Upravo je takav slučaj s osobnim nalaženjem knjige “Riječka Crkva u razdoblju fašizma”. Redoviti posjet supruginim roditeljima u Čakovcu za Uskrs 2016. rezultirao je (za mene osobno) neuobičajenim posjetom lokalnoj crkvi Sv. Nikole, još neuobičajenijim kupovanjem časopisa “Kana”, a potom u njoj i viđenjem osvrta na knjigu “Riječka Crkva u razdoblju fašizma: nastanak biskupije i talijanski upravitelji” u izdanju Kršćanske sadašnjosti. S obzirom na intrigantnost teme i određenu maglu kojom je razdoblje u kojem je tadašnja Fiume (veći dio današnje Rijeke) bila punopravni dio Italije, a u kojoj su na vlasti bili fašisti pod vodstvom Benita Mussolinija, knjiga se ubrzo našla i na mojem stoliću s naslovima za čitanje. 

Riječko razdoblje između 1918. i 1945. godine u jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji, a još češće u popularnoj publicistici, vrijednosno se obično označava kao vrijeme ekonomskog usporavanja, političkog avanturizma, riječke egzistencije na rubu važnosti u prostranoj talijanskoj državi, represije prema slavenskom/hrvatskom stanovništvu… Iako je veći dio teza točan, novija i profesionalnija istraživanja preciznije pokazuju znatno slojevitiju stvarnost - Rijeka u tih dvadeset pet godina postaje grad koji se prvi put ozbiljno širi prema brdovitim terenima udaljenima od obale i strukture nastale oko Starog grada i industrije uz obalu, (infrastrukturno i funkcionalno veći je dio središnje obale definiran već do 1914. godine, a u Italiji razvoj se kreće prema Kantridi), nastaje ozbiljan program radničke stanogradnje (Mlaka, Rastočine, Krnjevo…), dijelovi centra grada dobivaju modernije urbanističko ruho (Potok, Brajda…), a potpuno novu razinu razvoja doživljava Katolička crkva u Rijeci. Osim što se formalno oblikuje Riječka biskupija, pokreće se i nezabilježen ciklus ulaganja u infrastrukturu za tako kratko razdoblje - između ostalog nastaje tada i niz riječkih crkava koje su i danas osnova vjerskog života u riječkim naseljima  (Sv. Josipa / Podmurvice, Sv. Nikole/Krnjevo, Marije Pomoćnice / Banderovo, Sv. Antuna/Kantrida…) ili pak prepoznatljive vizure cijelog grada (Gospe Lurdske / Žabica, Svih Svetih / Kozala)...  

Marko Medved profesionalac je povjesničarske znanosti koji je završio poslijediplomski studij na Fakultetu crkvene povijesti Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu, gdje je 2007. obranio doktorat čije istraživanje leži u temelju ovoga djela. U skladu s time, temi riječke crkvene povijesti pristupa detaljno i precizno s maksimalno reduciranom dozom osobnih subjektivnosti, a maksimalno osnaženim tezama utemeljenima na arhivskim izvorima. Istraživanje i izlaganje usmjereno je prvenstveno na Fiume/Rijeku dakle, dio zapadnog dijela današnje Rijeke koji se nalazio u granicama Italije (granica je to koja je bila vrlo složena i ne možemo olako reći “zapadni dio grada”) dok područja koja su se nalazila u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, uključenost u izlaganje nalaze koliko je potrebno za razumijevanje konteksta riječkih prilika. Važno je istaknuti da se Medved  zadržava prvenstveno na povijesti uprave, formalne lokalne crkvene organizacije, djelima ključnih ličnosti poput riječkih biskupa te nastanku infrastrukture za rad novih župa. Kako smo napomenuli, riječ je prvenstveno o znanstvenom djelu koje je pisano odgovarajućim analitičkim stilom, no ni čitatelji koji su skloniji potrazi za egzotičnim i trunku senzacionalnijim trenutcima povijesti neće ostati uskraćeni, posebno kada je riječ o ličnosti Celsa Constantinija, ključne osobe za početno organiziranje biskupije u Rijeci, a potom jednog od glavnih organizatora života katolika u Kini! Medved povremeno zalazi u i područja ličnosti koje u hrvatskoj historiografiji uopće nisu bila istražena, a sve to i na temelju nekorištenih izvora.

Možda je najvažnija rečenica Marka Medveda izrečena u uvodu: “Pritom autor dijeli mišljenje onih koji na tragu francuske škole Annales ističu da bi dosadašnji interes crkvene historiografije s institucionalne povijesti, povijesti velikih događanja i velikih ličnosti, trebalo usmjeriti k proučavanju života i vjere običnog čovjeka, pučke pobožnosti, povijesti pastorala itd.”

Sam Medved se zadržao na povijesti formalnih struktura te će budući istraživači imati lakši i bolji temelj pri kretanju na nova istraživačka putovanja. Možemo zaključiti da u rukama imamo relevantno povjesničarsko djelo koje treba gledati kao samo još jednu fazu daljnih istraživanja i razdoblja, ali i općeg društvenog života u Rijeci godina za koje smo skloni reći da su “sporne”. Ako to godine mogu biti…