Priča iz svježe objavljene zbirke priča Nova država Hrvatija 2033.

– Bojniče Skoko, pozor! Frontalni val pješčane oluje iz pravca visoravni Syrtis major nailazi za 34 minute. Vanjske dveri Misije hermetički se zatvaraju za 24 minute. Odbrojavanje možete vidjeti na viziru i dlanovniku. Bojniče Skoko, pozor! Frontalni val pješčane oluje … – sintetizirani ženski glas lagano je krčao u viziru.

– Luka, jebemu sve! Isključi Hermionu, popizdit ću!

– Važi. Idem na ručno premošćenje. Čekam te kod ulaznih komora. Požuri.

Nerazgovijetno gunđanje nastavi se kotrljati iz zvučnika.

Luka smanji ton i provjeri tijek skena vanjskih štitova Misije, pokrene faznu hermetizaciju i pohita prema ulaznim komorama. Glavne dveri Misije bile su malo inženjersko remekdjelo, serija vakumskih komora u kojima se odvijalo stupnjevito uvođenje gravitacije, izjednačavanje tlaka, dekontaminacija, sterilizacija i atmosferizacija. Nadzorne kamere pokazivale su prazne komore i krajolik ispred dveri: kamenje, pijesak, ništa. Uz iznenadni alarm u vanjsku komoru utrči visoka prilika, 97 zemaljskih kila nervoznih mišića utrpanih u 204 centimetara visine i crveni skafander. Nakon točno 7 minuta, iste desetinke kad je indikator posljednje komore prešao iz punog narančastog u stopostotno zeleno, visoka prilika strgne kacigu s tolikom žestinom da su se na obrijanoj lubanji pojavili crveni tragovi nalik na dugačke ogrebotine.

– Ovaj je skafander jedan jebeni fuš! Ljetni ili zimski, uvijek neki kurac ne šljaka! Opet mi se vizir zaglavio tamo kod trećeg tanka. Sjeti me da napišem žalbu Houstonu, Nordwijku, ESA-i, NASA-i, NATO-u… I Bruxellesu i Zagrebu i svima po redu. Samoživi idioti! Pas mater im birokratsku…

Luka se samo blago nasmiješi, očiju prikovanih za ekran. Uz sveprodirući metalni BENNNNG, sigurnosni sistemi Misije okončaju hermetičko zatvaranje. Luka ukuca odjavni kod i zvonki Hermionin glas poteče prostorom.

– Satniče Luka Križman, dobar dan. Bojniče Skoko, drago mi je vidjeti da ste se sigurno vratili u Misiju. Moj log zabilježio je da ste me privremeno isključili. Podsjećam da je vaša psihološka procjena zakazana za točno 6 dana.

– Hermiona?

– Da, bojniče Skoko?

– Zašto ti misliš da si HAL 9000?

– Tko je HAL 9000?

– Zaboravi, Hermiona.

– Zaboravljanje mi nije programirano.

– Onda zanemari.

– Primljeno na znanje, bojniče Skoko.

Mate uzdahne.

– Hej! – povikne za prilikom u zelenom kombinezonu koja je odmicala dugačkim metalnim koridorom. – Što je za večeru?

 

***

Mars Bogovoj. Dan: 97.

– Spreman? – Luka poravna okovratnik uniforme i zagladi nepostojeću frizuru na obrijanoj glavi.

– Ti to za stvarno? To je samo jebena snimka iz Zagrebačkog Ordinarijata. Očito je. Opet su spiskali novac za zakup potprostornih kodova u stvarnom vremenu. Ili su opet pokrali mirovinske ili zdravstvene fondove, pa im je zafalilo. Ili su mijenjali slobodne sekunde na frekvencijama za kakav apartman na Olympus Monsu, jednog lijepog dana…

– Molim te. Logovi će zabilježiti sve.... skupa. Sve će ući u dosje. Kad se vratimo na Zemlju…

Mate je namršteno zurio u strop, a onda odmahne rukom.

– Sve za tebe.

Nagnuvši se naprijed, obojica istovremeno prislone dlanove na hologramske ikone sa svojim imenima. Veliki grb Vojnog ordinarijata Hrvatijskih oružanih snaga ustupi mjesto krupnom tipu sa srebrnim svećeničkim kolarom, u uniformi bez oznaka roda doli srebrnih gorućih mačeva na epoletama.

– Braćo, otkuda dolazite? – snimljeni glas odašiljao je metalni eho.

– Iz svete vjere – obojica odgovore uglas, kao jedan.

