Punkerski kresovi
Zašto je punk bio jak u Rijeci, a nije u Splitu? Mušćet skreće pažnju na neke knjige koje pružaju ponešto odgovora...
Lijepo bi bilo napisati da je sve napisano o manifestaciji "Proljeće s Parafima: 40 godina punka u slobodi" održanoj prije mjesec i po dana upravo u zgradi gdje se oblikuje i medij koga čitate, u Zajednici Talijana Circolo, iznad Gradske knjižnice Rijeka.
Ali nije.
Mediji su solidno popratili ovaj događaj značaj kojeg raste iz dana u dan, no indikativno je kako su slovenski mediji, osobito dvije slovenske televizije: ljubljanska i koparska posvetile više pozornosti ovom događaju sa sudionicima iz nekoliko zemalja regije i izvrsnoj publici koja je odstajala cijelu tribinu i nakon toga poslušala kratki koloplet pjesama s prvog albuma Parafa u izvođenju Valtera Kocijančića i prateće mu ad-hoc oformljene Perspektive.
Događaj je bitan upravo zbog činjenice da je na vrlo stručan način javno problematizirana punk i novovalna kultura i njezine 40-godišnje tekovine.
Eliminiran je očekivani prevladavajući element nostalgije i umjesto toga su akteri i analitičari scene (Pavica Čabrijan-Vim Cola, Valter Kocijančić, Petar Janjatović, Teofil Pančić, Branko Kostelnik, Ivan Molek, Velid Đekić i Zoran Prodanović Prlja) ponudili širok raspon paradigmi, od faktografskih povijesnih zabilješki preko otkrivanja detalja o djelovanju represivnog sustava do usuglašavanja oko toga da je punk ponudio sumnju u sve oko sebe i tako krčio okoštale putove ne samo u glazbi, nego i mnogo šire.
Pokoja knjiga...
U tom smislu sigurno je kako takva kultura zaslužuje i mnogo veći esejistički diskurs negoli što ga danas možemo pronaći. Tu i tamo koji specijalizirani broj ponekog časopisa (npr. časopis 15 dana je imao specijalni broj posvećen novom valu), almanah Drugom stranom koji je priredio David Albahari, knjiga intervjua Branka Kostelnika Moj život je novi val, knjiga Igora Mirkovića Sretno dijete, enciklopedija Vinka Barića Hrvatski punk i novi val 1976-1987, te nekolicina knjiga o bandovima iz tog razdoblja. Više je knjiga koje se dotiču tog razdoblja u sklopu šireg konteksta, npr. 91. decibel Velida Đekića, Riječke rock himne Zorana Žmirića ili npr. Mala enciklopedija popularne i rock glazbe grada Koprivnice Darka Budne.
Osim enciklopedijskih izdanja Petra Janjatovića o ex-Yu glazbi, samo je jedna knjiga koja je poglavito usmjerena prema tom razdoblju i bandovima doživjela drugo izdanje za razliku, nažalost, od njezinog autora. Posrijedi je Sedma republika Ante Perkovića, izvrsna studija s podnaslovom "Pop kultura u YU raspadu".
Prvo izdanje objavljeno je 2011. godine, a nakladnik Rock Portal koji dijeli kadrove sa zagrebačkom knjižarom Rockmark objavio je novo izdanje s nekoliko dodataka. Bilo je planirano da drugo izdanje bude objavljeno 2016. godine, no zbog niza nesretnih okolnosti realizirano je ove godine. Da je autora zdravlje poslužilo, uvjeren sam kako bi gradivo bilo prošireno, no i bez toga posrijedi je temeljna knjiga koja kontekstualizira ulogu punka i novog vala u pop-kulturi i raspadajućem društvu, od sredine sedamdesetih do jučer.
Kako je objasnio u knjizi pridodanom intervjuu iz Jutarnjeg lista, Sedma republika bi bila duhovni prostor, nešto što nije teritorijalno omeđeno granicama, nastala je u drugoj polovici 20. stoljeća i trajala do raspada Jugoslavije. (...) Rock'n'roll je bio presudna stvar i njezino vezivno tkivo. Kulminacija Sedme republike dogodila se s novim valom i 80-ima, a raspadom Jugoslavije ta je tvorevina prva stradala jer nikome nije bila važna".
Ante Perković vrsno uspoređuje događaje u glazbi na engleskoj i američkoj rock sceni i doba kad na ovim prostorima punk i novi val dobivaju društvenu važnost. Isto tako tijekom cijele knjige radi paralelni slalom između političkih zbivanja i dosega pop-kulture. U tako postavljenom sustavu vidi se, zapravo, na koji način su upravo izvođači, pjesme i albumi bandova s kraja sedamdesetih i u osamdesetima bili važni neovisno o njihovoj glazbenoj vrijednosti.
