Norvežani su pokrštavani između 9. i 12. stoljeća, većinom pripadaju luteranskoj Norveškoj crkvi koja je bila službena Crkva u Norveškoj do svibnja 2012. godine. Unatoč prihvaćanju kršćanstva stanovništvo je nastavilo štovati i skandinavske bogove.

U romanu se spominje i Dresden u Saskoj, Kraljevina Saska je 1871. postala savezna država u Njemačkom Carstvu pod pruskom dominacijom.

Roman Sestrinska zvona sastoji se od tri priče: Skriveni krajolik, Pad te I ti nikogovići moraju biti netko. Najveći dio radnje odvija se u zabitom selu Butangen, smještenom između Fåvanga i Trettena, sjeverno od Lillehammera. U Norveškoj zaista postoji mjesto Butangen, ali smješteno je puno južnije.

Na početku romana književnik nas upoznaje s legendom o Sestrinskim zvonima iskovanim oko 1200. godine u spomen sestrama Halfrid i Gunhild Hekne, zvonima koja su sama zvonila upozoravajući mještane na opasnosti, a u koja je otac djevojaka Eirik dao uliti sve obiteljsko srebro i koja su imala poseban zvuk i mjesto u srcima stanovnika Butangena.

Godine 1890. u selo stiže novi župnik Kai Schweigaard, mlada uzdanica crkvenih vlasti.

Bili su sazdani od najtvrđih materijala i imali su oštre rubove, bili su eksplozivni, poduzetni, što se snage volje tiče kao odvaljeni od stijene, a često su imali i neku manu koja bi se s godinama pretvorila u veliku, ali neobičnu osobnost. Takvi bi odmah dobili svoje župe, u srednje velikim selima u kojima su živjeli tvrdoglavi jarci i pijanci, gdje je vladala teška vijeda, a često i praznovjerje. Ondje bi biskupi postavili svoja najduža i najsjajnija koplja, a takvo je oružje bio Kai Schweigaard.

U Butangen ga je poslao biskup Folkestad iz Hamra, i obojica su znali zašto. Ako se ovdje iskaže, brzo će biti promaknut na više položaje.

Mladi župnik želi izgraditi novu crkvu i modernizirati crkvene obrede, ne snalazi se baš najbolje s tvrdoglavim seljanima, ali pomoć i suradnju nalazi u dvadesetogodišnjoj Astrid Hekne, djevojci željnoj znanja koja sanja o dalekim, puno razvijenijim mjestima do kojih je već stigla, za selo Butangen, nezamisliva tehnologija. Astrid se i likom razlikuje od seoskih djevojaka.

Astrid je imala duguljasto i koščato tijelo i lice te kovrčavu tamnu kosu, u nekoj bi je drugoj zajednici zacijelo smatrali lijepom. Pravi bi je muškarac možda čak nazvao predivnom, cijenio bi neobičan nagib njezinih obrva, način na koji bi isturila bradu, ruke koje bi joj pozlatile na suncu. Ali nakon što je dvaput odbila zaruke, skupna je presuda o najstarijoj kćeri obitelji Hekne glasila da je tvrdoglava i neukrotiva. Za brak su pogodnije bile djevojke grubih ruku koje drže jezik za zubima koliko god da im tereta naprtiš na leđa, koje rađaju djecu bez puno strke i drame, i odmah se vrate kravama u staje, dok se posteljica još pari iza njih.

U selo stiže i njemački student Akademije likovnih umjetnosti u Dresdenu Gerhard Schönauer zadužen da izradi detaljne crteže konstrukcije seoske crkve, stavkirke, kako bi crkvu rastavili i preselili u Dresden. Naime, norveške su vlasti „donijele zakon kojim se određuje minimalna veličina crkve, a broj stanovnika neprestano raste, i to je dovelo do potpune manije rušenja crkvi, i to u ime modernizacije! Izgleda da žele da sve te stare crkve nestanu, a bome su i daleko stigli na putu do tog cilja.“

U trokutu između Astrid Hekne, župnika Schweigaarda i studenta Gerharda Schönauera nalazi se četvrti važan lik romana – građevina stavkirke s neprocjenjivim zvonima. Župnik u jednom trenutku uviđa: „Bogu su se ispovijedali tek preko volje, ali svoje su crkve strašno cijenili.“

Na jednom mjestu u romanu Astrid si postavlja pitanje: „Tko je uopće vlasnik vrata jedne crkve, je li uopće moguće posjedovati vrata? Pa ako i posjeduješ vrata, ne možeš posjedovati otvor, a bez otvora vrata nisu vrata. A tko posjeduje crkvena zvona, tko posjeduje zvuk kada se uputi iznad riječnih obala i planina, tko posjeduje išta što je starije od predaka kojih se još sjećamo i što će nadživjeti potomke koji će zaboraviti nas?“

Što su točno stavkirke i njihovoj povijesti možete pročitati na ovoj poveznici.