– Kome služite?

– Jedinoj Crkvi.

– Tko vam zapovijeda?

– Vrhmajstor, Prvi među jednakima u Ordo Domus Croatorum.

– Tko vas je primio u ovaj vrijedni red?

– Častovrijedni ljudi spokojnog pogleda.

– Kako?

– S nožem samo, dok smo klečali na križu pod stjegovima Hrvatije i Svetog nam Reda.

– Da li ste Zavjet preuzeli?

– Jesmo, da ćemo ništiti štetnike i sve ljude uvesti u Katekizam Uspravnosti, bez obzira na dob, rod ili stanje. Da ćemo biti mrtvaci bez odra, bez stava i volje svoje, da ćemo slijediti Vrhmajstora Reda i Lektore Reda u svim stvarima bez oklijevanja ili prigovaranja.

– Da li ćete to činiti?

– Hoćemo.

– Kako ćete putovati u misije dodijeljene vam?

– Na krilima željeznih ptica, u utrobama željeznih riba, brže od svjetlosti ako zatreba.

– Gdje ćete putovati?

– U svih deset smjerova velikoga Svemira Božjega.

– S kojom svrhom?

– Da poslušamo naredbe našeg Svetog Reda i ispunimo Svete Zavjete.

– Djeco Gorućih Mačeva, svi su vaši grijesi odriješeni. Idite i zauzmite cijeli Svemir u ime Jedine Crkve. Oni koji ne prihvate ovo pravilo, neka budu prokleti i izuzeti.

Svećenikovo poprsje umine i ekran se ponovo ispuni grbom Vojnog Ordinarijata. Mate glasno odgurne stolicu.

– Boli. Kad se sjetim da sam bio ponosan kad sam prvi puta ovo izgovorio…

– Ja sam još uvijek – Lukin glas bio je staložen, lice osvijetljeno. Mate se naglo okrene.

– Sve su ti uzeli. Sve su svima uzeli. Kako? Nemoj mi reći da...

– Neuspravni su Uspravni, a Uspravni su posrnuli. To je početak i kraj tajnog ključa istinskog Katekizma Uspravnosti.

Mate se podboči s obje ruke i grohotom nasmije.

– Jebote. Da nisam ateist… Ustvari, da nisam najzgodniji apostol svih ateista, preobratio bi me. Ideš sa mnom?

– Gdje?

– Na posao, naravno. A gdje bi ti?

 

***

Mars Ognjenica. Dan: 104.

Komunikacijska soba bila je osvijetljena samo natpisom na velikom ekranu. "Rekonkvista Mars. Združena euroatlantska misija, dan 104. Darijanski kalendar: 17 Mithuna 235. Koordinirano Marsovsko vrijeme: 15.55h."

Mate se zavali ispred konzole i utipka svoju šifru.

– Bojniče Skoko, dobar dan.

– Dobar dan Hermiona.

– Danas je vaš red za javljanje Zemaljskoj kontroli Misije.

– Znam, Hermiona. Hvala što me podsjećaš.

– Nema na čemu bojniče Skoko. Veza s Kontrolom Misije nastupa za 10, 9...

Utišana statika dopre iz zvučnika.

– Houston-Nordwijk Združena Kontrola Misije Rekonkvista Mars. Bojniče Skoko, čujete li nas?

– Skoko ovdje. Misija Rekonkvista Mars. Prijem.

– Nemamo sliku?

– Hermiona javlja da pješčana oluja s južne hemisfere još uvijek ometa prijenos podataka… dajmo joj koji trenutak… Evo.

Dva lica osvanu u ekranu, svaki u svom okviru, s potpisom i oznakom čina i funkcije.

– Bojniče Skoko? – progovori krupni prosijedi čovjek iz lijeve slike.

– Da, dr. Strangel?

– Naša očitanja vitalnih znakovi preostalih devet članova ekspedicije u hibernaciji su stabilna. Je li tako i kod vas?

– Da. Sve je pod kontrolom. Dr. Coh i dr. Amundsen su jučer imali mikrofluktuacije u moždanim valovima, ali sad je sve u normali.

– Da. Primili smo podatke – kimne Strangel.

Crnokosa žena sitnog lica obrati mu se iz lijevog okvira.

– A kako ste vi, naredniče?

– Hvala na pitanju dr. Weil. Ne mogu se požaliti

– Glavobolje? Stomačne tegobe? Olfaktorne halucinacije? Iziritiranost zvukovima? Poteškoće sa spavanjem? – Doktorica ga je pozorno promatrala.