Pritom se eksplicitno fokusira na odnos Zagreba i Beograda, s osobitim osvrtom na Sarajevo pa se može prigovoriti kako su Rijeka ili Ljubljana tu u podređenom položaju, no siguran sam da bi Ante, kakav je bio, miran i staložen, razložno argumentirao svoju tezu. Zaista je neizreciva šteta što nije više među nama, da je bio na proljetnoj tribini s Parafima, zacijelo bi dobio još neke dimenzije za njegovu Sedmu republiku.
Također, razmjerno zanemarivu poziciju ima i Split, grad lakih nota koji, doduše, ima izvanserijske autore i izvođače, no neki novovalni prostor djelovanja ipak se ne veže uz njega. O razlozima zašto je to tako, među ostalim, objašnjava i Zlatko Gall u svojoj knjizi "Splitska dica" (Croatia Records, 2018.) s podnaslovom 'Od zidića do vječnosti'. Knjiga je podijeljena u sedam poglavlja, a peto se zove 'Punkeri, novovalci, metalci i šan(k)sonijeri'. Gall se, za razliku od Perkovića, drži gotovo isključivo glazbenih predikcija, kako u faktografskom, tako i u kritičarskom smislu.
"Zašto se Split tih poznih sedamdesetih i osamdesetih tako skromno participirao u hrvatskoj/jugoslavenskoj punkersko-novovalnoj sceni? Više je naravno razloga tome (...). Punk i novi val bili su mnogo više konstrukt zagrebačkog Poleta nego li spontana kontrakulturna revolucija koja se dogodila u većim gradovima. Poletov utjecaj, ali i utjecaj Studentskog lista ili ljubljanske Mladine bili su presudni za doskok punka i novog vala do mainstream medija, ali i do izdavača. (...) Split nije bio republički centar. Nije doduše to bila ni Rijeka, no u njoj je već tradicija rocka bila daleko značajnija nego li u Splitu koji je zbog Splitskog festivala bio mahom mrijestilište šlagerske produkcije. Potom, blizina Italije, ali i Ljubljane i Zagreba u riječkom je slučaju bila ozbiljna prednost nad gradom koji je, unatoč kampanilističkom sloganu 'Nima Splita do Splita', bio izoliran. Provincijalan."
Službena punk politika
No, upravo u tom dijelu Zlatko Gall iznosi zanimljivu teoriju o tome kako su punk i novi val uspjeli dobiti pravo glasa na javnoj sceni:
"Negdje u kutu čučao je i politički razlog zašto su, unatoč povremenim zabranama, naizgled anarhoidni punk i novi val izborili pravo (medijskog) građanstva te podršku čak i notornih omladinskih struktura (očitu i u Nagradi Sedam sekretara SKOJ-a dodijeljenoj Pankrtima). Naglašavanje punkersko-novovalne transverzale Ljubljana-Zagreb-Beograd, kultni status koji su u Zagrebu imali Idoli, Električni orgazam, Ekatarina..., u Ljubljani su kao doma bili Parafi, a Film i Haustor su imali brojnu sljedbu u Beogradu, zacijelo je – možda i bez umišljaja – dohranjivalo ideju o 'bratstvu i jedinstvu'. Drugačije no u biti mnogo učinkovitije od blaziranog parolaštva Đorđa Balaševića ili 'revolucionarnih pjesama' Rezonanse, Nede Ukraden ili Zdravka Čolića."
Zanimljiva teza o (ne)svjesnom anuliranju inicijalnog punkerskog buntovništva o kojoj bi svakako valjalo raspraviti.
S obzirom na činjenicu da glazba više nema onu društvenu ulogu kao u to doba, svakako bi bila određena nužnost da se znakovita dugotrajnost (40 godina: u doba kad se punk ovdje rađao, 40 godina ranije najdalji glazbeni dosezi u popularnoj glazbi bili su Marijana Vlahe Paljetka i Noćas Andrije Konca, a pjesme su se krajem sedamdesetih održale samo radi obrada Dubrovačkih trubadura i Mirjane Bohanec) na neki način i dokumentira. Naime, hitovi tog doba i danas se uredno vrte na radijskim postajama, otkrivaju ih današnji klinci (tzv. iBrainsi) na YouTubeu i Deezeru i sigurno je kako dobar dio tih pjesma predstavlja nešto puno relevantnije od radio fillera.
Upravo stoga bi 40 godina punka u slobodi trebalo završiti kao lekcija u nekom od udžbenika. Siguran sam da bi se sa mnom složio i Boris Jokić, bivši voditelj Ekspertne radne skupine za provedbu Cjelovite kurikularne reforme. On je također trebao biti sudionikom Proljeća s Parafima, ali je, nažalost, zbog drugih obveza morao odustati od razmatranja ideje da se punkonauk uči u školama.