Negdje oko 1996. godine, taman kada je nestalo ratne ili ratu bliske realnosti (mjesto radnje: Rijeka), naši siromašni betonski kvartovi teoretski kreirani za „puninu socijalističkog življenja“ doživljavali su vrhunce sadržajne ispunjenosti. Nikada ranije i nikada poslije u sve te hladne ulice nije ušlo toliko života, ponude, sadržaja… Zasluga je to bila svih tih malih ljudi koji su u novoj tržišnoj slobodi pokušavali ostvariti ideal vlastitog življenja. Male trgovine i videoklubovi svakako su u percepciji prednjačili kao „ono što ide“, ali bilo je tu doista svega – kafića, papirnica, drogerija, kafića, kemijskih čistionica, igraonica...

U toj mješavini ekonomskog života u riječkom naselju Škurinje isticala se trgovina čijeg se imena uopće ne sjećam, ali mi je njena ponuda ostala razbacana u fragmente svijesti – letvice, drva, šperploče, ljepila, pile, čekići, čavlići… Kako sam tada išao u peti razred, a u školskom rasporedu kao predmet se pojavila Tehnička kultura, trgovina je bila prirodno odredište življenja. I to sjajno odredište. Kako rekoh, imena se ne sjećam, ali emocija vezana uz uzbuđenje izbora materijala koji će kroz koji sat postati reketa za stolni tenis, sojenica, maketa stadiona, viseći most i sl. ostaje trajno zabilježena. Bar među nama kojima su duh enciklopedije Svijet oko nas i čehoslovačkog Tajanstvenog otoka bili civilizacijsko-životnivrhunac.

No pokazat će se da je hodočašćenje u svijet šperploči bila zanimacija za jedno ljeto. Nije za to bila kriva ni kriza na Wall Streetu ni Tuđman ni Croatia. Uopće, je li je itko bio kriv? Jednostavno, Tehnička kultura 1997. godine u mom rasporedu više nije bila predmet na kojem je bila potrebna šperploča jer se ništa rukama, ni pilama, ni čekićima nije radilo! Tada, željne slobode i pretjerano lijene, to nas je veselilo jer smo dobili tri školska sata na kojima nismo radili apsolutno ništa, a ubrzo je višak slobodnog vremena i adrenalina u kabinetu Tehničke kulture dobio i konkretnije konture jer se u svim tim mostovima i sojenicama vidjelo neprijatelja kojeg valja uništiti. Oni "zaigraniji" od nas u trenu su sve što su stvarale generacije učenika pretvorile u gomilu drvenog otpada... Ubrzo je sudbina zatvaranja zadesila i male trgovine, među ostalim i onu s drvenom građom, tehnološka revolucija pojela videoklubove, a nas smjestila u trgovačke centre u kojima smo s lakoćom na kartice kupovali i ono što nas je ona pila u petom razredu trebala naučiti da radimo sami.

Priča o predmetu Tehničke kulture u školama zapravo je priča o hrvatskoj ekonomiji, gospodarstvu, kulturi... Da, i kulturi, što prečesto zaboravljamo i zanemarujemo u njenom nazivu, zamagljeni umjetničkim vizijama tog pojma. Nedavno gostovanje Chrisa Torcha podsjetilo nas je koliko je kultura široka i sveprožimajuća te podrazumijeva način tretiranja lokalnog parka do najopskurnije avangardne predstave. A oko jedne kulture, kulture stvaranja i proizvodnje, napravili smo gotovo sve da ju uništimo. Nikada zapravo nije trebala postati velika drama činjenica propadanja jednog poduzeća, pa čak ni njih sto. Problem su bolni udarci i pukotine koje je proživjela sama kultura rada svojim rukama, produkcije, gledanja kako nešto raste i nastaje iz ničega...

Srećom, postoje "točke normalnosti" koje žele stvarati neku novu sutrašnjicu...

U Osnovnoj školi "Zamet",na tridesetak metara udaljenosti od Ogranka Zamet Gradske knjižnice Rijeka, odvija se prava čarolija stvaranja.

Dobro znamo da je za pravi uspjeh svake školske inicijative i ostvarivanje nastavnih ciljeva ključna profesorova energija i motivacija. A toga Saši Škalameri, tamošnjem profesoru fizike i informatike ne nedostaje pa već na prvi pogled vidimo njegove temeljne osobine - znatiželja, energija, zaigranost. Rekli bismo "geek" u najpozitivnijem smislu riječi. Saša godinama vodi školsku dodatnu nastavu Tehničke kulture kroz koje se iskristalizirala ekipa talentiranih i vrijednih učenika. Ipak, da ne bi čarolija druženja i stvaranja nestala s trenutkom odlaska darovitih učenika u srednju školu, pokrenuta je udruga Mali roboti koja okuplja i mlađe i starije učenike. "Cluster" umova, rekao bi moderan korporativni govor. Odlučili smo s njima provesti jedno popodne kako bismo iz prve ruke osjetili o čemu je točno riječ.

