...godine na odlasku i najavama nove, njih, odgojno-obrazovne djelatnike, proglašavamo našim junacima godine. Riječ je o ljudima koji svakodnevno odgajaju, obrazuju, nose se s nizom ozbiljnih problema, ali i dalje pokreću i inspiriraju.

Budućnost o kojoj svi govore upravo je u njihovim rukama. Stoga, oni su naši "slavni" koje pitamo što je bilo u 2014. i što očekuju od 2015. godine. S obzirom da u javnosti nisu tako vidljivi, naš zadatak nije bio jednostavan pa smo pokušali istražiti, saznati i dati riječ onim odgojno-obrazovnim djelatnicima koji su nam preporučeni kao pokretači, inspirativni ljudi, vrijedni djelatnici… Naravno, to nipošto ne znači da je lista kompletna. Ni blizu. Ipak, nekih novih inventura i tekstova o dobrim školskim projektima neće nedostajati da bi ih otkrili u sljedećim izdanjima.

Svima smo postavili jednaka pitanja, ali svi su odgovorili na sebi svojstven, jednako vrijedan i snažan način.

Što je obilježilo odgojno-obrazovni život na razini Hrvatske 2014. godine? (Npr. koji procesi, političke odluke, odluke, posebni projekti….)

Kakva je, iz vaše perspektive i na razini vaše ustanove, bila 2014. godina? (Npr. zanimljivi izazovi svakodnevnog funkcioniranja i rada, posebne aktivnosti….)

Što očekujete od 2015. godine? (Npr. opća atmosfera, procesi, posebni fenomeni….)

Čime ćete vi u svom radu oplemeniti 2015.? (Npr. projekti, aktivnosti, ideje….)

Što biste poručili svojim kolegama, a što široj javnosti? (Npr. neka poruka o vrijednosti odgoja i obrazovanja, poziv na akciju i sl.)

Mirjana Pleše

učiteljica Hrvatskog jezika i bibliotekar po struci, današnja ravnateljica OŠ Rudolfa Strohala Lokve, predsjednica etnografske udruge „Ljubitelji lokvarskih starina“.

Odgojno-obrazovnim djelatnicima u radu s učenicima na prvom je mjestu što kvalitetniji rad, što više organiziranja aktivnosti kojima se sudjeluje na školskoj, lokalnoj, goranskoj i županijskoj razini. Time se organizira slobodno vrijeme učenika, radi se na programima suzbijanja nasilja, ovisnosti… Sav rad ometala je BRIGA za sudbinu ustanove, za radno mjesto, nered oko udžbenika.

Protekla je godina brzo prošla jer je za ustanovu bila uspješna, puna aktivnosti, susreta sa srodnim školicama (projekt „Male škole zajedno“), susreta  s uglednim znanstvenicima (projekt „Trag bivših učenika i učitelja naše škole“), napeta (preživjeli smo elementarnu nepogodu).

Očekujem mirniju godinu jer je ovaj ministar razuman, pristojan, nastoji unijeti red. Na lokalnoj razini ne očekujem ništa dobro za našu ustanovu: potpuno izostaje poticaj u potpori, ne samo financijskoj.

Nastavit ćemo aktivnosti: biti mjesto koje će u Lokvama inicirati, poticati i odraditi kulturnu i javnu djelatnost.

Za kraj mogu samo poručiti: ustrajmo, lijepo je raditi s djecom, korisno je i lijepo raditi s kolegama istomišljenicima. Najveća je šteta odustati: dok su žive i aktivne naše male seoske škole, živa su i naša goranska sela.

Kristina Tustanovski

asistentica u Osnovnoj školi „Srdoči“

"Škola je najprije odgojna, a tek onda obrazovna ustanova.", bila je česta izjava moje razrednice iz osnovne škole. Otada se mnogo toga promijenilo u obrazovnim ustanovama, od strategija učenja i poučavanja do vrednovanja učenika. Mišljenja sam da je praktičan rad tada bio zastupljeniji u nastavi, unatoč prevladavajućem frontalnom tipu predavanja. Mnoštvo prakse izgubilo se uslijed donošenja novih zakonskih okvira, plana i programa. Posljedice posebno uočavam na satovima tehničke kulture. U dobi kada su moji vršnjaci koristili pilice, danas se alat sve manje daje djeci u ruke.

Obraduje me što vidim da školarci sve češće posjećuju kulturne ustanove, u sklopu terenske nastave. Projekt Inkluzije uvelike je utjecao na metode i principe rada uključivanjem djece s posebnim potrebama u redovno školstvo. Dio te djece uspjelo je pratiti nastavu uz individualizirane pristupe i prilagođene programe. Međutim, to nije uvijek slučaj jer i dalje dio učenika teško savladava gradivo, iako se za njih primjenjuju prilagođene metode. Stupanj potreba za pomoći individualan je od učenika do učenika. Stoga, ukoliko se u razrednom odjeljenju zatekne dijete kojemu je potrebna stalna kontrola i poticaj, sam profesor (učitelj) ne može se dovoljno posvetiti tom djetetu pored ostale djece u razredu. Projekt uključivanja pomoćnika u nastavu pokrenut je s ciljem da se djeci omogući osoba koja im može posvetiti dovoljno vremena i kontinuiranog rada.

Zakonske promjene u školstvu uvelike su utjecale na dignitet ustanove. Zakon o zapošljavanju tehničkog osoblja već je neke škole doveo u situaciju da imaju manjak čistačica, kuharica, kućnog majstora u smjeni jer škole ne mogu zaposliti novo osoblje, niti primiti nekoga za zamjenu kad je netko od osoblja na bolovanju. Tko će u školi bez domara brinuti o grijanju i popravcima? Kako će se odsad zapošljavati tehničko osoblje - u nedoumici su zaposlenici škole, ali i učenici jer nam slijedi hladna zima, a kvaliteta rada ovisi o pogodnim uvjetima radnoga prostora. Osim toga, tu su sati i sati rada u sklopu dopunske i dodatne nastave. Ukidanjem ili neplaćanjem istih smanjuje se broj prosvjetnih radnika, čime se sputava da obrazovni sustav bude što učinkovitiji.

Samo u protekloj godini dogodilo se mnogo promjena u načinu zapošljavanja i financiranja pomoćnika u nastavi. Mnogo djece još uvijek čeka na adekvatnu pomoć u obrazovanju. Neka od ove školske godine pohađaju nastavu bez pomoćnika, pa je prekinut kontinuitet njihova napredovanja. O svakom djetetu može se raspravljati jedino zasebno. Rad s nekim učenicima rezultirao je evidentnim napretkom, no kod neke djece pomaci su tek minimalni, unatoč prilagodbama i posebnoj pomoći.

