Kada govorimo o Književnoj nagradi Drago Gervais, uz njenu tradicionalnu i dugogodišnju ulogu u vrednovanju stvaralaštva na čakavskom izrazito je zanimljiva ona novija dimenzija – poticanje objavljivanja neobjavljenih književnih djela. Nagrade te vrste izrazito su osjetljive – komisija se susreće s nizom anonimnih rukopisa prema kojima treba biti nepristrana, a presing "slavnog" imena ne postoji, već je njihov sud sve što određuje (bez)vrijednost rada. Među tekstovima ima tako potpunih promašaja, ali i velikih talenata. Kada govorimo o ovogodišnjoj nagradi, naglasak moramo zadržati na potonjem - naime nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe napisao je dvadesettrogodišnji riječki pisac Sebastian Antonio Kukavica.

U obrazloženju Prosudbeno povjerenstvo ističe da se rukopis nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe odlikuje prije svega 'formalnom i sadržajnom inventivnošću i postavljanjem problema na obje razine'. "Na formalnoj razini, rukopis istražuje granice između stiha i poezije, te poezije i proze, nastavljajući istraživanja sintaktičkih i grafičkih sredstava u oblikovanju retka kao temeljne jedinice. Takav se poetski postupak prenosi u sadržajni sloj teksta u kojem se javljaju teme kartografije, dodekafonije, poliritmije i apstraktnog slikarstva. Kao što se redak oslobađa ('deteritorijalizira') od rečenice, tako se redom deteritorijaliziraju zemlja od teritorija, zvuk od tona, linija od oblika. Nagrađeni rukopis se, poetsko-političkim eksperimentom, žanrovskom, tematskom i formalnom hibridnošću, uklapa u tradiciju svjetske i hrvatske pjesme u prozi, ali i slijedi najnovije trendove takozvane teorijske fikcije, kakvu je razvio Reza Negarestani u Cyclonopediji (2008)."

Ne bismo li što više saznali o njegovom stvaralaštvu i načinu rada, razgovarali smo sa samim pobjednikom.

Mlado si lice, još nisi književnik koji piše kolumnu u Jutarnjem listu ili drži self help predavanja pa se, naravno, za početak nameće upitnik - tko si ti, možeš li nam se predstaviti? Gdje si odrastao, koje su te ulice obilježile, koji zrak nadahnuo…?

Moj životopis skromni je doprinos općoj povijesti uzaludnosti, ništa se tu posebno nije dogodilo: par operativnih zahvata i dvije-tri književne nagrade, puno kontemplacije, a malo prakse, puno kićene govorancije i struje svijesti, a jako malo rezultata, dosad sam objavio tri knjige, od kojih sam se prve dvije odrekao kao "poroda od tmine", no valja napomenuti da je knez Gundulić bio u puno boljoj poziciji od mene: on je svoje sveske mogao spaliti tako da od njih ne ostane ništa osim pepela, a ja sam ipak ostavio trag na Mreži, tako da se "poroda od tmine"nikad neću moći u potpunosti odreći: bit će mi zapisan kao bar kod u zapešće zatvorenika, no iza posljednje knjige, objavljene prije par mjeseci, stojim u potpunosti: riječ je o zbirci pjesama u prozi pod nazivom Aleatorika disanja, a koja je, mora se reći unatoč početnom pozivanju na skromnost koje je invokacijski nužno kada „pjesni pokorne svijetu prikažujem“, nagrađena nagradom „Tea Benčić Rimay“ za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u prozi, iza Aleatorike disanja stojim u potpunosti jer je to moje prvo zaokruženo djelo u kojem sam našao formu pisanja koja mi najviše odgovara i izgradio jedan autentičan stil pisanja kojim sam se konačno uspio odmaknuti od odgajatelja Faulknera.

Zašto si se odrekao prva dva rada? 

S jedne strane, sviđaju mi se mnoge ideje koje su kroz njih provučene, a mogu reći da sam zadovoljan i s podvizima eksperimentiranja kojih sam se u tim romanima prihvatio, ali ono što mi najviše kod njih smeta jest to što nisu nastali nakon perioda dužeg vremena istraživanja i kontempliranja, već su nastajale stihijski, u nekim aspektima bilo je to automatsko pisanje, i to je osnovni razlog zašto ne držim do njih. 

