Posve je moguće da sam ovo već negdje zapisao, ali valja ponavljati. Samo ponavljanjem nastaju legende.

Riječ je o uspomeni na trenutak savršene sreće, savršene jer nije ničim plaćena niti otplaćivana. U uspomeni mi je ne više od deset godina, iako možda koja manje, i malo sam bolestan. Dovoljno da ostanem u krevetu, ali nedovoljno da mi uspomenu pokvari ikakvo sjećanje na bol. Prijepodne je, sunčano, jesenje ili možda proljetno. Da je prijepodne znam po tome što svjetlo ulazi kroz prozor koji je okrenut istoku. Ja žvačem kaugumu (nitko ih više ne zove kaugumama), onu nekadašnju, ružičastu i plosnatu, dvaput dužu od Wrigley'sa, i čitam knjigu. Kaugumu sam, što je čini još boljom, besplatno dobio u nekoj promotivnoj akciji na susjednom Velesajmu, možda u istoj ekspediciji kad sam dobio autograme Steve Karapandže (nekidan sam guglao da vidim je li živ) i Olivera Mlakara (on nikad neće umrijeti). Knjiga je "Tajanstveni otok" Julesa Vernea.

O čitanju

Ovo nije tekst o Julesu Verneu. Premda sam neke njegove knjige jako volio ("Put oko svijeta u osamdeset dana" najviše, iako ni "Put u središte Zemlje" nije bio za baciti) i premda je velika faca u povijesti znanstvene fantastike, nikad mi se nije uvrstio u osobni panteon. Možda zato što su njegova maštanja do moga vijeka prestala biti fantastikom ili zbog otpora autoritetima (kao što u stripu nikad nisam zavolio Maurovića), ali najvjerojatnije zato što sam ga čitao u prekrasnom neosviještenom dobu čitateljske nevinosti, kad knjizi ne sudimo niti je svrstavamo, već s njom (i kaugumom), malo bolesni, dijelimo trenutak savršenog jesenjeg prijepodneva. No, kako sam rekao, ovo nije tekst o Julesu Verneu. Ovo je tekst o čitanju.

U to ime, priča:

SAN

Bilo je ljeto i već mu je teško bilo zaspati u vrućim plahtama, a te su se večeri, na sve, pred kućom još rojili mravi pa je u svakoj kaplji znoja ćutio kukca koji mu plazi kožom. Kad je konačno zaspao, usnuo je čudan san.
Sanjao je kako je u tuđoj zemlji, novoj zemlji, zemlji iz koje mu nema povratka. Ondje mu nije imao tko pomoći, samo se u svoje snage mogao uzdati što ga je preko svake mjere strašilo i jednako toliko ushićivalo. Prvo mu je bilo, znao je, naći prikladno mjesto i ondje sagraditi kuću. To mu je uspjelo već do večeri: kuća nije bila velika, trebat će je širiti kad stignu djeca, ali ponosito je dodirivao zidove koje je sam podigao. Ujutro su djeca bila tu i pomagala mu zidati. Uskoro se kuća proširila toliko da je dosegla granice posjeda ljubomornog susjeda, i samog došljaka s puno djece. Rat je bio krvav, neizbježan i – jedino važno – pobjedonosan. Sa svoga prijestolja, unutar svojih zidova, nalagao je gdje graditi bedeme, kako ih učvrstiti, s koliko ljudi osnažiti, kamo slati izvidnice, koga idućeg napasti. Tuđa zemlja, nova zemlja, zemlja iz koje mu nema povratka, shvaćao je, jednog će dana biti zemlja kojom neće vladati nitko drugi nego on.

Probudio se znojan i pun nesvakidašnjih čuvstava. Nikad toliko nije osjećao da može sve što poželi, uvijek je u sebi gušio svaku ambiciju, svaku preuzetnost, ali taj san ... taj san kao da mu je govorio da je tomu kraj, da je vrijeme da se pokrene. Izašao je u svježe jutro, ogledajući se za početkom.

Iza njega, zdrobljena u plahtama, ostala je mravlja kraljica, kao nokat dugačka, slomljenih celofanskih krila. Tražeći dom, našla je smrt i sve što je stigla ostaviti svijetu bio je san s kojim je pošla na put.