Dosad sam radila u tri osnovne škole, susrela se s nadarenom djecom (osobito u likovnom izričaju), djecom što pohađaju redovan program po individualiziranom pristupu i učenicima po prilagođenom programu. Pravo je svakog djeteta da ima ponuđene aktivnosti (u obliku školskih natjecanja i dr.) gdje će moći izraziti vještine u skladu sa svojim mogućnostima. Posebno bih pohvalila organizacije koje su u školska natjecanja (znanstvena, umjetnička, sportska) uvrstila kategoriju namijenjenu djeci s posebnim potrebama, te se nadam da će se ova praksa nastaviti u što većem opsegu.

Svoju ulogu u školstvu nastojim oplemeniti novim ciljevima i uključivanjem u institucije izvan prostora škole. Dio sam projekta koji uključuje kompleksan rad obogaćen istraživanjem u dinamičnoj sredini. Rješavanje svakog problema zahtijeva temeljito i kreativno promišljanje, te se svakodnevno susrećem s novim izazovima.

Smatram da je itekako poželjno biti inovativan, stoga bih kolegama poručila da se ne ustručavaju provesti svoje ideje u djelo. Otvorenost prema novim zamislima može pridonijeti profesionalnom rastu.

Ukoliko okolina prepoznaje značajnu ulogu odgajatelja/učitelja u životu djece, jednog dana odraslih ljudi, svojom podrškom potaknut će entuzijazam učitelja, te onih koje se odgaja i poučava.

Jovanka Pap

profesor Povijesti; 20 godina radnog staža u osnovnoj školi, radila je u više škola u našoj županiji, najdulje u OŠ Zamet gdje je i sada zaposlena kao učitelj Povijesti.

Ako izbacimo sve teme koje se koriste u dnevnopolitičke svrhe (kolektivni ugovori, Građanski i Zdravstveni odgoj, vjerska obilježja u školama…), što ostaje? Za nas koji neposredno obavljamo odgojno-obrazovnu djelatnost, kao i uvijek – težak, izazovan i nadasve odgovoran posao osposobljavanja mladih za budući samostalan i produktivan život. Kako se uspješno prilagoditi novim zahtjevima koji se pred nas postavljaju i postići što bolje rezultate, najvažnije je pitanje.

U 2014. godini i dalje smo se prilagođavali promjenama koje traži Nacionalni okvirni kurikulum. Jasno je kako njegova potpuna implementacija traži vrijeme, ali dojam je da je njegova razrada negdje stala, što stvara priličnu zbrku u praktičnoj primjeni. Kurikulum je okvir za stjecanje temeljnih kompetencija učenika prema odgojno-obrazovnim područjima. Težište je sa sadržaja prebačeno na postignuća, što je svakako pohvalno i neophodno. U praksi se, međutim, sve uglavnom i dalje okreće oko desetljećima nepromijenjenih nastavnih planova i programa. U nastavi povijesti, tako i dalje prevladava, rekla bih, zastarjeli, kronološki koncept. Dobno prilagođen, tematski pristup dao bi puno bolje rezultate od, sadašnjim generacijama neprimjerenog, kronološkog „trčanja“ kroz prošlost čovječanstva. Učenje usmjereno na kompetencije imalo bi tada svoju punu svrhu, a lakše bi se i prirodno uklopili sadržaji Zdravstvenog i Građanskog odgoja u odgojno-obrazovna područja u kojima to doista ima smisla. Učitelji se još uvijek moraju držati postojećih planova i nemaju takvu slobodu intervencije u sadržaje, bez obzira na usmjerenost na kompetencije učenika.  Često se zato stječe krivi dojam da su učitelji kočnica promjena, što doista nije točno; problem nisu učitelji nego nedovršenost reformi koja često vodi formalnoj primjeni u praksi. Samim time, i rezultati nisu odgovarajući.

Problem našeg odgojno-obrazovnog života često je nedostatak multiperspektivnosti. Pojam je to važan za nastavu povijesti, ali može se i ovdje primijeniti. Ta različitost perspektiva postoji i u doživljaju naše odgojno-obrazovne zbilje ovisno o kojim je sudionicima odgojno-obrazovnog procesa riječ. Ministarstvo, AZOO, učitelji, učenici, roditelji… Svi imaju svoju sliku stanja u školstvu i često ne žele prihvatiti mogućnost da je ta slika jednostrana. Osobno cijenim napore svih uključenih u ovaj proces, od kreatora strategija do krajnjih korisnika, učenika, zbog kojih smo svi mi tu. Unatoč dobrim namjerama, čini mi se da upravo u međusobnoj komunikaciji sudionika odgojno-obrazovnog procesa često dolazi do kratkog spoja.

Problemi su to koje očekujem i u 2015. godini, jer, kao što sam rekla, za temeljite promjene treba vremena. To su ujedno i izazovi – prilagoditi zahtjeve koji se pred nas postavljaju stanju „na terenu“. Zaokupiti i zadržati pozornost učenika i postići stjecanje temeljnih kompetencija veliki je izazov, osobito ako imamo u vidu  primjetne promjene u novim generacijama učenika koje stižu u školske klupe.

Primjećujem također da u ovim zahtjevnim vremenima u našem radu sve veću važnost ima odgojna komponenta. Osobno, meni je jako važna i u poučavanju u okviru svoga predmeta  i na poslovima razrednika.

Dakle, problema ima puno, ali ne nedostaje volje da se oni riješe. Govorim, naravno, imajući u vidu svoje okruženje – radni kolektiv, kolege u mom županijskom stručnom vijeću… Dobra suradnja neophodna je za postizanje pozitivnog ozračja koje onda proizvodi i dobre rezultate. Priroda našega posla je takva da ne možete odustati, da neprekidno morate uvoditi novine, usavršavati se, biti aktivan… O tome svjedoče brojni projekti koji se provode u školi; aktivnošću svih učitelja složi se tako na kraju bogat mozaik koji nam svjedoči da sve što radimo ima smisla.

Moj je „kamenčić“ u tom mozaiku (uz rad na svom predmetu) projekt „Moja Rijeka“. Već tri godine vodim ovu izvannastavnu aktivnost za koju učenici ne dobivaju ocjene; motivira ih samo želja za znanjem i druženjem. Učenici  sedmoga razreda, primjerice, završe nastavu u 14 sati i uz sve obveze oko zadaće,  spremno se pojave u školi u 16 sati i s puno volje sudjeluju u radu. To je ona mala nagrada koja vam pokaže da trud nije uzaludan. Moja očekivanja u narednoj godini zato i nisu spektakularna – samo ovakva mala zadovoljstva koja naš poziv pruža.