Koja su književna djela, žanrovi, imena obilježila tvoj rast i razvoj? Kada si zapravo počeo ozbiljnije pisati književnost jer, kao što vidimo, to ti doista nije strano?

Unatoč mogućem prosvjedovanju prezbiterijanskih očuha i njihove pastve, kazat ću da je Faulkner, u kalvinističkom žargonu, moja predestinacija, književnošću sam se i počeo baviti nakon što sam pročitao Krik i bijes; mnogi takozvani veliki romani pored njega su mi tada, a i sada, izgledali i izgledaju kao izvještačenost, predvorje kiča ili, krajnje zaoštreno, dio projekta ukidanja tragičkog, usporedite samo Sartreovu Mučninu sa solilokvijem Quentina Compsona i jasno će vam biti kakav se ponor između njih nalazi, nasuprot bezličnim Roquentinovim litanijama koje se razvlače na stotinjak stranica stoji jedno Quentinovo blistavo sjećanje na očevo predavanje o reductio ad absurdum ljudskih nastojanja, dok anti-quentin lupeta o sinn von sein des daseins, a sve samo kako bi na koncu potvrdio ovozemaljsko vrijeme i život u doba raščaranosti umjetnošću kao jednim oblikom religije, istinski Quentin, pravi tragični junak, u posljednjem danu svog života proživljava suton jedne epohe u svojoj svijesti koja se lomi i osjeća svoje neuklapanje u ovo vrijeme, u ovo raščarano doba u kojem je čovjeku oduzeto pravo na sudbinu, osjeća svoj život kao dio opće sudbine Juga i zato mora umrijeti zajedno s njom, stoga planira svoj suicid poput obreda znajući da je viši tip vremena kojem teži [onkraj-vremenitost] moguć tek napuštanjem imanencije koju anti-quentin ipak prihvaća; nije samo riječ o posve različitim likovima, riječ je i o dva posve različita shvaćanja svijesti i tehnike pomoću koje se istu može zabilježiti: prvi pristup svijesti podrazumijeva dokidanje njezine baroknosti i njezino osiromašenje, drugi pristup daje svijesti glas i potpuni prostor: ona se više ne obazire na interpunkciju i ina ograničenja, zato je za mene stvar otpočetka bila jasna: jedini prihvatljiv oblik pisanja onaj je koji bilježi svijest, a jedina prihvatljiva tehnika faulknerovska je struja svijesti, sve ostalo završava sa otpočetka mrtvim i plošnim likom kakav je Roquentin, stoga su anti-quentin i Quentin dva ekstremna pola književnosti koja doživljava unutarnji rasap, prva linija će biti poznata kao ona koja će obilježiti prozu za sva vremena svojom afirmacijom kratkoće onog „Utorak. Ništa. Postojao.“, a postojeći trend kratkih zapisa, praćen terorom kratke rečenice, baštinik je te tradicije, dok će druga linija, posebice u Abšalomu, stvarati barokne rečenice pune mistike i gubljenja: duga rečenica postat će potraga za bitkom na koji se zaboravilo; Krasznahorkaijevo remek-djelo Rat i rat možemo uzeti kao primjer nastavka quentinovske literature, jer je i njegov protagonist osoba koja teži za nekim totalitetom koji na koncu pronalazi u suicidu usred Schaffhausena, zbog svega toga nadobudan duh mogao bi zaključiti da je Ro-quentin kartezijanstvo, koje nažalost pamtimo samo po jednoj kratkoj rečenici, a da je Quentin reakcija na kartezijanstvo, pokušaj da se njegova maksima prenapregne do raspuknuća, zato Ro-quentin ostaje živ, a Quentin si umjesto karirane kravate oko vrata veže dvije pegle i baca se u mračnu vodu, u sjedinjenju sa svojom smrću ponovno pronalazi tragičko, u mistici vode spaja se sa svim onim fluvijalno predodređenim ofelijicama, prema tome, tu nije riječ o odabiru autora, tu je riječ o odabiru pozicije u svađi ideja, jednostavno sam se osjećao dužnim stati na stranu quentinovske literature, jer je danas potpuno dominantna struja proizašla iz one proročke „Utorak. Ništa. Postojao.“, zato se često vraćam Kriku i bijesu, ali i remek-djelima Abšalome, sine moj i Dok ležah na samrti, vraćam im se kako bih pobjegao od terora kratkih rečenica, vraćam im se kao, što bi kazali ljubitelji prispodoba, razmetni sin svom ćaćku, no fenomen kratke i jasne rečenice ne pogađa samo književnost već i ostale umjetnosti, najbolje se to vidi u filmskoj umjetnosti kojom posljednjih godina potpuno dominira težnja za minimalizmom i realizmom na granici dokumentarnoga filma, ali na sreću još uvijek ima buntovnika koji se tom trendu suprotstavljaju ekscentričnim i megalomanskim djelima koja ustaju protiv diktata „Utorak. Ništa. Postojao.“, pritom kao primjer navedimo Godardov film-esej Zbogom jeziku.