– Ništa. Ništa od navedenog.

– Nešto drugo? Bilo što?

– Rutina postaje iznimno zamorna, ali ništa van očekivanog.

Doktorica kratko kimne.

– Danas smo kratki?

– Ustvari ne, bojniče – ubaci se dr. Strangel. – Želimo vas obavijestiti da nepredviđena pojačana solarna aktivnost može dovesti do višetjedne planetarne pješčane oluje na Marsu. U tom slučaju, naravno, neće biti šanse da se dignete u orbitu u ovom ciklusu.

– Čekali bismo uvjete za otvaranje sljedeće Croccove putanje? Postoji li mogućnost da Venera ostane slaba točka zbog solarne aktivnosti? Tada bismo morali ići uobičajenom Hohmannovom orbitom za transfer...

– U svim scenarijima postoji velika mogućnost da ćete morati produžiti boravak. Detalji će vam biti proslijeđeni unutar sljedećih dvanaest sati.

Mate uzdahne. Lica na ekranu učine mu se nečitljiva i daleka, više nego inače. Konverzacija zamre. Naposljetku, Mate odlijepi usta.

– To je to? Sve za danas?

– Ima još nešto. Združena kontrola je s glavnim sponzorom dogovorila da ćete danas dati kratak intervju centralnoj euroatlantskoj telemreži. Znam da je iznenada, ali osim financijskih i marketinških dobrobiti za Misiju, mislim da će vam dobro doći malo razbibrige – Dr. Strangel se skoro nasmiješio. Dojam je bio daleko gori nego kad je bio ozbiljan.

– Imam li izbora? – Mate se nije trudio sakriti sarkazam.

– Imate trominutnu pauzu prije uključenja. Lijep pozdrav sa Zemlje!

– I vama – promrmlja Mate i zavali se u fotelju, prekrivši oči dlanovima.

Sintetizirani ženski glas oglasi se iz zvučnika.

– Bojniče Skoko?

– Molim, Hermiona?

– Da li želite da vas brifiram o intervjuu koji slijedi?

– Hermiona. Pusti me da živim.

– Kako želite, bojniče Skoko.

PINGGGG uspostave veze prenuo ga je tako da je skočio iz fotelje. Dohvati holoikonu i potvrdi prisutnost. Ekran se poveća.

"Ova emisija euroatlantske telemreže odvija se pod sponzorstvom najvećeg pokrovitelja Misije na Marsu, Koncerna Tizona. Osigurajte svoje mjesto na zabavi stoljeća, otvorenju eXtreMEloco hotela na najvišem vukanu u Suncečvom sustavu, 27 kilometara visokom Olympus Monsu na Crvenom Planetu."

– Bojniče Skoko! – muški glas pripadao je nacerenom licu i bio je nabrijan poput reklame za auto. – Moje je ime Van Dyke i ja ću danas biti vaš glavni sugovornik u telemrežnom intervjuu.

– Dobar dan i tebi Van Dyke. Dobar dan i svim gledateljima, naravno…

– Kojih u ovom trenutku ima točno 3,7 milijarda – ubaci se voditelj. – Zemlja, cijela planeta Zemlja s velikim iščekivanjem, s ogromnom napetošću prati izvješća s prve uspješne ljudske misije na Crveni Planet. Tome očito svjedoči i nevjerojatan broj gledatelja, koji se u ovom trenutku, zamislite to samo… upravo popeo na 3, 85 milijarda. Gotovo polovica planete sada vas gleda, bojniče Skoko. Što ćete im poručiti?

– Dobar dan narode Zemlje! – Mate se isceri u kameru, mahnuvši ručerdom u znak pozdrava.

– Duhovit je, zar ne, duhovit. Za one koji to još ne znaju, Rekonkvista Mars je druga po redu stalna ljudska misija na Marsu. Prva je terminirana zbog brojnih tehnoloških i medicinskih problema koji su nastali. Međutim, na drugoj – izgleda – nikakvih problema nema. Kako to objašnjavate, bojniče Skoko?

– Sreća?

– Skroman momak, dragi moji, zar ne? Ali mi znamo da sreća prati hrabre, zar ne? Ono što je ustvari povod za ovu emisiju, pored vaše hrabrosti, naravno, je činjenica da se slava vas i satnika Križmana u proteklih par dana višestruko uvećala…

– Nisam upoznat …

– Pa, Global Mouth je nedavno svjetskoj javnosti otkrio neke podatke iz života satnika Luke i vas. Neke vrlo privatne podatke, moram reći – Van Dyke se kliberio ispod jarko žute kose. Mate mu poželi natrljati golu glavu u suhi led Marsove južne polarne kape.