Poruka?  Ponovit ću: suradnja među svim sudionicima odgojno-obrazovnog procesa, bez omalovažavanja i čvrstog „ukopavanja u rovove“.  Cilj nam je svima isti, a ostvariti ga možemo samo kroz suradnju i dobru komunikaciju.

Helena de Karina

Učiteljica Hrvatskoga jezika u OŠ „Kozala“ u Rijeci. Vodi izvannastvanu aktivnost „Moja Rijeka“ te je član školskog tima za provođenje projekta „Razvoj kurikulumske kulture“. U školi vodi UNICEF-ov projekt „Škole za Afriku“, redovito sudjeluje sa svojim učenicima na literarnim natječajima, a dva puta bila je mentorica učenicima koji su dosegli državnu razinu LIDRANA. Pokretačica projekta „Dobro stablo“ koji je proglašen 3. najboljim eko-projektom na razini države za osnovne i srednje škole na natječaju INE i Novoga lista.

Govori se mnogo i svugdje, od dnevnog tiska do razgovora uz kavu, o niskim granama na koje smo mi, učitelji, i cjelokupno obrazovanje spali, a pri tome se spominju mnogobrojni krivci, uglavnom vezani uz svijet politike i vlasti. Ne (s)nalazim se u tome svijetu dnevne odgojno-obrazovne politike, ne pratim političke odluke i procese.

Kad za sobom zatvorim vrata svoje učionice, za ono što ću u razredu učiniti, bilo dobro ili loše, nema drugoga krivca osim mene same. Sagledati sebe i svoje mogućnosti djelovanja, odgajanja i poučavanja, u kontekstu stvarne i konkretne odgojno-obrazovne situacije mnogo mi je važnije od praćenja dnevne odgojno-obrazovne politike neke od trenutačnih vlasti koje se zajedno sa zakonima često mijenjaju. Naravno, rad se odvija u zadanim zakonskim okvirima, ali ti su okviri forma rada, odnosno propisani sadržaj. Za oživotvorenje te forme i sadržaja ključni su učenici i njihove potrebe, što u konačnici znači da se rad mijenja, prilagođava stvarnim potrebama djece, odnosno posredno, društva. S obzirom na to da svome pozivu pristupam s te pozicije zapravo ne mogu govoriti o tome koji su procesi ili političke odluke obilježile odgojno-obrazovni život u RH u 2014. godini.

Pravilnik o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi te Građanski odgoj i obrazovanje dvije su teme koje su zasigurno privlačile najveću pozornost javnosti, no moju je pozornost u 2014. godini, privukao projekt Razvoj kurikulumske kulture: Osnaživanje škola za razvoj i implementaciju školskih kurikuluma. Nositelj toga projekta je Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, a partner Forum za slobodu odgoja. To nije slučajno. OŠ „Kozala“, u kojoj sam zaposlena, jedna je od 60 hrvatskih škola koja je uključena u taj projekt, a uz kolegicu Jasminu Rajković iz matematike i psihologa Mladena Župana, sudjelovala sam na edukaciji školskih timova za implementaciju kurikuluma u školu. Kurikulumski pristup organizaciji škole i nastave smatram osobito važnim jer neposredno mijenja kvalitetu obrazovanja. Primjeren je suvremenom trenutku i potrebama djece, usmjeren na ishode poučavanja, potiče umrežavanje nastavnih područja, metoda i oblika rada što je preduvjet učinkovitoga poučavanja, osobito danas kad postoji velika disproporcija između količine informacija i vremena za njihovo usvajanje. Jedino ako smo usmjereni na ishode poučavanja u smislu samorealizacije učenika razvitkom njihovih konkretnih znanja i vještina, osposobit ćemo ih za život. Kurikulumska kultura, usmjerenost prema međunarodnoj suradnji i projektnim aktivnostima, te e-učenje, razlučili su se kao prioriteti za OŠ „Kozala“ u 2014. godini, a s radom na tim područjima nastavit će se i u 2015. godini. Osuvremeniti obrazovanje, surađivati s kolegama, povezati djecu s vršnjacima iz drugih zemalja, približiti ih različitostima i živjeti toleranciju motivacijske su točke oko kojih gradim viziju 2015. odgojno-obrazovne godine. A posebno me raduje prepoznavanje vlastitih prioriteta u radu na razini prioriteta ustanove u kojoj radim. U takvoj, motivirajućoj sredini sve otegotne okolnosti koje prate odgoj i obrazovanje u RH lakše su podnošljive.

Osim projekta Razvoj kurikulumske kulture koji se u 2014. provodio na razini države, izdvojila bih i projekt koji je pokrenuo Grad Rijeka - „Moja Rijeka“. OŠ „Kozala“ u taj je projekt uključena od samoga početka prije tri godine, a ja sam imala sreću što mi je ravnateljica Kim Anić dodijelila obavezu njegova vođenja. Radujem se nastavku rada na tome projektu i u 2015. godini. Važnost Moje Rijeke vidim u sadržajnim i metodičkim posebnostima ovoga programa u odnosu na redovne nastavne programe. Suvremeniji pristup, sloboda vremenske organizacije rada, izbora metoda i oblika, vrednovanje lišeno stresa ocjenjivanja te izuzetno zanimljiv i živ sadržaj iz neposrednog okruženja osnovne su odlike Moje Rijeke i zato se veselim daljnjem radu na tome projektu. Svaka je godina donijela nešto novo, u prvoj smo otkrivali sadržaj, „ispipavali“ mogućnosti, u drugoj smo uključili i djecu s posebnim potrebama u aktivnosti Moje Rijeke, a ove godine, čemu se nadam i sljedeće, pokušavamo posredno uključiti i cijelu školu, pokrenuli smo radijsku emisiju sa zanimljivostima iz našega grada, i u što je većoj mjeri moguće, korelirati i integrirati sadržaje vezane uz Rijeku s ostalim nastavnim predmetima (Hrvatski jezik, Povijest, Likovna kultura i dr.).

Vjerujem da će, između ostaloga, ova dva projekta (kurikulum i „Moja Rijeka“) oplemeniti 2015. godinu u OŠ „Kozala“ i omogućiti djeci da osjete, vide, čuju i dožive ono o čemu uče, da se znaju izraziti, da znaju tražiti i konačno doći do onoga što žele.

