Uvjerio sam se: mnoštvo je hodočasnika koji u New Yorku dolaze u Donji Manhattan potražiti ugao Boweryja i East Second Streeta, u neposrednoj blizini negdašnjeg kluba CBGB gdje se nalazi Joey Ramone Place, posveta grada New Yorka jednome od najutjecajnijih svjetskih glazbenika. Štoviše, ulična oznaka na kojoj piše Joey Ramone Place najčešće se u tom gradu nalazi na meti skupljača nelegalnih suvenira – pet puta je morala biti reinstalirana.

Prošle godine je prometni dio ispred osnovne škole Forrest Hills u Queensu koju su pohađali izvorni članovi Ramonesa nazvan Ramones Way, a ja sam imao tu privilegiju i to zadovoljstvo da prvi s ovih prostora prošetam njome par dana nakon što je svečano otvorena.

Nije ulica sve...

Odavanje počasti glazbenicima na ovaj način bilda, zapravo, i gradski identitet. U Zagrebu tako postoje Ulica Ive Robića i Vice Vukova, a nadomak smetlišta na Jankomiru smjestile su se i ulice posvećene Karlu Metikošu i Milanu Mladenoviću. Pula je odala počast frontmenu KUD-a Idijoti tituliravši stube koje povezuju Boškovićev uspon s Vergerijevom ulicom na Monte Zaru Stubama Branka Črnca – Tuste, dok je zelena površina u Krležinoj ulici nazvana imenom preminuloga pjevača Atomskog skloništa Sergia Blažića Đosera.

No, tituliranje ulica nije jedini način odavanja počasti glazbenim neimarima koji su obilježili određeno razdoblje u povijesti nekog grada.

Velid Đekić u knjizi 91. decibel piše: Teorija kaže da je punk u Rijeku stigao iz Londona, istina je da se spustio s Kozale. Tko ne vjeruje, u zabludi je. Jedan od onih koji upozoravaju na tu činjenicu je grafit Paraf, ispisan bijelom bojom u Lorenzovom prolazu. Točnije, na stubama što povezuju Kozalu i Park Nikole Hosta, korak prije nego što će stube, spuštamo li se njima, prijeći Brajšinu ulicu i nastaviti put zelene oaze. Vjerovali ili ne, grafit pruža otpor cipelama hodača i atmosferilijama na istom mjestu od 1977..

Te su nedjelje, u ljeto 1977. Paraf razvukli strujne kablove, postavili bubanj i jedno pojačalo koje su Valter i Zdrave bratski podijelili, te zaorivši nekoliko skladbi, uključivši i tri autorske, izvršili pankerski desant na Rijeku. Urlik koji je odjeknuo parkom generaciju je dignuo na noge, okolini ponudio materijal za sablažnjavanje, a miliciji dao nove priloge za razmišljanje o probuđenom 'unutrašnjem neprijatelju sistema'. Skoro 25 godina nakon tog događaja, publicist Velid Đekić u medijima se založio da se u spomen na tu svirku, na mjestu zločina, postavi simbolična skulptura ili neko drugo obilježje koje bi podsjetilo na punk prvoborce, pogotvo stoga što se Pankrte često pogrešno spominje kao barjaktare tog glazbenog žanra s prostora bivše Jugoslavije, a istina je, međutim, da oni u trenutku prvog nastupa Parafa nisu ni postojali!, piše Zoran Žmirić u svojoj knjizi Riječke rock himne.

No povodom 20. godišnjice djelovanja Pankrti su dobili spomen-ploču na jednome zidu gimnazije Moste gdje su održali svoj prvi koncert i tako je Ljubljana dobila obilježje koje slavi taj jedinstveni glazbeni identitet.

I Rijeka je dobila tako nešto s obzirom na to da je gradonačelnik Vojko Obersnel proslijedio Gradskom vijeću odluku da se grafit Paraf proglasi zaštićenim kulturnim dobrom od lokalnog značenja. Pritom je pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar pojasnio je da baš nije primjereno da establišment honorira bilo što ima veze s punkom, jer je riječ o kontradikciji, te da je primjerenije pokazati srednji prst istom establišmentu, ali da je pala odluka da se grafit proglasi zaštićenim kulturnim dobrom.

Recimo da je to aršin kakav je bio u uporabi kad se i događao taj osvit punka i kad se srednji prst pokazivao redovito, ali u konačnici nije bilo velikih efekata.

Naime, s obzirom na to da Rijeka nije kulturni centar iste snage i veličine kakvi su bili glavni gradovi republika nekadašnje Jugoslavije, riječka novovalna scena, iako poznata, ostala je trajno nevalorizirana u odnosu na ljubljansku, zagrebačku, beogradsku i sarajevsku. Praktično svi prikazi ukupnih glazbenih događanja o tome vremenu u nekadašnjoj državi rađeni su u republičkim centrima i iz njihove perspektive, pri čemu je najveći dio riječkog stvaralaštva toga tipa bio zanemaren.