Vrlo elokventno objašnjavaš svoj rad, svaka čast. Što studiraš i koji su ti osnovni fakultetski interesi? Koliko se oni isprepliću s tvojim književnim radom?

Studiram politologiju, jedina tema koja me interesira jest razvoj antimodernističkih ideja, a odnos između tog područja mojeg rada i književnosti jest odnos međusobnog prožimanja, pri čemu se vrlo često zna dogoditi da pjesmu u prozi pretvorim u esej i obratno, prožimanje tih područja ponekad doista stvara glomazne, višestanične i robusne levijatane, nalik na sva ona Baconova tijela: ne raspoznaješ što su tu peraje, a što ruke, jer je riječ o istoj organskoj cjelini.

Postoje li osnovni motivi i teme koji te opterećuju ili nadahnjuju za spisateljsko stvaralaštvo?

Postoji par lajtmotiva koji se provlače kroz djela i za sobom vuku svoj karakteristični zvuk, stoga bih mogao kazati da je Tristanov akord mojeg stvaralaštva pleoneksija, odnosno, želja za više koju poznajemo i kao pokretačicu tragedije, bilo u obliku kidanja jabuke sa stabla spoznaje ili krađe krušaka o kojoj u Ispovijedima nadahnuto pripovijeda sveti Augustin, bilo u obliku žudnje koju u Tukididovom Peloponeskom ratu utjelovljuje Alkibijad.

Pobjedu na “Gervaisu” si odnio s pjesmom u prozi. Hrabro je i od komisije što je takvu formu prepoznala kao pobjedničku, ali hrabro je i od tebe što si se u nju upustio… Koliko je bilo izazovnije pisati u takvom obliku u odnosu na klasičnu prozu?