Loredana Zima Krnelić

Profesorica Informatike u Osnovnoj školi „Vežica“, voditeljica projekta  iŠkola kojim se uvodi iPad u nastavu svih predmeta kao pomoćno  nastavno sredstvo i pomagalo. ICT edukator učitelja osnovnih i  srednjih škola u implementaciji IKT-a u obrazovanju, recenzent  udžbenika i autor digitalnih nastavnih materijala za informatiku.

17.10.2014. Hrvatski sabor donio je Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije RH u kojoj sve lijepo piše. Jedini nemir je taj što je politika uvijek važna kao i ustanove kojima politika vlada, pa zabrinuto čekamo što će se dogoditi. Postoji inicijativa za suradnju između Ministarstva i Carneta koja je vrlo slična našoj, a koja tek počinje sljedeće školske godine pod nazivom e-škole. To jesamo još jedan dokaz da smo u svim nastojanjima daleko ispred svih, a u razmišljanjima još i dalje.

Naime, prije tri godine pokrenuli smo projekt iŠkola na inicijativu ravnateljice škole Violete Nikolić. Otkad smo počeli s projektom ni jednog trenutka nismo sumnjali u naše ciljeve jer su oni od početka bili plemeniti i vrijedni našeg truda. Nažalost, kako to obično biva, čovjek se mora susresti s birokracijom, pravilnicima i svime onime što sputava tako veliku promjenu, iako samo papirnato, jer nju je nemoguće zaustaviti. Kod ovakvih promjena koje su zaista velike, vrlo je teško pronaći model, rješenje i način da svi uključeni budu zadovoljni u potpunosti. Pa smo se tako i mi u svim tim nastojanjima ponekad osjećali umorno, zasićeno i razočarano zbog nerazumijevanja okoline za velike inicijative i promjene koje smo pokrenuli, a sve za dobrobit djece i obrazovanja koje zaslužuje puno više pozornosti, no što mu se pridaje. Zahvaljujući roditeljima koji razumiju i žele ulagati u suvremeno obrazovanje svoje djece, gradimo novu školu i razmišljamo kako djeci smanjiti broj predmeta, odnosno spojiti predmete, kako uvesti dva učitelja u jedan razred i timskim radom učitelja biti primjer djeci, osnažiti djecu za inovativnost i kreativnost koja nemaju ocjene, ali traže puno razmišljanja i akcije, zasaditi vrt u kojem će djeca saditi biljke i tako učiti. Učiti za život, a ne za ocjenu – da to ne ostane samo parola, već da zaživi u školi.

Vizija naše škole je “ZNANJE- SNAGA- LJEPOTA”.

Naša škola na čelu s ravnateljicom Violetom Nikolić nema mira. Ove godine na međunarodnom simpoziju ravnatelja u Ohridu pod nazivom Prava digitalnaškoladogovorili smo međunarodnu suradnju sa Steve Jobs školama iz Nizozemske. Pozvani smo da budemo predavači na vodećem svjetskom kongresu tehnologije u obrazovanju, BETT 2015 u Londonu, i to kao prva škola izvan Engleske. Kao škola pozvani smo da sudjelujemo u međunarodnom projektu Erasmus programa pod nazivom Didaktika u radu s tabletima u nastavi, kao jedina škola iz Hrvatske, a u projektu sudjeluju Finska, Španjolska, UK, Švedska i Slovenija. I dalje sudjelujemo na svim konferencijama kao što su MIPRO, CUC i HUPE. Osvojili smo državnu nagradu Europska oznaka jezika zahvaljujući projektu pod nazivom “Tri države, tri jezika i tri sporta” koji je proizašao iz projekta iŠkola i kojim smo uspjeli, u suradnji s školama iz Švicarske i Italije, povezati tehnologiju i sport. Postajemo edukacijsko-istraživački centar Filozofskog fakulteta u Rijeci čiji Odsjek za psihologiju provodi istraživanje novih procesa učenja u našoj školi i školi „Gornja Vežica“. U školi imamo puno pripravnika, što učitelja, što ekonomista, obnavljamo status vježbaonice za informatiku pa ovim putem pozivamo profesore Informatike kojima treba mentorstvo da nam se jave. Trenutno smo okruženi mnoštvom europskih projekata i ljudi iz različitih dijelova svijeta prepoznaju naš trud i rad jer rade na sličnim projektima, samo s puno većim budžetima i proračunima nego mi. Otkako smo započeli projekt, nedostaje nam vremena i čini mi se kao da svaka školska godina prolazi sve brže i brže… A tek nam je 100 godina. Stotu godinu na svečani smo način obilježili u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca na dan kada je i otvorena, 8. rujna 1914.godine, predstavom pod nazivom “Sto godina, sto faca i jedna mala japanska maca”.

U OŠ „Vežica“ djeluje i osnovna škola za klasični balet i suvremeni ples, prva plesna škola u regiji koja je započela s radom 2007. godine. Uz veliki rad i predanost učenika i pedagoga umjetničke škole te velikom broju projekata i plesnih produkcija, moramo istaknuti daljnja usavršavanja i uspjehe učitelja škole.

Od ove školske godine u nastavi klasičnog baleta primjenjuje se metoda flipped classroom kojom se pospješuje nastavni proces te ga čini još kvalitetnijim i zanimljivijim.

Imamo i podršku osnivača za dobivanje statusa e-škole koji će ove godine dobiti 140 škola u Hrvatskoj. To je projekt MZOS-a i Carneta koji ima za cilj: cjelovitu informatizaciju škola u Hrvatskoj s općim ciljem doprinosa spremnosti učenika za tržište rada ili daljnje školovanje kroz poticanje škola za razvoj digitalne zrelosti. Digitalna zrelost je spremnost škole i cijelog obrazovnog sustava na prihvaćanje i iskorištavanje potencijala informacijsko-komunikacijske tehnologije (IKT) u podršci unapređenju nastavnih i poslovnih procesa u školama i školskom sustavu.

Osim toga, očekujemo i podršku MZOS-a za dobivanje statusa eksperimentalne škole. Zapravo očekujemo puno posla kao i svake godine, ali i novih znanja i iskustava.

Od MZOS-a očekujemo da se Strategija odgoja i obrazovanja, koju su napredni učitelji jedva čekali, započne realizirati uvođenjem većih promjena, te očekujemo da nam ovaj vrijedan dokument ne ostane samo na papiru. Mi smo neke promjene već unijeli i dokazujemo svakim danom da vrijede.