Tri su sata popodne, pomalo je otužan dan studenog, prokapa kiša... Školski hodnici su uglavnom pusti, većina učenika je završila smjenu. Na kraju hodnika nalazimo kabinet Tehničke kulture, Sašu i ekipu. Nakon početnog pozdravljanja osjeti se iščekivanje prisutnih jer je dolazak s "nečim posebnim" najavio Juraj. U učionicu ulazi nasmijani dečko i to na – biciklu! Već u prvi mah neuobičajeni prizor koji vjerojatno krši i neke školske propise postaje dodatno neobičan nakon što shvaćamo da je riječ o električnoj bicikli koju je Juraj sam napravio! I otud to uzbuđeno iščekivanje. Riječ je o Juraju Juričiću, izdanku zametske škole i profesora Saše, a današnjem maturantu Gimnazije Andrije Mohorovičića. "Nisu me htjeli pustiti u školu", govori, a "kako i bi kada izgleda kao bomba" dobacuje netko od okupljenih. Juraj grupu upoznaje s osnovnim dijelovima bicikle, načinom njenog nastanka i funkcioniranja. Saznajemo da baterija ima kapacitet za vožnju od nekih dvadesetak kilometara u brdovitom gradu kao što je Rijeka, ali se vrlo brzo puni. Bicikla je napravljena u slobodno vrijeme kao njegov zajednički rad s tatom, a ukupno je uloženo 15 000 kuna! Podosta, reći ćemo, ali imaju li takva zabava i učenje kroz rad doista cijenu? Električna bicikla je prošla već i razne avanture pa recimo tako da je Juraj jednom s njom krenuo put Golubinjaka, no izdala ga je na pola puta. Ipak, za vrijeme spuštanja prema Rijeci, baterija se opet sama napunila!

Profesor Saša ponosno poručuje ostalima da ako i oni jednoga dana budu radili nešto takvo,moći će reći da je napravio svoj posao i ostvario misiju. Naime, objašnjava nam i da je Juraj prvi s kojim je išao na državno prvenstvo u tehničkoj kulturi dok on iz pozadine poručuje da "rada ne bi bilo bez profesorove inspiracije." To je ta uzajamna veza profesora i učenika koja u školama vrlo često izostaje.

Riječ preuzima David Mirošević, učenik osmog razreda. Davida muče brige – pred njim je izbor treba li upisati u prirodoslovno-matematičku gimnaziju ili elektrotehničku školu gdje ga čeka više prakse. A da David itekako voli praksu, dokazuju projekti kroz koje nas provodi. Znalački priča o izradi i funkcioniranju malog semafora, jednostavnom programiraju u Basicu, "light showu"... Pravi slatkiš su roboti koji su tematsko težište udruge. Koriste njemački RoboPro koji "ne trebate programirati linijama kodova kao kod paralelnih portova, već samo blokove slažete na ovaj grid." Bit ću iskren - naš knjiški um odrastao na književnosti i društvenoj humanistici možda ne razumije sve detalje, ali najvažniji je entuzijazam i strast s kojom David govori. Demonstrira nam funkcioniranje robotića jurišom na sridu što je i temelj održanih natjecanja "Robo trka na prstenac". Ekipa je počela koristiti i arduino pločice, a ambicija je napraviti i 3D printer.

David nam objašnjava da u radionici sudjeluje od petog razreda, a tehnologija ga zanima otkad je još kao mali gledao Zvjezdane staze i Ratove zvijezda. "Svaki dan se bavim i svojim kompjuterom, samostalno sam na laptop stavio Linux.", pokazuje ponosno. Kaže i da čita SF, a nama kroz um prolaze riječi Neila Gaiman o Kinezima, knjižnicama, SF-u i čitanju.

Ostavljamo Davida daljnjem igranju s čipovima i posvećujemo se profesoru. Saša u šali kaže da se po ekipi okupljenoj u udruzi vidi koliko je star jer u nju dolaze i učenici koji su odavno završili osnovnu školu. "Zadaća je za sve učenike po internetu istraživati zanimljive projekte - netko voli elektroniku, netko lemiti, netko programirati i svi talenti se tu spajaju", poručuje Saša učenicima. "Cilj je da oni što više nauče za što manje novaca. U tu svrhu će se baviti programiranjem mikrokontrolera na eksperimentalnim pločicama na kojima će isprobavati svoje male projekte. Nakon stečenog iskustva počet će raditi na projektima od početka do kraja – hoće li to biti izrada robotskih kolica, robotske ruke ili nečeg složenijeg, to nije ključno pitanje, bitno je da nešto stvore i nauče", objašnjava.

No stariji nadareni učenici nisu jedina grupa s kojom će se raditi. Osim onih koji su već osjetili strasti igre s elektronikom, tu su i najmlađi. Za one od prvog do četvrtog razreda osnovne škole smjer rada je modelarstvo pa će se tako izrađivati modeli od papira i kartona, a sve ne bi li se ruke i umovi uhodali i postali spremniji za elektroničke projekte.

Saša ne može sakriti nezadovoljstvo pozicijom tehničke kulture u osnovnim školama koja nisko kotira baš zato jer nema takvog praktičnog rada. Uostalom sama nastava se održava jedan sat tjedno! "Postoje vježbe koje su gotovi kitovi, daščice koje oni slože, i to je ono što ih ne uči gotovo ničemu. Stoga će Mali roboti raditi od temelja", zaključuje u konačnici.

Vrijeme je da idemo. Za vrijeme našeg obilaska i razgovora s učenicima Juraj i starija ekipa nisu besposličarili, već su računali odnose potrošnje električne bicikle prema motornim vozilima. Nitko im nije rekao, naredio, ne čekaju ih sankcije ako to ne naprave... Ali oni to rade s veseljem.

Mi smo zadovoljni – pomalo depresivnom uvodu unatoč, uviđamo da neki novi klinci grade neki novi svijet. Neka.