Pjesma u prozi prostor je u kojem se osjećam puno ugodnije, pritom riječ ugodno izgovaram glasom fakira kojem prija udobnost kreveta od čavala ili, ako baš hoćete, glasom libertina iz de Sadeovog dvorca Silling koji pod ultimativnom ugodom podrazumijeva uništenje Sunca, dakle, puno ugodnije nego u prozi jer mi se čini da među otvorenim opcijama jedino pjesma u prozi pruža mogućnost analize vlastite vrtoglavice, iste one vrtoglavice koje je rečenični epileptičar Rimbaud postao svjestan tek kada je o njoj „objektivno“ pisao u Buncanjima, pristupajući joj poput entomologa, veselog mrtvozornika ili, da zadovoljimo ljubitelje poročnih poredbi, poput Burroughsa koji na rubu svojeg rukopisa vodi dnevnik drogiranja; sada bih pokušao dati odgovor zašto se uz pjesmu u prozi vezuje prišivak hrabar ili: hrabar / hrabra / hrabro: ako želimo biti rodno korektni, naime, što je to što se u formi, ali i sadržaju, pjesme u prozi čini hrabrim: to je pitanje na koje, nažalost, mora odgovoriti jedna kukavica, mislim da na to pitanje ne možemo odgovoriti a bez da napravimo par stranputica, prije svega kažimo da pjesma u prozi nastaje s afirmacijom moderne, ona je njezino dijete, ali je istovremeno i pobuna protiv modernog; književni udžbenici potvrđuju da pjesma u prozi kao sasvim nova vrsta nastaje tek s romantizmom, odražavajući u sebi težnje romantičara za prožimanjem lirike i proze, no budući da je romantizam prva oblikovana protu-prosvjetiteljska reakcija, nije samo riječ o tome da se isprepletu vrste i izmiješaju rodovi već bih prije rekao da je riječ o pokušaju prizivanja totaliteta, pokušaju traganja za onom „začaranošću“ (Weber) koja je s došašćem moderne postepeno nestajala, pokušaj je to koji je najviše uspio kod Hölderlina, jer što je drugo Hyperion ako ne masivna pjesma u prozi koja nastaje iz osjećaja da čovjeku nešto nedostaje u novom vremenu, da mu nedostaje ono što ga čini ne samo uzvišenim već i uzdignutim, pjesma u prozi pritom postaje povratak tragičkim korijenima: Hölderlin se vraća u Grčku kako bi pronašao ono što se u moderni zagubilo, onaj bitak koji je ostao zaboravljen, „smirenje kaosa vremena“, a pjesma u prozi postaje mu idealni medij ka tome zato što je ona nešto posve novo i još nenačeto dekadencijom, nadalje, ono što književni modernizam nasljeđuje od romantizma jest upravo shvaćanje umjetnosti kao epifanije odnosno „očitovanja koje nas uvodi u prisutnost nečega što bi inače bilo nedostupno“ (Charles Taylor: Izvori sebstva), što će reći da je umjetnost posljednja liturgija preostala u eri sekularizacije, pjesma u prozi nastaje upravo u takvom kontekstu: ona je i epifanija [moderno] ali, povijesno gledano, i dio projekta protu-prosvjetiteljstva [anti-moderno], stoga nije slučajno što se i Baudelaire, najslavniji učenik Josepha De Maistrea, i Rimbaud, simbol prokletog pjesnika koji umire mlad negdje usred fovizma dalekih kolonija, nakon izvršenog prevrata i afirmacije moderne poezije na koncu povlače u pjesmu u prozi, pronašavši u njoj ne samo epifaniju već i vrstu kroz koju će moći artikulirati svoju razornu kritiku građanskog društva i njegovog spleena a sve u svrhu potrage za načinom njegova prevladavanja, zbog svega navedenog jasno je zašto je pjesma u prozi povezana s nečim odvažnim, hrabrim, zato što je i prevrat i rezignacija, pobuna protiv moderne, ali ujedno i njezino prihvaćanje, pjesma u prozi je, izrazit ću se središnjim pojmom Höldelinove teorije tragedije, ravnoteža među ekstremima, avangarda i teologija istovremeno; druga faza razvoja te hibridne vrste, po mojoj procjeni, započinje s Nietzscheom i njegovim pjesmama u prozi (Zaratustra je pritom vrhunac tog podviga), a tu tradiciju slijede i mnogi drugi mislioci poput Ernsta Jüngera ili Emila Ciorana, sve odreda radikalni kritičari moderne, no kako ne bih zastranio još dublje u digresije, okončat ću ovaj odgovor s konstatacijom da pjesma u prozi nastaje u kontekstu iskušavanja moderne i propitkivanja njezinih velikih dosega koje su prvi počeli propitkivati romantičari osjećajući da im je nešto oduzeto, i da je upravo zbog toga pjesma u prozi neodvojiva od propitkivanja kako aktualnog stanja, tako i svih silnica koje do njega dovode, a propitkivanje potrebuje hrabrost.

Postoji li kontinuitet između prve i druge zbirke?

Rekao bih da je "Aleatorika disanja" bliska ugođaju pasivnog nihilizma, dok zbirka "nakon povlačenja mora..." nastaje na temelju promišljanja o aktivnom nihilizmu. Dok su za prvu zbirku referentni autori bili Schopenhauer, Emil Cioran i, povrh svega, John Cage; druga zbirka izrasta na kritici potonje linije mislilaca: riječ je o kritici koju je najjasnije izrazio Nietzsche nazvavši Schopenhauerovu etiku odustajanja bolešću koja se mora prevladati, preboljeti.

Koji su ti spisateljski planovi za budućnost?

Egzistirati predstavlja najviši mogući stupanj planiranja za koji sam trenutačno sposoban.