Kao partneri u Erasmus programu pod nazivom Didaktika u radu s tabletima u koji smo pozvani da sudjelujemo, organizirat ćemo radionice za učitelje iz Finske, Španjolske, UK, Švedske i Slovenije te razmijeniti iskustva u radu s tehnologijom. Naši učenici na taj će način imati priliku upoznati djecu iz tih zemalja i zajedno učiti. Isto vrijedi i za projekt „Tri države, tri jezika i tri sporta“ u sklopu kojega će putovati u Švicarsku i Italiju. Nakon našeg nastupa na BETT 2015 u Londonu, u proljeće planiramo posjetiti Amsterdam u kojem djeluju 22 Steve Jobs škole te razmijeniti znanja i iskustva u radu s iPadima i drugačijem pristupu učenja i poučavanja za učenike razredne nastave. U svemu tome želimo se stručno usavršavati, međukulturalno poučavati djecu, širiti i otvarati vidike učiteljima i učenicima te uživati u radu.

Svojim kolegama poručujem, a posebno profesorima Informatike preko čijih “leđa” su uvedeni brojni e-sustavi i još uvijek se uvode, da se moramo izboriti za naš status u osnovnim školama kako ne bismo postali informatičari, jer studij nismo završili kako bismo održavali sustave i kako bi se naš predmet, uvođenjem mobilne tehnologije s mnoštvom user friendly aplikacija, sveo na programiranje, predstavljajući to jedinom svrhom infromatike? Naime, Informatika je prekrasan predmet, ali zahtijeva stalno učenje, od fakulteta nadalje, a sve ono što naučite, s vremenom možete, figurativno rečeno, baciti u smeće jer dolaze novi sustavi, nova rješenja. Upravo iz tog razloga važno je da Informatika ima svoje mjesto, pa čak i interdiscplinarno, ali ne na pogrešan način. Naime, pojam informatičke pismenosti se uvelike proširio i ne smijemo se zadovoljiti postojećim planom i programom, već moramo raditi na novom planu i programu koji će upoznati učenike s različitim operacijskim sustavima, programima i rješenjima na bolji i zanimljiviji način. To ujedno zahtijeva i status obaveznog predmeta koji se može realizirati kroz sve razrede osnovne škole. To dokazujemo i našim radom jer naši učenici imaju veću prednost pred ostalima jer koriste različite operacijske sustave.

Osim toga, želim poručiti svim učiteljima da IKT-a nije bauk, da se ne boje tehnologije jer im ona može samo pomoći i učiniti poučavanje ljepšim i zanimljivijim. Svi naši učitelji puno rade i trude se motivirati djecu, što je danas jako teško. Mnogi upravo uporabom IKT-a svoju nastavu čine zanimljivijom, dostupnijom i suvremenijom, a time znanje trajnijim, personaliziranim i primjenjivim.

Kako jedna izreka kaže:

„Osobno, najviše volim jagode sa šlagom, ali sam otkrio da, iz meni neobjašnjivog razloga, ribe više vole gliste. Zbog toga, kada idem na pecanje, ne razmišljam o tome što ja volim – vodim računa o tome što ribe vole.“, Dale Carnegie

Davorka Guštin

ravnateljica Dječjeg vrtića Rijeka

Odgojno-obrazovni život u Hrvatskoj 2014. godine, u domeni ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, obilježio je nastanak novog nacionalnog programskog dokumenta koji je prošao proceduru savjetovanja sa zainteresiranom javnošću te se nalazi pred samim objavljivanjem. Radi se o Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, čija je svrha sustavno utjecanje na podizanje kvalitete i harmoniziranje sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ovaj dokument sadrži polazišta, vrijednosti, načela i ciljeve, generirane iz višegodišnjih iskustava razvoja odgojno-obrazovne prakse i kurikuluma vrtića u Republici Hrvatskoj te dosega hrvatskih i međunarodnih znanstvenika u području teorije ranog i predškolskog odgoja. Ta polazišta, vrijednosti, načela i ciljevi predstavljaju okosnicu oblikovanja odgojno-obrazovnoga procesa i kurikuluma svakog vrtića, kao i sustava ranog i predškolskog odgoja u cjelini.

2014. godina donijela je još jednu novinu, a to je obvezno pohađanje programa predškole za svu djecu koja će do 31. ožujka sljedeće godine navršiti šest godina, odnosno u rujnu 2015. krenuti u prvi razred osnovne šole. U program se predškole djeca pripadnici romske nacionalne manjine, kao i djeca s teškoćama u razvoju, mogu upisivati i dvije godine prije polaska u školu. Svrha je jačanje njihovih kompetencija i stvaranje što boljih pretpostavki za uspješno školovanje.

2014. godina Dječjem vrtiću Rijeka donijela je mnoštvo radosnih trenutaka, prije svega u svakodnevnoj igri, učenju i veselom druženju djece... Bila je obilježena brojnim događanjima. No, ako bi trebalo izdvojiti one koji će zbog svoje važnosti ući u vrtićki ljetopis i anale grada, to će svakako biti otvaranje vrtića Mavrica na Pehlinu, za koji kažu da je jedan od najljepših objekata ove namjene u cijeloj Hrvatskoj. Vrtić Mavrica primio je 105 djece u pet odgojnih skupina koja su sa svojim novim vrtićem u obliku broda zaplovila krajolicima razigranog djetinjstva. Pored toga, svoja je vrata za više od 40 djece otvorio i vrtić Radost na Turniću, nastao prenamjenom postojećeg prostora u neposrednoj blizini Osnovne škole Turnić.

Za 2015. godinu priželjkujemo nastavak pozitivnih događanja, a jedno je upravo na vidiku. Radi se o ostvarenju projekta kojim bi se u potpunosti opremile odgojne skupine (posebne i redovne) koje pohađaju djeca s teškoćama u razvoju. Nabava moderne namjenske opreme uvelike će poboljšati uvjete za rehabilitaciju i habilitaciju djece, čime će se ublažiti posljedice primarnog oštećenja i spriječiti nastanak sekundarnih teškoća, razviti potencijali koji će djeci omogućiti kvalitetniji i nezavisniji život te potaknuti kvalitetnija prilagodba na socijalnu okolinu i uključivanje u daljnji odgojno-obrazovni proces.

Radujemo se i mogućnosti nadogradnje, odnosno rekonstrukcije vrtića Đurđice i Morčića, za koje je Grad Rijeka tijekom proteklih mjeseci pripremio potrebnu projektnu dokumentaciju, a koji će nakon nadogradnje obuhvaćati 10 skupina svaki, čime će se udvostručiti broj skupina u tim vrtićima i omogućiti upis za ukupno 280 djece.