***

Ima pravo Benvenuto Cellini (nije SF autor) kad kaže da autobiografije treba pisati s četrdeset. Iako je on vjerojatno mislio da je prije te dobi prerano, jamčim da je poslije te dobi upitno. Da sam ove tekstove sjeo tipkati prije deset godina, kad mi je tako nešto prvi put palo na pamet, u glavi bi mi kristalno bistri bili svi podatci, cilj teksta da i ne spominjemo. Ovako, kako mislim i pišem posljednjih godina, najbolje što možete očekivati jest da se obris teme pojavi dok ja asociram svuda osim po njoj.

Knjiga je puno, vremena malo, te mi se zato odavno nije dogodilo da sam neki svezak pročitao dvaput. No, u vremenu kad mi je bilo deset godina (i koja manje), to je bila redovita pojava. Tri knjige – "Pipi Duga Čarapa" Astrid Lindgren, "Cirkus doktora Dolittlea" Hugha Loftinga i "Hobit" J. R. R. Tolkiena – naročito pamtim kao drage, ali bojim se da je to dobrim dijelom stoga što ih nisam imao na dohvat ruke, nego sam ih morao, kad bih ih poželio, posuđivati u školskoj knjižnici. Dokaz toj tezi je što ih poslije, nakon što sam ih nabavio, više nijednom nisam pročitao, ali svaki čitatelj ionako zna da se knjige tek ponekad trže da bi se čitale, a mnogo češće kao popuna bedema protiv surova vanjskoga svijeta.

Na kiosku

Osim što su me rano uvjetovala da žudim samo za nedohvatnim, tri spomenuta djela dijele još jednu značajku: fantastika su. Nisu, molim lijepo, znanstvena fantastika u dragom mi, strogom smislu, ali neupitno nisu normalna u smislu u kojem su to bili lektirni naslovi o kojekakvoj tužnoj siročadi. U fantastici (i drugim dobrim knjigama) siročad je vesela, razvija nadljudsku snagu poput Pipi, druži se s liječnikom koji umije razgovarati sa životinjama kao u „Doktoru Dolittleu“ ili u ležernoj mladosti od pedeset godina dočeka da im na vrata zakucaju čarobnjak i pustolovina.

Na pitanje zašto se netko zakvači na fantastiku samo je mrvu lakše odgovoriti nego na pitanje zašto se netko uopće zakvači na čitanje. Strasni čitatelji su, kakve god statistike prihvatite, manjinski dio pučanstva, ponekad tako sitan da se bliži postotku seksualnih manjina te se vjerojatno može očekivati da za dva-tri politička zaokreta i čitanje postane sumnjivo, sporno, a možda i kažnjivo. Samo dio, pak, čitatelja, čita znanstvenu fantastiku, dok dobar dio toga dijela znanstvenu fantastiku čita pretežno ili čak isključivo. Pogotovo zakvači li se na nju u poslovičnom "zlatnom dobu" znanstvene fantastike od dvanaest godina. Dvanaest godina je i inače zanimljivo doba – posljednji trenutak da se zainteresiramo za nešto na što neće utjecati hormoni i posljednji trenutak, ako je vjerovati Stephenu Kingu, da se ima prave prijatelje – doba u kojem oblikujemo sliku svijeta i sliku sebe u svijetu. Tako gledano, naklonost se znanstvenoj fantastici može tumačiti nezadovoljstvom svijetom i izborom koji nam se nudi. Ili strahom. Možda nadom da će sve biti bolje prođe li tisuću godina, kronoloških ili svjetlosnih.

U svakom slučaju, kad se srpnja 1976., malo prije desetog mi rođendana, na kioscima pojavio "Sirius", specijalizirani mjesečnik za znanstvenu fantastiku, znao sam da ga želim. Što znači da sam znao što znanstvena fantastika jest, da sam u knjižnici već redovito hodočastio ka toj polici. Po drugi broj sam iz Barbata morao ići do Raba jer kioska u Barbatu nije bilo i sjećam se kako je pokojni prastric mislio da me zainteresirala čedna erotika na naslovnici, dok sam ja znao da nije. Čitajući, u šestome broju, priču "Rollerball" po kojoj je snimljen istoimeni film (i rimejk), u kojoj su se sportskim borilištem veselo kotrljali zubi, ispovraćao sam se i na pet godina prestao čitati "Sirius", da bih mu se vratio otkrivši stare brojeve po nižoj cijeni u nekom lijevom kiosku u Babinu Kuku. Poslije više nisam stao, kupujući brojeve unaprijed i unatrag, puštajući virusu da me cijeloga sažvače.

