija vizualnog i tekstualnog. To je ono nešto inače rezervirano za djecu, malu djecu, i odrasli, izgleda, trebaju dopuštenje da bi to konzumirali. Treba na tim knjigama pisati: slikovnice za odrasle. Tvorci biblioteke Vrata u podrum to su prepoznali.

Pa kad ga već trebaju, to dopuštenje, zašto im ga – zašto nam ga – i na neke druge načine ne bismo dali? Dok u knjižnici bauljam od dječjeg preko omladinskog do odraslog odjela, u potrazi za nekim slikovnicama koje ni temom ni ilustracijom uopće nisu za djecu – i koje nerijetko završe baš u podrumu - pada mi na pamet da bi gradske knjižnice mogle biti te koje će dijeliti neka takva dopuštenja, i mijenjati percepciju.

Znam da je nužno i vjerojatno praktično imati odjel za djecu i odjel za odrasle, ali uvjeravam vas, fizičke lokacije odrede knjige i njihov odnos s čitateljem. Po tome su knjige kao ljudi, uvijek zaraženi geografskim kontekstom, podnebljem, okruženjem. Nije loše preispitati kriterije podjele – znam da je to širok zahvat, i previše ne znam o bibliotekarstvu i srodnim klasifikacijskim znanostima da bih se u to miješala. Ali neka ekskurzija, jednom mjesečno, recimo – kutija slikovnica s dječjeg odjela preseli se na odjel za odrasle, lijepo ih knjižničari izlože i još ljepše gore napišu: Slikovnice (su i) za odrasle!

Čitateljski klub, možda? Za odrasle, ali čitaju se slikovnice. Imat će više članova, garant, jer pridružit će se svi ovi koji inače bi, ali nemaju vremena čitati romane, čak ni kratke priče. Možda, tako, jednom sa slikovnicama bude kao sa stripom: nekad smatran kolekcijom neozbiljnih risarija i črčkarija, šundom, dokazao se kao ozbiljna literatura. I dobio cijeli vlastiti odjel, desno od vrata pa pored kaveaparata, barem u mojoj knjižnici.