Sljedeća će godina u svakom slučaju donijeti nove izazove. Suvremene okolnosti obilježene su promjenama zakonskih, programskih i drugih dokumenata važnih za funkcioniranje ustanove, kao i sve složenijom društveno-gospodarskom situacijom. Sve ovo postavlja zahtjeve za brzim, promišljenim i učinkovitim djelovanjem te osmišljavanjem strategija koje će sustavno i kontinuirano podupirati rani razvoj djece i promovirati visoko kvalitetni odgoj i obrazovanje u takvim promijenjenim i promjenjivim okolnostima. Dječji vrtić Rijeka ima tu snagu. Ona leži u velikom broj stručnih i kompetentnih odgojno-obrazovnih i ostalih radnika vrtića te podršci koju dobiva od osnivača, posebice Odjela gradske uprave za odgoj i školstvo. U tom će kontekstu naša nastojanja biti usmjerena k stvaranju uvjeta u kojima će Dječji vrtić Rijeka postati mjestom zajedničkog kontinuiranog učenja djece, odgojitelja, članova stručnog tima, voditelja, ravnatelja, roditelja te mjestom razvoja suradničke kulture oživotvorene u strukturalnim (koji se odnose na vrijeme, prostor, odgovornost, komunikaciju i sl.) i kulturalnim uvjetima (koji podrazumijevaju otvorenost prema promjenama, povjerenje, međusobno poštovanje i dr.).

Svojim bih kolegama poručila, a istu sam poruku uputila i prilikom prvih susreta s odgojno-obrazovnim radnicima vrtića nakon preuzimanja dužnosti ravnateljice, da je posao koji rade najvažniji, najplemenitiji, a istovremeno i najodogvorniji... Biti odgovoran za cjelovit razvoj djeteta i puno ostvarenje njegovih potencijala uistinu je izniman zadatak, koji u kontekstu suvremenog svijeta dobiva i dodatnu važnu dimenziju promicanja tolerancije, humanosti, nesebičnosti, odgovornosti, nenasilja, kreativnosti... Ukratko, promicanja ljudskih vrijednosti.

"Dobre ideje, dobro ponašanje i privrženost istini trebali bi biti rezultat našeg obrazovanja. Samo obrazovanje koje promiče ove aspekte jest istinsko obrazovanje. Samo ljudi koji steknu ove kvalitete mogu se zvati istinski obrazovanim ljudima."

2014. godinu koja je na odlasku pamtit ću kao godinu velikih i važnih događaja u mom profesionalnom i obiteljskom životu: prihvatila sam se vođenja velike odgojno-obrazovne ustanove kao što je Dječji vrtić Rijeka i postala nona malome Filipu zbog kojeg je svijet za mene od 2014. godine neusporedivo ljepše i sretnije mjesto ...

Josip Naglić

Nakon studija povijesti i filozofije u Rijeci, u nekoliko škola radi kao zamjena, najviše u OŠ "Nikola Tesla" u Rijeci te surađuje s Udrugom gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije.

Idem redom po pitanjima. Odgojno-obrazovni život na razini Hrvatske 2014. godine nije moj posao, ima ljudi koji o tome trebaju brinuti i za to dobivaju plaću.

Što se tiče mog posla, već nekoliko godina nisam u nastavi kao profesor, nego asistent djeci s poteškoćama. Prijepodne sam nečije oči, a popodne uši. I to me ne čini dobrom osobom. Moj je posao amoralan. Zadatak mi je u što kraćem roku naučiti nekoga niz radnji uz pomoć kojih će postati što samostalniji. To može biti jako frustrirajuće jer su pomaci spori. Mislim da u radu s takvom djecom puno pomaže razmišljati kao početnik. Bilo bi dobro svakih nekoliko godina u nečemu biti apsolutni početnik, pa se sjetiti koliko je težak svaki početak. No posao je takav i neprestano nešto učim. Primjerice, da bi prevodili anatomiju na znakovni jezik, morate i sami znati anatomiju.

Što se tiče škole u kojoj najviše radim, imam potporu vodstva čega god da se uhvatim, ali i odriješene ruke – pa želim povjerenje i opravdati. Mislim da škola diše kako vodstvo diše, i bilo bi me sram raditi manje od šefice, a šefica radi puno. Pa svi radimo puno, ali često se i smijemo, često jedemo, idemo na pogrebe i izlete. Toliko o atmosferi.

Projekti u školi su različiti, od više obrazovnih do više odgojnih. Meni su najzanimljiviji oni vezani za djecu s poteškoćama, nacionalne i druge manjine. Najviše se, međutim, po tom pitanju radi potiho, pa i sam učim od svojih kolegica i kolega, kriomice hvatajući trikove na hodniku. Iako svako malo nešto dogovaramo i heftamo, mislim da škola dobro funkcionira jer ljudi obavljaju osnovni posao odgovorno. Jednom je Rambo Amadeus rekao da sve i da čistite WC, ako to odgovorno radite, to je važan posao. Tako nešto. Mislim da je odgovorno odrađeni posao i više nego dovoljno.

Od 2015. ne očekujem ništa osim kiše i licenci za kišobrane.

Za kraj, kako je ovo za Magazin Gradske knjižnice Rijeka, mislim da ne mogu dovoljno naglasiti koliko je čitanje važno. Ali pažljivo čitanje. Trebao sam upoznati djecu kojoj je svaka riječ izazov i osobu koja nema veze s nastavom, da mi zauvijek promijene način na koji čitam.

Irena Peić

Učiteljica Hrvatskoga jezika u OŠ "Nikola Tesla".  Jedan od autora novog integriranog udžbenika za Hrvatski jezik u osnovnoj školi (Kocka vedrine, ŠK), drži brojna predavanja o kreativnosti  i literarnim poticajima u nastavi, kao i o ulozi Zdravstvenoga odgoja i potrebi konstantnog rada na provođenju Građanskoga odgoja i obrazovanja.  U OŠ "Nikola Tesla" vodi program "Moja Rijeka".

Godina na izdisaju… I neka je, dala je svoje… Najbolje što je mogla? Ne znam, a i nije važno. Ono što je bitno je da smo mi bili ovdje, da smo htjeli ostvariti svaki trenutak na najbolji mogući način.

Kada tekst počne tako uopćeno, dosadan je, baš dosadan. Može li se napisati nešto zanimljivo, inspirativno o godini koja je protekla? Da pokušam…

Natjecateljski susreti 2014. godine

IZVJEŠĆE S (JEDNOG) TERENA

I ove je godine upriličena utakmica koja je pobudila zanimanje javnosti. Dva oštra suparnika odmjeravala su svoje snage uz podršku gorljivih i brojnih navijača s obje strane. Za suce su određeni Vrijeme, Stručnost i Iskustvo.

