Nevjerojatna je vještina W. G. Sebalda koji nonšalantnom lakoćom uspijeva žonglirati temama koje vas iznenadno zaokupe sasvim neslućenom težinom. Ono što se isprva nadaje kao dokumentarističko putopisanje duhovno opterećenog senzibilnog subjekta, Sebald u Saturnovim prstenima (1995.) nastavlja tkati u pronicljivo i slojevito esejističko tkivo s nitima ironije i cinizma. Priznajem da se iz nekog razloga, negdje u kombinaciji čitanja kratkih recenzija s pozadine knjige i podnaslova („Hodočašće po Engleskoj“), listanja stranica i fotografija i letimičnog čitanja odlomaka, dio mene pobojao da je ono što slijedi jedna od verzija suvremenog putnosičarenja, međutim, ništa nije „gušnije“ od onog trenutka kad moja ignorancija u konačnici biva izigrana, u ovom slučaju, svježim zapahom Sebaldovog književno-žonglerskog manevra.

Napušteno čvrsto tlo

Zaokupljeni cikličnom petljom zbivanja, simulakrumskim odzvanjanjem pojavne stvarnosti, manipulativnošću jezika, subjektivnosti doživljavanja vremena, „Saturnovi prsteni“ tako svojom glavnom idejnom potkom ostavljaju za sobom aftertaste Marquezovih Sto godina samoće, s Thomasom Browneom, Borgesom i Conradom u baznim tonovima. Glavna je razlika, pritom, što Sebaldovo fino ispreplitanje fikcije i fakcije, umjesto očuđenja i zgroženosti kakve bi ponukala orvelovska ili vonegutovska distopija, ima tendenciju kopkati u obliku svojevrsne duhovne mučnine i zabrinutosti izazvanih upravo kaotičnim rastakanjem stvarnog u nekoliko slojeva koji se nadaju tek kao opcije koje bi mogle biti.

Odvajanje nogu od tla (ili tla od nogu, ovu raspravu ostavljam za dogledno vrijeme otvorenom) započinje Sebaldovim strateškim stvaranjem glavnog lika čiju stvarnost i egzistenciju (ne štedeći pritom ni njegovu/našu okolinu) postepeno, metodički kompromitira. Tako se uloga njegovog neimenovanog protagonista kreće između autorskog subjekta – ispovjednog, refleksivnog i kontemplativnog, preko medijatora sve do pripovjedačkog rasplinuća i kondenzacije u samu ideju djela. Onaj koji se predstavlja kao autor koji zapisuje tekst prisjeća se svojeg putovanja započetog unatrag dvije godine po istočnoj obali Engleske. Prije svega spominjući djela i lik Thomasa Brownea kao osobnu interesnu preokupaciju, naknadno se nadaje logičnom i pripovjedačeva struktura naracije. Naime, pod izlikom lutanja prostorom on pronalazi katalizatore za pretres svog mentalnog registra osjećaja, predodžbi, vrijednosti, činjenica, sjećanja, a čije naličje biva otkriveno tek po njihovom uključivanju u logičnu geštaltnu cjelinu. Ono što se sporadično čine kao usputne reminiscencije, tričarije i turističke trivijalnosti, zapravo su izvorišne točke za povlačenje rasprava o spoznaji, jeziku i reprezentacijama stvarnosti, vremenu, književnosti, ekologiji i životu, a što se u konačnici zrcali i na metatekstualnoj razini – odnosno načinu pristupa pisanju romana.

U tom kontekstu pripovjedač napušta čvrsto tlo i odlijeće u visine gdje zauzima nadređeno spoznajno mjesto, sve u nadi da pronađe uzorke životnim kretanjima u čije struje bivamo svakodnevno uronjeni. Prema Browneovom uzoru (koji u raspravi o Kirovu vrtu otkriva kvinkunks kao gradivnu matricu svekolikog živog svijeta) Sebald daje pripovjedaču pogled poput onog koji imaju putnici u balonu koje spominje – onako kako oni otkrivaju da šume zasađene nakon bitke kod Waterlooa u okolici Brightona imaju oblik Wellingtonove čizme i Napoleonovog trorogog šešira, tako se i pred nama prostire pogled koji nam odaje složenu interferencijsku mrežu satkanu od ponavljajućih obrazaca o koje se čovječanstvo iznova sapliće.