Jako me se dojmio govor izaslanika gradonačelnika Dresdena o odnosu prema spomenicima kulture „jer u Norveškoj govorimo o sistemskom i voljnom brisanju spomenika kulture“. Prežalosno je što ljudi iz drugih zemalja prepoznaju i cijene tuđu kulturnu povijest, a još je žalosnije što upravo to možemo prepoznati u vlastitom okruženju pitajući se tko si uzima pravo odlučivati o kulturnom i povijesnom nasljeđu. Hoće li se ikada itko od prodavatelja i rušitelja zapitati kao župnik Schweigaard: „Odgovori mi, Bože, što mi to ovako crno teče venama. Pepeo i ocat i žuč.“

U Hrvatskoj i zemljama Mediterana sakralne se građevine ipak ne diraju, možda ste primijetili suženja ulica kako bi se zaobišla stara crkva ili kapelica koja se našla na trasi. Ne znam da li je u pitanju štovanje ili praznovjerje, ali čitala sam kako su stanovnici krajeva u kojima su crkve bile srušene tijekom Domovinskog rata razočarani novim, modernim crkvama koje su ostale bez duša predaka i daha povijesti.

Roman Sestrinska zvona nevjerojatno je snažno djelo o ljubavi, odanosti, požrtvovnosti, častohlepnosti, osvetoljubivosti i izdaji, likovi su životni iako su više opisani svojim postupcima nego nabrajanjem fizičkih i intelektualnih osobina bez obzira radi li se o norveškim gorštacima ili dresdenskoj gospodi. Posebno su me se dojmili opisi krajolika, čitajući gotovo možemo osjetiti nemilosrdnu hladnoću, ali i mirise ljeta, ljudi, životinja, prostorija.

Dodat ću još samo – kada će književnik završiti pisanje drugog dijela trilogije?

O prijevodu:

S fb stranice Društva hrvatskih književnih prevoditelja 11.3.2021.:

Naša članica Sandra Ljubas, prevoditeljica s norveškog, švedskog, danskog i njemačkog, preporučuje svoj novi prijevod „Sestrinska zvona“ (HENA COM - knjige koje se pamte, 2021.), prvi dio trilogije koju potpisuje norveški spisatelj Lars Mytting.

Zašto ga prevoditeljica preporučuje?

„Ovaj je roman norveški folklor u malom, prikaz suživota ljudi sa svojom tradicijom u seocetu nad kojim bdiju jedna starinska crkva i dva mistična zvona. Nordijska je mitološka baština stanovnicima Butangena još uvijek živa stvarnost, živote im obilježavaju praznovjerja i legende, sve dok im moderni svijet ne pokuca na vrata u obliku jednog njemačkog studenta arhitekture. Svoje priproste seljane, učenog pastora i uštogljene Nijemce autor vješto ocrtava poigravajući se različitim jezičnim registrima, što je prevoditelju uvijek izazov i zadovoljstvo, a čitatelja će njegovan stil ovog atmosferičnog romana prikovati uza sebe i nestrpljivo će čekati nastavak sage!"

Prijevod je fantastičan, prevoditeljica je zaista uspjela svakom liku dati odgovarajući glas što sigurno nije jednostavno. Mene je osvojila već na 15. stranici rečenicom: „Već je samo ime sela imalo svoju dugačku i zamršenu priču, koja se malokad prepričavala jer je samo na rijetke petke netko nov imao posla u tom dijelu svijeta.“ Taj izraz „na rijetke petke“ odavno nisam čula, tako se savršeno uklapa u tekst kao i još dosta izraza i fraza kojih se pri prijevodu trebalo dosjetiti.

Lars Mytting (Fåvang, 1968.) norveški je književnik i novinar. Proslavio se 2011. godine djelom Hel ved: Alt om hogging, stabling og tørking – og vedfyringens sjel, u kojem piše o dugoj skandinavskoj tradiciji sječe i obrade drva, i koje je postalo internacionalni hit nedugo nakon izdavanja. Ništa manje čitan nije bio ni njegov povijesni roman Svøm med dem som drunker, objavljen 2014., za koji je ovjenčan važnom nagradom “Norwegian National Booksellers' Award”. Sestrinska zvona, prvi roman u planiranoj povijesnoj trilogiji Hekne, objavljen izvorno 2018. godine, ne silazi s liste norveških najčitanijih naslova, prodan je dosad u petnaestak svjetskih zemalja, u kojima oduševljava sve čitatelje.

Potražite roman Sestrinska zvona na policama Gradske knjižnice Rijeka.