Prvo poluvrijeme

Na terenu su Školarci (učenici i učitelji, pa i roditelji). Ekipa s druge strane promatra hladno, krvoločno, podcjenjivački – zovu se Prepreke. Utakmica počinje – gledaju mediji, susjedi, društveni kroničari, pametnjakovići i pametni, bake i djedovi, tete iz prodavaonice, poštar… Ma svi!

Obje ekipe su u formi, trude se ostvariti gol. Školarci uče nova znanja, preispituju svijet oko sebe, kreativno stvaraju, surađuju zdušno, timski… Prepreke se virtuozno kreću po terenu (akcije: ne radite dobro, niste zadovoljili potrebe današnjice, trebate cijeli niz promjena, odradite tone administracije, kome je znanje potrebno, imate li za kruh, pokažite račune za struju, vi niste realni sektor, nikad neće biti bolje). I zgoditak!!! Prepreke su povele 1:0, a zgoditak je ostvarila Teška materijalna situacija uz vrhunsku asistenciju Državne administracije.

Sredina terena, novi zvižduk suca, utakmica se nastavlja. Školarce je gol iznenadio, ali imaju iskustva i s novim akcijama nastavljaju borbu (raznovrsne i zanimljive edukacije, Comenius projekti, e-učenje, mnogobrojni planovi, zdrava ambicija, zajedništvo, želja za napretkom). Prepreke pokušavaju prići golu (dobili ste Zdravstveni odgoj, sad još učite i o Građanskom odgoju, preopteretite svaki svoj dan da izgubite volju za svime). Međutim, na terenu dolazi do kontranapada – Školarci brzaju prema protivničkoj mreži, akcija se odvija znalački (oduvijek se bavimo zdravljem i samo nadopunjujemo znanje za dobro svih, škola provodi Građanski odgoj u svakom trenutku i to već godinama – a i to učimo više i bolje za dobrobit svih nas). I goooool! Školarci su izjednačili! Publika je na nogama – neki zadovoljni, neki nezadovoljni rezultatom, kao i uvijek.

Među publikom je uočena navijačka skupina Školaraca – zovu se OŠ „Nikola Tesla“. Zdušno kliču i navijaju. Čuje se: „Znanje je moć! Zajedno stvaramo i otkrivamo svijet! Poštujemo sve, multikulturalnost nam je bitna! Dobivamo nagrade iz znanja i stvaralaštva jer smo znatiželjni, radimo i istražujemo svijet oko sebe, učimo o svome gradu, kao odgovorni građani nastojimo biti školovani, vrijedni, nastojimo biti primjer! Želimo uložiti u sebe, u sve nas, u svoju budućnost!“ Uistinu, ima istinskih i srčanih navijača.

Utakmica se nastavlja. Neizvjesna borba i … Zvižduk suca označio je kraj prvog poluvremena.

Drugo poluvrijeme

Zamislite sami što bi se moglo dogoditi. I jedna i druga ekipa imaju dobre izglede za pobjedu. Kako će završiti, ovisi o svakome od nas – prvenstveno zato što se utakmica odigrava cijeloga života. (Cjeloživotno učenje, zar ne?)

P. S. A dok ne počne, žurim u svlačionicu Školaraca – moram im prišapnuti poneku ideju za kvalitetan nastavak utakmice (projekti čitanja i pisanja, literarno i novinarsko stvaralaštvo, moć knjige u svakodnevnom životu, primjene novih metoda u nastavi, prisutnost entuzijazma kod učitelja, djeca koja vole čitati i stvarati u Čitalačko-stvarateljskoj radionici, smijeh u učionici, istinska radost u pozivu učitelja, podrška i suradnja…). Ne smijem otkriti baš sve.

Ana Anić Opašić

ravnateljica OŠ Eugen Kumičić

S obzirom na neospornu i temeljnu ulogu obrazovanja u osobnom i društvenom životu svaka je godina vrlo dinamična. Dinamika odgojno-obrazovnog sustava, između ostalog, ogleda se i u promjenama koje su uvjetovane suvremenim potrebama i rješavanjem problemskih pitanja u cilju unapređenja kvalitete školstva.

Za Osnovnu školu „Eugen Kumičić“u Rijeci godina na izmaku bila je zahtjevna, ali i vrlo uspješna. Mnogobrojni uspjesi i dostignuća škole najbolje svjedoče o stručnim kompetencijama i općeljudskim kvalitetama škole koja danas, ne zanemarujući svoju bogatu povijesnu baštinu, želi biti otvorena novim saznanjima, ali isto tako i zahtjevima suvremenog odgoja i obrazovanja. Tako je ovogodišnja nagrada za jednu od najuspješnijih odgojno-obrazovnih ustanova u Primorsko-goranskoj županiji još jedna potvrda kvalitete našega rada. Osobito smo ponosni i na nedavno dodijeljeno priznanje „Krunoslav Sukić“ za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava u zajednici. Za školu ovo je priznanje iznimna čast, tim više jer se temelji na promicanju kulture života bez nasilja, što je i njezin glavni odgojni svjetonazor. Međutim, ono nas obvezuje da u svojem daljnjem odgojno-obrazovnom radu uvijek potičemo i svojim ponašanjem svjedočimo one vrednote koje ovaj svijet i društvo čine humanijim, boljim i ljepšim za sve.

Cjelovit odgojno-obrazovni rad ne smije, pored usvajanja znanja, zanemariti ili potisnuti odgojnu odrednicu škole, koja kontinuiranim nadograđivanjem pozitivnog i poticajnog ozračja doprinosi uspješnijem ostvarivanju primarnog (osnovnog) obrazovanja. Na tom tragu i sljedeće godine škola planira provoditi specifične vlastite projekte i aktivnosti usmjerene osnaživanju kulture tolerancije i uvažavanja bogatstva različitosti u svakodnevnom životu.

Prolazimo kroz teško razdoblje ekonomske krize. Posljedice su to dugotrajnog iskrivljenog odnosa spram svih resursa kojima smo kao društvo oduvijek bili bogati. Taj je odnos simptom krize duha. Uvijek je bilo teško, a posebno u ovim vremenima, biti učiteljem. Učiti koga već je po sebi težak zadatak. U spomenutom kontekstu postaje gotovo neizdržljivim zadatkom. No, jedna činjenica daje snagu: dječja srca i duše mladih uvijek iznova pozivaju na predanje starijih, na njihovu žrtvu prema onima na kojima svijet ostaje. To čini odgoj i obrazovanje iznimnom zadaćom, a učiteljski poziv najdragocjenijim zanimanjem uopće.