Umotano u duboko odjekujuće kontemplacije samotnjačkih lutanja, prustovske reminiscencije, vulfovsku struju svijesti gdje si epizode jedna iz druge predaju narativnu štafetu, i imažinističke opise, Sebald pronalazi mjesto za suptilnu, ali resku kritiku sveprotežnoj ljudskoj ignoranciji, nepopravljivoj pogrešci u programu. Sugerira da stvoreni ponavljajući obrasci uglavnom nisu ništa doli glitchevi u ljudskoj spoznaji samih sebe i svoje okoline.

Te pogreške/glitchevi u suštini su objedinjeni sljedećim: odalečeni od pragme i utilitarnog ponašanja, a bliski potpadanju u komfor već stvorenih struktura, stvaramo predodžbe u svojoj svijesti koje imaju dvojak odjek – osim što bivamo uvučeni u nonsensne obrasce koji postoje tek kao uporišta koja naizgled pružaju sigurnu stabilnost (apsurdni, mučni pregovori između Kineskog cara i englesko-francuske vojske, u želji za održavanjem forme pod izlikom civiliziranosti, pretvaraju se tako u kafkijanski proces), isto tako praktički živimo u (solipsističkoj) simulaciji.

U vezi s pitanjem simulacije, Sebald nenametljivo (ali dubinski) rastvara stvarnost na dva (kantovska) dijela, naglašava das Ding für Mich i provlači ga kroz platonovske špilje i boji mjestimice Berkeleyevim subjektivnim idealizmom. „For in and out, above, about, below, / 'Tis nothing but a Magic Shadow-Show, / Play'd in a Box whose Candle is the Sun, / Round which the Phantom Figures come and go.“ – stihovi su koje FitzGerald piše kao prijevod djela perzijskog pjesnika Omana Hajjama koje ga zaokuplja, Rubaija, simbolično istaknuti doprinose propitkivanju statusa i naravi stvarnosti koju doživljavamo. Ta ista kulisa Magic Shadow Showa, ona koja je oslonac iluzija i himbi, kroz pripovjedačeve snove odjednom biva transparentnijom i otkriva izvor/redatelja predstave koju zovemo stvarnost: pronašavši mjesto koje mu služi kao osmatračnica s koje ima preglednu vizuru na labirint kojim se gubio, pripovjedač sa sigurnošću utvrđuje kako labirint zapravo predstavlja presjek njegovog mozga.

Distopična situacija

Iz tog se nameće teza kako je okolina u kojoj se krećemo ustvari simulacija našeg vlastitog uma, stvorena na vrelima arhajskih/mitoloških predodžbi o svijetu, a čija nas je kombinacija i evolucija ujedinila u zajedničkim ponavljajućim tragedijama. Krenuli smo s parabolama u pedagoškoj svrsi – svinje su nečiste jer je Gospodin po izlječenju mahnitog Gadarenca zle duhove (Mnoštvo) nastanio upravo u njima, a došli do toga da opravdavamo i, čak – slavimo, postignuća vlastite narcisoidnosti koju smo sagradili pred nepravdom i zločinima počinjenim nad drugim ljudima i prirodom. Ta Sebaldova prozivka rasprostire spektar od ustaških zločina provođenih u Jasenovcu preko engleskih pustošenja u Kini i unutrašnjih kineskih ideoloških ratovanja, zatim belgijske monumentalizacije vlastitog identiteta i nadimanja nacionalnog značenja nepojmljivo zanemarujući činjenicu da sve njihovo bogatstvo proizlazi iz kriminalnog oskvrnuća ljudskosti u kongoanskoj koloniji (kako bi pripovjedač primijetio, Belgija je država podignuta na groblju) sve do ekoloških i znanstvenih izgreda čija se simbolika ostvaruje na nekoliko razina.

Na prvoj od njih rasprostire se rasprava o moralnosti, a koja zahvaća i ostale elemente u „spektru kritike“. Drugom se razinom, pak, ostvaruje alegorična narav onoga što pripovjedač razlaže – s time na umu eksperiment njemačkih znanstvenika s dudovim svilcima (osim što se životinje uzgajaju za ekonomske svrhe, primijećena je i njihova „podobnost“ za akademska i znanstvena istraživanja u kojim se manipulacijom razmnožavanja nastoji izbjeći „rasna degeneracija“ i tendira stvoriti jedinke kvalitetnijih značajki) nedvojbeno se nameće kao pandan njemačkoj nesmiljenoj čistki za Drugoga svjetskoga rata poduprtoj poremećenim idealima o arijevskoj rasi. Treća razina doprinosi gradnji postavke romana kojom se predlaže da su teleološki sustavi zapravo konstrukcije koje stvaramo sami po vlastitim zahtjevima – „prirodoslovci su se umirivali mišlju da je čovjek odgovoran tek za djelić uništenja koje se neprekidno odvija unutar životnog ciklusa, a inače i pretpostavkom da poseban fiziološki ustroj ribe štiti od osjećaja straha ili boli koji u borbi za smrću prolaze tijelima i dušama razvijenijih bića.“