– Ne znam o čemu se radi, morat ćete me uputiti.

– Dragi moj naredniče Skoko, zaslugom Global Moutha otkriveno je da ste i vi i narednik Križman homoseksualne orijentacije. U nešto više od dana vas dvojica postali ste ikone LGBT pokreta diljem svijeta. Vogue China vas želi na naslovnici. Političari se kunu u vas. Govori se da ćete biti nominirani za Nobelovu za mir ili ljudska prava. Glavne svjetske kolumne pišu o vama. Bollywood sprema film o vama dvojici.

Mate izgura iz uma prizor u kojem Van Dykeova glava udara, poput lopte, o kobaltni Marsov kamen. Proguta osušenu pljuvačku i progovori savršeno ljubaznim glasom.

– Nije tajna da su svi pripadnici elitnih postrojbi Nove Države Hrvatije homoseksualne orijentacije.

– Kako je to moguće? Možete nam malo pojasniti?

– Isto tako kao što su svi pripadnici elitnih Hrvatijskih oružanih snaga katolici.

– Duhovit je, draga publiko, du– ho– vit. Bojniče, da li je istina da je vaš regrutacijski program zasnovan na pronalaženju upravo onih mladih ljudi koji su homoseksualne orijentacije?

– Da, ali…

– Da li smatrate da su stoga ljudske spone u vašim jedinicama čvršće? Ili, da preformuliram: smatrate li da su hrvatijske elitne homoseksualne postrojbe jednako dobre i uspješne kao recimo iste takve jedinice u Sparti, u antičkoj Grčkoj, ili kao turski janjičari?

– Da, s time da treba uzeti u obzir da…

– Recite samo jedno. Da li vam je boravak na Marsu podnošljiviji zato jer sa sobom imate svog životnog partnera?

– Sve je lakše kad uz sebe imate nekog tko...

– To je to! Ljubav! Ljubav pobjeđuje! Hvala bojniče Skoko! Izravan prijenos s Marsa omogućio vam je Koncern Tizona...

Mate se zavali u fotelju, izmožden, prebacivši ruke preko rukonaslona.

– Bojniče Skoko?

– Da, Hermiona? – procijedi Mate.

– Centralni 3D printer upravo je dovršio seriju D4 od 1000 montažnih dijelova za dogradnju lijevog krila Misije.

– D4... Jel' to ona serija od fuzirane kobaltne prašine?

– Da. Kobaltni škriljevac iz kratera Gusev. Konstrukcijski roboti su spremni i čekaju vas.

– Ahhhh... Ovako kontam. To je u familiji. Moj pradjed je išao na bauštelu u Njemačku. A ja, za puno manju lovu, idem na neuspredivo opasniju bauštelu na drugu planetu. Svejedno, i to je nekakva tradicija.

– Ne razumijem, bojniče Skoko.

– Ni ja, Hermiona, ni ja. I, draga... Molim te lociraj mi Luku.

 

***

Mars Smrtonos. Dan: 107.

Pri brzini od četrdeset na sat Campeador Uno Rover divlje je poskakivao. Kamere su odašiljale sliku krajobraza boje viskija.

– Rekonkvista Mars zove Rover. Campeador Uno, javi se.

Tišina iz zvučnika bila je beživotna, kao i Marsova površina.

– Hejjjjj! Lukaaaa!

– Što? – teško je bilo reći da li je Lukin glas bio zagušen nesavršenim prijenosom ili lošim raspoloženjem.

– GSM ti nešto gliča. Gdje si točno?

– Negdje. Jug-jugoistok. Procjena vremena dolaska: 27 minuta.

Krajobraz na ekranu tekao je u sitnim, oštrim formacijama. Plavosive stijene i zakrpe svijetlocrvenog pijeska poskakivale su zajedno s kamerom rovera.

– Kako si spavao?

– Gore i lošije.

– A možda se, nakon alkoholnog povečerja, i nije uputno dizati na tihu molitvu u tri izjutra.

– To je jedino dobro što mi se događa tijekom noći.

– Kako ti kažeš – Mate se zavali dublje u naslonjač u kontrolnoj sobi. – Sad kad znaš da smo postali globalni idoli, jesi li stigao baciti oko na tjedni izbor iz svjetskih telemreža?

– Nekako ne sumnjam da ćeš me prosvijetliti.