Mirjana Kazija

 viša suradnica za stručne suradnike pedagoge Agencije za školstvo

Program Pestalozzi Vijeća Europe koji se bavi unapređenjem odgoja i obrazovanja kroz stručno usavršavanje učitelja, prije dvije je godine organzirao seminar za europske učitelje pod nazivom „Biti učitelj 2032“. Kao jedna od tri voditelja, uočila sam da je vođenje učitelja kroz procese učenja, inzistiranje na uočavanju i razvijanju mašte, kreativnih potencijala kao i sposobnosti „gledanja u daljinu“, itekako težak i mukotrpan proces. No, kako se pokazalo, prilično oslobađajući. Jedan od proizvoda seminara bio je „Učiteljski manifest – poziv na promjene“ u kojemu su naznačeni najvažniji smjerovi, ali i očekivanja, ne samo za učitelje, nego i buduće učenike.

Je li moguće biti vizionar i biti u stanju predvidjeti kako će svijet izgledati za dvadeset godina, a onda moći predvidjeti mjesto i ulogu učitelja u njemu? Teško je to, ali vrijedno napora jer usmjeravanje na budućnost tjera nas da propitujemo i današnjicu, pa i prošlo vrijeme koje ima manje ili veće odjeke u našim danima.

U travnju 2014. objavljena je i publikacija programa Pestalozzi pod nazivom „ Profesionalni imidž i učiteljski etos“, a u podnaslovu je definirana kao „Učiteljski manifest za 21. stoljeće“. Ta je publikacija nastala kao rezultat konferencije pod istim nazivom. Riječ je o tome da je potrebno promisliti o globalnim promjenama, a onda i obrazovanju u tom kontesktu. Možemo li funkcionirati po načelima pedagogije 19. i početka 20. stoljeća u vremenu koje se iz korijena promijenilo? Što su globalni trendovi i izazovi? Kako na njih odgovaramo u području obrazovanja? Kako uopće razumijemo odgoj i obrazovanje? Što želimo za svoju djecu i njihovu budućnost, što mi kao učitelji možemo učiniti?

Globalne promjene očituju se u promjeni ekonomije i načina tržišnog funkcioniranja svijeta. Promjene su i u novoj digitalizaciji i načinima prenošenja informacija. Okoliš u kojem se odvija odgoj i obrazovanje sve je raznolikiji i zahtjevniji… Kako se obrazovni sustavi nose s time? Prije svega, odgoj i obrazovanje mora redefinirati vrijednosti koje zastupa. Ono nikako nije neutralno i jako je važno. Učenje i poučavanje uvijek reflektiraju društvene vrijednosti i principe te se orijentiraju na to da ih kod svojih učenika razvijaju poučavajući društveno poželjne vrijednosti.

Postavljaju se pitanja o tome koje kompetencije učitelj budućnosti mora imati, kakav društveni status ima, kakvo mu obrazovanje treba, a onda je koncipiran i „Poziv na promjene“ koji naglašava promjene i redefiniranje načina stjecanja znanja, naglasak stavlja na razvoj odnosa, važnost struke te razumijevanje uloge škole u društvu i društva u školi.

O tome se vode debate na europskoj i svjetskoj razini. Vode se velike rasprave u vrijednosnim određenjima i ciljevima suvremenog odgoja i obrazovanja. Treba li odgajati i obrazovati „topovsko meso“ za neoliberalne grabežljivce ili razvijati osobu koja će znati misliti, biti kreativna i prilagodljiva promjenama koje su jedina konstanta suvremenosti? Hoće li suvremena tehnologija učitelje učiniti nepotrebnima i suvišnima? Kako poštovati deklarirana načela o cjeloživotnom obrazovanju i samoobrazovanju u online varijantama kada 50% djece u svijetu nema pristup organiziranom odgoju i obrazovanju? Hoće li dramatično društveno raslojavanje, ali i dramatično narušavanje prirodne ravnoteže završiti kobno po čovječanstvo? Globalne strepnje, nade i vizije kao da se ne tiču naše zemlje. Desetak ministara obrazovanja koji su u protekla dva desetljeća obrazovanje „promišljala“, sustav su tumačila prema vlastitim svjetonazorskim i vrijednosnim mjerilima, a u postupanjima su, vrlo često, bili nasilni i štetočinski. Od svakoga ponaosob počinjala je povijest!

Društveni konsenzus o tome kakvo obrazovanje želimo, zapravo, ne postoji. U dokumentima stoje tek puke kopije, bez razumijevanja nekih globalno istaknutih ciljeva. Naš je sustav obrazovanja zastario, vrijednosno je deklarativan i bez učinka.

Kako se društvena zbilja zrcali u sustavu odgoja i obrazovanja, to imamo priliku vidjeti svakodnevno. Usprkos propisanim načelima praksa demaskira proklamirano. Učitelji su na dnu društvene ljestvice, izdvajanje za obrazovanje je sramotno, učenicima je najveća nagrada u školi sloboda od nje same, a oni najbolji odlaze.

Kako je moguće da u školama ima toliko nasilja? Zar je moguće da ima gladne djece ili one kojoj roditelji ne mogu platiti kartu za autobus ili vlak do škole? Djeca su nam sve nepoštenija, prepisuju od drugih, prodaju „usluge“ pisanja seminarskih radova onima koji nemaju pojma ili su samo lijeni… Djeca nemaju sućuti, natjecateljski grabe i ne biraju sredstva da dobiju ono što žele… Eto zrcala društva za one koji hoće vidjeti!

Prvo je pitanje koje treba raspraviti javno – što mi želimo od obrazovanja? Kad to saznamo, onda možemo razgovarati o tome kako da to postignemo, a na kraju i kako da provjerimo krećemo li se u pravom smjeru te što je i kako potrebno redefinirati ili potpuno promijeniti.

No, toliko smo daleko od same ideje da je obeshrabrujuće započeti potrebni dijalog. Monolozi, svođenje svega na vlastitu, često minornu, mjeru, „reforme“ koje ostavljaju ruševine, naša su svakodnevica.

No, ono što uvijek opstaje, to je entuzijazam. Vjera onih malobrojnih da su promjene moguće, pa makar i na mikrorazini, učinit će da preživi poneki mladi genij… Učinit će da poneko dijete razvije empatiju i pomogne drugome… Učinit će da će nekima biti važnija suradnja od natjecanja i prijeteljstvo od skupih tenisica…No, hoće li to biti dovoljno?

I smijemo li to zvati sustavom?