U društvu posebnih gradova

Rijeka ima atribut rock-grada upravo zbog snažnoga djelovanja naraštaja glazbenika od šezdesetih godina. No, punk je najzaslužniji za dobivanje takvoga atributa s obzirom na demokratičnost jer je omogućio da se glazbene ideje prezentiraju baš na svakome koraku. Ovakav jedinstveni image imaju rijetki gradovi u svijetu, npr. Manchester u Velikoj Britaniji ili Seattle u Sjedinjenim Američkim Državama, tako da artefakti vezani uz taj status predstavljaju relevantan dokument koji može biti jedan od temelja na kojoj počiva Europska prijestolnica kulture 2020.

Novi val i punkerski pokret obilježili su Rijeku više nego bilo koji drugi grad u Hrvatskoj, a posljedice "subkulturne revolucije" osjete se i danas. Rijeka je zbog ukorijenjenosti alternativne kulture u identitet grada prepoznatljiva u čitavoj državi, pa i šire. Riječku scenu toga vremena nije činila samo glazba iako je ona bila pokretač, već je jednostavno bio stil života, od glazbenika u prvom redu preko likovnjaka, dizajnera, pa sve do fotografa i snimatelja. Grupa Paraf najzorniji je predstavnik toga stila života.

Mudro i očinski vođeni promućurnim zamislima Gorana Lisice Foxa, oca riječke supkulturne scene, Parafi su oduvijek bili nešto osobito. To nije bio rock'n'roll band, bio je to koncept, od prvih dana punka do remek-djela hrvatske rock-scene, albuma Zastave, odnosno uz Treći svijet Haustora i Obranu i poslednje dane Idola ponajbolje ostvarenje jugoslavenskog rocka.

Parafi su snimili djelo koje umnogome nadrasta okvire koje je grupa postavila, dobivši tako izvanvremensku dimenziju, koja može poslužiti kao tumač mnogim zbivanjima. Mitske strukture suvremenosti preoblikovane su tako da mogu funkcionirati proročanski i svaka pojedinačna pjesma može se reinterpretirati kroz prizmu bilo kojega aktualnog događaja. Jednostavno, riječ je o remek-djelu, koje još čeka da bude na pravi način valorizirano.

Taj, kao i prijašnja dva albuma Parafa – A dan je tako lijepo počeo i Izleti nisu dokumentirani na formatu CD-a, a sigurno je kako bi u eri vinilne obnove, i reizdanja sva tri vinila dokumentirali Rijeku kao prijestolnicu jedinstvene rockerske i novovalne supkulture koja je oblikovala društvena i kulturna stremljenja u gradu tijekom desetljeća koja su dolazila.

Upravo bi reizdanja tih albuma (uz snimke sa singlova Rijeka i Fini dečko te neobjavljene materijale) mogao biti svojevrsni digitalni spomenik tom razdoblju, uz tituliranje grafita na Lorenzovim stubama riječkom spomeničkom baštinom. Štoviše, vjerojatno bi se dalo skupiti i live snimke i objaviti njihov regularni live album.

Punk hologrami?

Ipak, zašto se zaustaviti samo na tome? Moglo bi se 3D mapirati Circolo, odnosno Modello (gdje se nalazi i knjižnica) svakog 22. ožujka u znak obilježavanja prvoga pravog nastupa Parafa, 22. ožujka 1978. Ili bi se mogao napraviti novi gradski landmark na Kozali s projekcijom najznamenitije regionalne rock-fotografije: one Dražena Kalenića koja pokazuje Zdraveta Čabrijana, basista Parafa na festivalu Boom 78 u Ljubljani (3D tehnika na izmaglici). Mogućnosti su nebrojene: neki videozapis prilagođen za VR reprodukciju, aplikacija za mobilne uređaje s toponimima riječke-rock scene (dakle, ono što je Velid Đekić ukoričio u knjizi 91. decibel) ili zvučno brendirati Grad Rijeku kao europski grad kulture nekim riffom Parafa čim se mišem pređe preko logotipa na internetskim stranicama.

Dakako, danas glazba Parafa ima ponajvećma dokumentarističku funkciju, no činjenica je kako je riječ o bendu koji je ključno utjecao na riječku rock scenu i koji je sa samo tri albuma obilježio glazbena zbivanja u cijeloj regiji.

Osim toga, Paraf je na neki način bio i nositeljem cijele scene, uz djelovanje benda vezani su dizajneri, modni kreatori, novinari i drugi koji su obilježili propulzivnost riječkoga novovalnog naraštaja. Što je najbolje, Paraf je sve to uspio dvaput, s dvije postave, prve koja je iznjedrila punk na području bivše Jugoslavije i drugoj koja je na istom području definirala post-punk idiome.

Stoga držim da bi Grad Rijeka svakako trebao obilježiti djelovanje Parafa onako kao što je New York obilježio djelovanje Ramonesa: definitivnom atribucijom grafita na Lorenzovim stubama, ali i sufinanciranjem projekta reizdavanja svih albuma Parafa. Uvjeren sam kako će to biti velik odlazak Rijeke u pobjede nove koje bi možda mogle iznjedriti još jedno uprizorenje Parafa uživo, nakon 2008. godine kad su nastupili u Rijeci i Zagrebu u povodu promocije trostrukoga box-seta Riječki novi val.