Mate se glasno nasmije.

– Pred točno dva dan dana BBC Hard Talk je ugostio vrlu ambasadoricu Hrvatije pri Europskoj Uniji.

– Ne misliš valjda...

– O, da, mislim. Imam osjećaj da ćeš zaspati. Ovo će te mrvu razbucati.

– Nemam izbora, jel' da.

– Pametno momče. Smjesti se udobnije u taj svoj roverić. Audio kreće. Samo da znaš, cure su dvije. Vizualizacija će te držati budnim, čak i bez sadržaja – Mate se isceri.

Kotrljajuću psovku iz zvučnika prekrije telemrežna špica.

– Dobra večer! Ja sam Sasha Grey, a ovo je BBC HARDtalk. Večeras, nas, kako vidim iz najnovijih podataka, prati milijarda i sedamstotima tisuća gledatelja diljem svijeta. U studiju s nama nalazi se europska ambasadorica Nove Države Hrvatije, gospođa Ivana Gregurić.

 – Pozdravljam gledatelje.

– Gospođo Gregorič…

– Gregurić, molim lijepo.

– Gospođo Gregurić, kako odgovarate na najnovije optužbe međunarodne zajednice o kršenju ljudskih prava u Hrvatiji?

– Odakle vam to?

– Pustimo za trenutak na stranu zadnje prosvjede UN-a, Crvenog križa i Liječnika bez granica, kojima ne dopuštate ulazak u svoje preodgojne ustanove. Europsku javnost jako zanima što imate reći o regrutiranju mladih.

– U vojsku?

– Da, u vojsku.

– Uslijed svog specifičnog položaja…

– Jeste li svjesni da vas svjetska javnost naziva Sjevernom Korejom Europe?

– Da. I smatram to licemjernim, naročito u svjetlu činjenice da naše elitne vojne jedinice sudjeluju u prvoj stalnoj ljudskoj Misiji na Marsu te da i dalje predvode udarne valove NATO-vih napada širom svijeta.

– Za novac?

– Molim? A vi vodite ratove za lijepe oči?

– Svejedno. Vaša je politika regrutiranja jedinstvena. Kao i spolna i rodna politika u vašim oružanim snagama.

– Nije tajna da Hrvatija ima vrhunske psihološke selektivne programe u procesu novačenja.

– Gospođo Gregurić, Hrvatija vrši diskriminaciju temeljem spolne orijentacije. Vaše su elitne jedinice sastavljene isključivo od mladih gay muškaraca, a druge pak od mladih lezbijskih žena.

– Da, i ne vidim ništa čudno u potonjem. Mnoge su najuspješnije vojne jedinice u povijesti ohrabrivale takve strukture i spone. Sparta, janjičari…

– Ono što mnoge promatrače i komentatore i međunarodne organizacije za ljudska prava brine jest – da svi ti mladi ljudi ne mogu biti, to jest da nisu homoseksualne orijentacije.

– Što vi zapravo sugerirate?

– Da vaši programi regrutiraju ljude iz najsiromašnijih slojeva i siročad koji nisu nužno homoseksualne orijentacije.

– Hoćete reći da im reprogramiramo spolnu orijentaciju? Mi smo katolici! Pa to je apsurdno!

– Slažem se. Naročito zato jer ih regrutirate u fazi kad su mnogi od njih biseksualni, djeca, praktički u pubertetu, prije izgradnje identiteta.

– Vi insinuirate neki monstruozni bihevioralni program.

–Ne znam, recite vi meni.

Mate zaustavi snimku i tišina iz kamenite pustare se prelije iz ekrana u sobu.

– Onda?

– Što…

– Si budan?

– Da. Ne znam…

– Ah, znaš. Znaš ti, jako, jako dobro.

– Znam. Ali, ovdje se uistinu katkad čini da postoji tišina… Zemlja je udaljena 34 milijuna milja u perihelionu. Nema očevine. Nema katekizma Uspravnih i Neuspravnih. Smrt je svugdje i jednostavna je. Što nije to jedan utopijski, napušeni, psihodelični, sretni simulakrum?

Mate glasno izdahne i protrlja oči.

– Ispunit ću ti muzičku želju.

– Može Swans?

– I djeca se rađaju slijepa, i voda se pretvara u krv...

– Was He Ever Live?

– Was He Ever Live.

 

***

Mars Strahotnik. Dan: 123.