Veliki dio gradivnih elemenata koji podupiru teleološku postavku pronalaze se i u domeni rasprave o jeziku i reprezentaciji. Grabeći s Borgesovog zdenca, Sebald nastavlja rastakati pitanje lingvističkog relativizma u koje je Borges s djelom „Tlön, Uqbar, Orbis Tertius“ svojedobno zaronio: distopična situacija gdje jezik Tlöna invazivno preuzima svakodnevnicu nije toliko daleko od onog što Sebald prepoznaje u našoj stvarnosti. Jezik Tlöna, naime, građen je na temeljima subjektivnog idealizma, a ako tome pribrojimo činjenicu da je jezik jedno od sredstava kojim spoznajemo svijet, zatvaramo se u recipročno kružno kretanje između osobnih idealističkih vjerovanja (na relaciji 'spoznajemo s onim što smo izgradili' – 'gradimo s onim što smo spoznali').

Proširivši interes i na ostale spoznajne alate, to prazno tabananje pripovjedač razotkriva na mjestima čija im očiglednost, ironično, upravo daje najskrovitije mjesto. „Ako su izvješća iz bitaka na takozvanim poljima časti oduvijek bila nepouzdana, onda za slikovne prikaze velikih pomorskih bitaka bez iznimke možemo kazati da je riječ o čistoj fikciji.“ – komentira on radove koje promatra u pomorskom muzeju Greenwicha posvećene „Battle of Sole Bay“, dovodeći pritom u pitanje pouzdanost (namjeravano realističke) reprezentacije koju uzimamo zdravo za gotovo i status autora koji takvu reprezentaciju stvara. Podrugljivo izvlači iz rukava i „View of Haarlem with Bleaching Fields“, ukazujući na činjenicu da zbog konfiguracije terena tog područja pogled iz prikazane perspektive zapravo uopće nije moguć, što bi reći – pejzaž je izmišljen.

Osvrnuvši se na rečeno, izgledno je kako sustavi koje stvaramo u konačnici bivaju svrha samima sebi. Što u dokolici, što u narcističkim težnjama, održavamo lovačke zabave, hunting parties, da bismo održali ugled koji će nam omogućiti održavanje budućih lovačkih zabava, a koje će nam osigurati potreban ugled da nastavimo održavanje lovačkih zabava koje će nam biti jamac da imamo ugled koji…

U tom vrtlogu Sebald daje odgovor na pitanje koje još nismo ni postavili – kako se izvući iz jalovosti petlje na koju smo naizgled osuđeni? Odgovor se, barem njegov, nalazi u samom pisanju. Metatekstualno govoreći, roman sam predstavlja novu gnoseološku poziciju, onu „iz balona“ koja nas izvlači iz petlje na neko novo i drugačije mjesto odakle imamo mogućnost stvarati nove putove. „Danima i tjednima uzalud razbijamo glavu, ne znajući, kada bi nas pitali, pišemo li dalje iz navike ili želje za priznanjem, ili zato što nismo naučili ništa drugo, iz čuđenja nad životom, iz ljubavi prema istini, iz očaja ili pobune, a također ne bismo mogli reći ni postajemo li pisanjem pametniji ili luđi. (…) Možda miješamo sve veću kompleksnost naših duhovnih konstrukcija s napretkom spoznaje, dok istodobno slutimo da nepoznanice koje u zbilji određuju naš životni put nikada nećemo moći shvatiti.“ Ipak, novo mjesto ne pruža nikakvu sigurnost niti je utočište kojem možemo pribjeći kad nas obuzme nelagoda i strah od opore stvarnosti; ono je pozicija iz koje se važu nove vrijednosti u odnosu znanja i odgovornosti, te sredstvo otpora od preplavljujuće snage ispraznih kružnih struja koje za sobom nosi ponešto romantički izazov weltschmerza i poetske neshvaćenosti.