(Što se povraćanja tiče, i tu je vjerojatno riječ bila o nekom virusu, prije nego o "Rollerballu". U nekim kasnijim navratima, napad povraćanja mi je dovijeka zgadio stripove "Faet" Aleksandra Hecla, "Megaton Man" Dona Simpsona, crtanje vlastitog stripa "Šverceri" i milansku salamu na plinom prepečenom kruhu. Povraćanje ima i veliku ulogu u mojim uspomenama iz vrtića, no povratimo se radije temi.)

U ovim umreženim vremenima, kad svakodnevno do drugog doručka pročitam i zaboravim više podataka o svojim pasijama nego što sam ih s deset godina uspijevao pronaći i naizust naučiti u godinu dana, vjerojatno se ne da shvatiti važnost koju je mjesečno pojavljivanje, tijekom četrnaest godina, nekog časopisa imalo za područje kojim se taj časopis bavio. Kao što je na televiziji tad bio jedan i pol program i svi su gledali iste filmove, tako je "Sirius" bio referentna točka. Ako je netko bio fan znanstvene fantastike, čitao je "Sirius"; ako je netko čitao "Sirius", bio je fan znanstvene fantastike. Ako bi se dva fana negdje prepoznala, izgledno je bilo da će raspravljati o "Siriusu". "Sirius" je bio sveto pismo, partijski organ, obvezna lektira i svi drugi pojmovi koji su izgubili značenje u kurentnoj klimi prezira prema autoritetu (otpor je u redu jer podrazumijeva stav; prezir nije!) i vjere u ravnopravnost svačije gluposti.

Kako je rođen pisac

"Sirius" nije bio jedino važno pojilište. Beogradska biblioteka Kentaur donosila je romane klasika žanra i bila jednako bitna, a poslije se pojavilo i nakladništvo Bobana Kneževića o čemu će više riječi biti nekom drugom zgodom, no "Sirius" je, za mene, imao tu prednost što je donosio priče.

Priča (novela, rekli bi stručnjaci) idealan je format za "literaturu ideja", kako se znanstvena fantastika voljela krstiti, ne bi li otklonila pozornost s činjenice da uglavnom nije bila riječ o dobroj literaturi. Ali dok nas je odvodila u svemir ili svemir dovodila nama, dok smo svakih šest ili dvadeset stranica nalazili novi svijet, sve je bilo u redu: i inženjerske priče u kojima su zakovice imale više karaktera od ljudi, i dosjetke o invazijama koje su propale zbog ovog ili onog previda, i svemirski ratovi, i detektivske priče čije je rješenje ovisilo o kakvom znanstvenom faktoidu, i vremenski paradoksi (od kojih su najbolji bili oni Roberta Heinleina), i roboti u svim oblicima (od kojih su najzabavniji bili oni Isaaca Asimova), i majstori minijature (pamtim Fredrica Browna i "Posljednji čovjek na svijetu sjedio je sam u sobi. Netko je zakucao na vrata.", kao što pamtim i proširenje iste priče), i neki mračni (Harlan Ellison) i dragi (Robert Silverberg) mi pisci, i stalan trud da nas se upoznaje s klasicima, neanglosaksonskim i domaćim SF-om.

Domaćim, da. Ne uvijek dobrim (katkad mi se čini da je polovica domaćih priča bila variranje tema iz prvoga broja "Siriusa"), katkad sjajnim ("Govnokradica" Dragana Filipovića), katkad zbunjujućim ("Bijelo" Predraga Raosa), katkad nepotrebnim ("Tri ćutne ili pak bešćutne varijacije na 'Hladne jednadžbe'" Zdravka Valjka) ili internim ("Ljubav na svemirskom brodu" Zorana Pešića Sigme i još nekoga), ali masterkardovski neprocjenjivim zbog činjenice da prilika čini lopova. Ili pisca.

"Sirius" me nije učinio piscem. Učinilo je to čitanje, i neki drugi virus, ali "Sirius" me učinio objavljenim piscem. Dogodilo se to u 123. broju, pričicom "Prijestupnik" – otac mi je dopisnicom, bio sam na služenju vojnoga roka, čestitao na "prvom javnom prijestupu" – a ponovilo u 135. pričom "Gospodari Zemlje", potaknutom rmbanjem na nekom polju tijekom spomenutog vojnog roka. Ako je dotad i bilo nekih izgleda da se u životu bavim nekim zdravim poslom, nestalo ih je. Više nisam bio samo malo bolestan. Bio sam, neizlječivo, pisac.

O čemu idući put.