Tekst diše, odraz je tekstopisca. Iz teksta se može iščitati kada je autor htio postići efekt provokativnosti ili nježnosti, kada ga je naglo ščepala bezvoljnost ili stvaralačka euforičnost. Neprirodni i umjetni dijalozi redovno odbijaju čitatelje, otkrivaju pretencioznost autora koji želi od što šire publike steći hvalu i slavu. Lakoća i težina pripovijedanja naprosto se osjeti u pripovjednom procesu, a živi i spontani dijalozi, znaju to iskusniji spisatelji (i čitatelji), nužan su sastojak dobre priče.

Da je Nicolas de Crécy (1966.) uživao stvarajući grafički album Salvatore (Fibra, 2017.), najbolje dokazuje cijela priča. Riječ je o iznimno živahnoj basni u kojoj su životinje smještene u suvremeni kontekst. Likovi su svjesni postojanja sveznajućega pripovjedača, autor je ujedno narator, a samim time i nevidljivi lik, dodatni sudionik iz sjene. Radnja je pravocrtna, ali krajnje nepredvidljiva.

Važnost visine

Trudna prasica Amandine odlazi hvaljenom automehaničaru Salvatoreu koji radnju ima na vrhu planine, što će reći da se mušterije moraju pomučiti kako bi došli do njega. Premda je slabovidna i u stanju visoke trudnoće, Amandine uspijeva doći do Salvatorea koji je zaista sjajan automehaničar. Ima savršen pseći njuh (a kako i ne bi imao kad je pas?) pa lako nanjuši kvar. No, pokazat će se da vješti Salvatore ima osobne skrivene planove koje će promijeniti životni put dobroćudne Amandine i njezinih brojnih potomaka.

Salvatore nije savršen protagonist niti je poseban primjerak svoje vrste. Nikada nije bio nadmen, popularan i visok poput njemačkih ovčara. A visina je, primijetio je Salvatore, važna tjelesna osobina kojoj pripadnice ženskog roda pridaju poveću pažnju[1]Do istog je zaključka o važnosti visine došao i Paul u grafičkom albumu Paul na pecanju (Fibra, 2017.)..

„Već odmalena Salvatore je bio manje od prosjeka. Zavidio je velikim njemačkim ovčarima prekrivenima krznom i snažnim mišićima, koji bi zaveli djevojke, a da nisu s njima morali ni razgovarati. Salvatore je tu i tamo okušao sreću, ali ga djevojke nisu ni vidjele, a kad bi ga primijetile, rugale su se njegovom smiješnom izgledu... ne usuđujući se ništa, hodao je spuštene glave. Djevojke su mu se izdaleka činile kao nedostupne božice i očajavao je zbog manjka dlake i centimetara...“ (37.)

Pomalo su obrnute uloge u radnji - Salvatore ima čovjeka za ljubimca. On je plašljiv i odan Salvatoreu, a vanjštinom neodoljivo podsjeća na gospodina Lopeza iz naslova Vratašca gospodina Lopeza (Fibra, 2014.), neuglednog činovnika koji maštom bježi od grube stvarnosti. Salvatore redovno podcjenjuje svog ljubimca baš kao što ljudi često to čine svojim kućnim ljubimcima.

Jednostavan, a složen

Kako žanrovski definirati naslov Salvatore? Najjednostavnija definicija bila bi moderna basna, no ovdje imamo elemente avanture, a nezaobilazna je suptilna kritika društva. Fina kritika malograđanštine, zadrtosti te klasne i rodne isključivosti protežu se kroz priču. De Crécy pažljivo secira svevremene i suvremene patološke osobine svojstvene modernom čovjeku. Starijim su čitateljima poznate klasične basne koje su pisali Ezop i Fontaine pa im stoga i nisu pretjerano zanimljive, no grafički album Salvatore [2]Integralno izdanje, sastoji se od prva četiri albuma. trebao bi im privući pažnju. Priča je višesmjerna i poučna, baš kao što to basne znaju biti. Iskorišteni radnici, razmažena djeca bogataša, perfidni biznismeni, sirovi umjetnici, napuhani gotičari, nepopravljivi kapitalisti, nepopravljivi romantici, glasni šovinisti i mačisti te submisivne ženke koje padaju na sirovu tjelesnu snagu – sve su to tek neki protagonisti priče o mehaničaru Salvatoreu, prasici Amandine, njezinom praščiću koji se zametne odmah nakon poroda i još mnogim sporednim likovima koji zajedno čine jednu kompaktnu i ugodnu, nesvakidašnje pitku priču.

Nije samo priča, prepuna obrata i originalnih štosova, razlog zašto je Salvatore odličan strip vrijedan čitanja. Crtež je jednako tako fascinantan – naizgled jednostavan, a zapravo složen – Nicolas de Crécy majstorski se poigravao s dubinskim kadrovima i montažom. Crtež bi, i da riječi nisu prisutne, bio sasvim razumljiv i imao ulogu pripovjedača. Pošto je u cijelosti snažno prožet filmskom naracijom, iz ove bi priče mogao nastati odličan animirani film.