Poprečni galerijski prozor otvarao se u nezapriječeno, sivoljubičasto sumračno nebo. Sjaj sitnog bijelog Sunca na zalasku ustupao je mjesto prvim zvijezdama. Mirna površina Crvenog planeta tonula je u dvanaestosatnu noć.

– Bojniče Skoko, satniče Križman, dobro došli u relaksacijski salon. Izaberite rekreativnu psihoaktivnu supstancu.

– Ja ću dvije doze THC-a – nehajno će Mate, zavaljujući se u rekreacijsku fotelju.

– A vi, satniče Križman?

– Hvala, Hermiona, vjera mi brani.

– Kako želite, satniče Križman. Želim vam obojici dobro opuštanje i regeneraciju.

Luka izvuče malu pljosku i sjedne na rub druge rekreacijske fotelje.

– Da pogodim. Bio si marljiv. Alkohol iz hidroponijskog voća. Osamdesetpostotni?

– Tako nešto – Luka potegne gutljaj. – Hoćeš?

– Hvala, već sam si ubrizgao kapsulu.

Jedan od dva Marsova mjeseca, Fobos, izroni na zapadu, nepravilni elipsoid na pozadini neba blještavog od zvijezda.

– Dobar si ti katolik, Luka. Kad se vratiš doma, neće ti u kosi naći ni traga droge.

Luka se samo sjetno nasmiješi. Mate ga pogleda iskosa i nastavi.

– To je zbog nje, jelda?

– Da... Alkohol je dobar. Ako uzmem bilo što drugo, danima ne vidim ništa do nje… – Lukin glas pukne.

– Ima načina…

– Zaboravljaš. I ona je u elitnim jedinicama. Katekizam elitnih postrojbi eksplicitno zabranjuje heteroseksualnost i brak muškarca i žene. Bez obzira na zasluge – Lukin glas bio je bezličan stakato.

– Prelazak na teritorij EU…

– Ne dolazi u obzir.

– Domovina ti je toliko mila?

– Da, domovina mi je mila. A i otac mi je u preodgojnom programu.

– Molim?!

– Na Golom.

– Što nije on vjeroučitelj?

– Je.

Obojica zamuknu i zapilje se u prljavo bijeli Fobos. Njegov nepravilni oblik iz nekog se razloga činio bučnim u usporedbi s tišinom koja je vladala u relaksacijskoj sobi. Luka glasno potegne iz pljoske.

– Ali je bio i sljedbenik kulta pape Franje. I imao je u podrumu poveliku zbirku tekstova kršćanskih mistika. Bio je on zatajan. I nitko nije ništa posumnjao... Sve dok jednog dana u kuću nije banula Dobročinska Patrola.

– Sranje.

Luka potegne još jedan gutljaj i nastavi.

– A njeni... Gotovo cijela ženska strana njenog klana Neuspravna. Jedino njena plaća dijeli ih od gladovanja. I tako, prebjeg ne dolazi u obzir.

– Faaaak, stari... Nisam znao. Zvuči gore od hetero comeouta.

– Je – promumlja Luka.

– Megasranje. Daj malo tog smeća koje piješ.

Lukina ispružena ruka ponudi pljosku. Mate ju dohvati i dobro nagne.

– Želim ti da jednom, jednog zimskog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, svojim praunucima pričaš kako smo se oblijevali totalnim smećem od alkohola na Misiji na Marsu.

– Dobar si ti čovjek Mate. Loš katolik, ali dobar čovjek – smiješak nakratko obasja Lukino lice.

– I jako sam zgodan tip. Svi muškarci me žele, a sve žene sanjaju da budu na mom mjestu.

Luka zabaci glavu i nasmiješi se.

–Ti si najzabavniji gay kojeg sam upoznao.

– Ja sam vjerojatno jedini pravi gay kojeg si ikada upoznao.

Obojica prasnu u smijeh.

– Kad se vratimo, slijedi te promaknuće. Ravno u čin pukovnika.

– Ne u hrvatijskim oružanim snagama.

– Šališ se? – Lukine obrve se naberu.

– Ne vraćam se u Zagreb.

– Ozbiljno?

– Ozbiljno.

– Drago mi je zbog tebe, compadre. U to ime… – Luka ponovo podigne pljosku i doda ju Mati.

– Uvijek se moraš sjetiti… – Matin glas zamre na pol puta.

– Čega? – Luka ga pogleda naglo, gotovo alarmiran.

– Ljubav nema suprotnosti.

Luka osjeti vlagu na obrazu. Obojica se spuste u tišinu, dok im je pogled tragao za sjajnom plavom točkom trećeg planeta u sustavu.