Barem jednom godišnje nazovem tetku iz Njemačke, odnesem jakne na kemijsko, ispečem domaću pizzu, odledim frižider i posudim Petra Pana u knjižnici.

Sve od navedenoga nije svakodnevna potreba ni gušt, ali 365 dana u meni izmijeni štošta pa su male jednogodišnje rutine uvijek dobrodošao smiraj od kaosa.

Da život ne možeš uvaljati u sigurnu rutinu, jasno mi je kao istopljena mast, ali nedavni susret s Petrom Panom u kvartovskoj knjižnici, ne samo da je razbistrio to uvjerenje već je oformio i čvarak.

Romantika u Nigdjezemskoj

Čitam Pana, ušuškana u subotnju večer. Wendy se bori s Panovom sjenom, a on je uvjerava kako odrastanje u Nigdjezemskoj nije opcija. Na samom kraju stranice, zelenom bojicom je nadopisano:

Vita, odrasću obečajem. Nemoj otič. Voli te Bumbar.

Nema romantike do nepismene romantike, a Bumbar je barem pogodio zarez.

Tko je Vita i kako je Bumbar sletio baš u moj primjerak? Prelistavam knjigu i tražim još neki trag, datum ili broj mobitela. Nalazim trag džema od malina, kapljicu crnog čaja (vjerojatno od istog doručka) i loše nacrtanog majušnog kapetana Kuku.

Ali ne i Vitin razlog za odlazak.

U glavi mi se gomilaju misli, kao čarobni prah Zvončice, pucketaju pretpostavke o odnosu Vite i Bumbara. Je li odrastao i zašto je uopće morao odrasti? Tko joj daje pravo da to od njega traži? Je li ikada dobila ovaj primjerak knjige? Možda sam joj ja stala na put da ga dobije? A da vratim knjigu već danas? Da pronađem Vitu ako već nije prekasno?

Potraga za Vitom odjednom je postala glavna tema svih mojih kava. O sudbini Vite i Bumbara razgovaralo se više nego o prepisanoj kurikularnoj reformi, a uzbuđenje koje je romantični Bumbar unio u moju svakodnevicu osnažilo je moju odluku o prestanku kupovanja knjiga.

Potreba za posjedovanjem priče

Doma imam valjda milijardu knjiga.

Na policama, u sanducima, pod krevetom, umivaonikom, na frižideru, na balkonu, ispod kauča, na stolovima, pod prozorima. Kupovala sam ih uglavnom sama, a tu je i zaliha slikovnica iz čitavog svijeta koju mi prijatelji, umjesto magneta i razglednica, donose s putovanja.

Neko je nepisano pravilo da narod najbolje možeš upoznati iz njihovih slova i tanjura.

Knjige sam često kupovala iz potrebe da priču zadržim i ne puštam. Iz potrebe da je moja, unikatna, makar ih je tiskano još tisuću istih. Da mi upotpuni dom, da mi oživi prostor.

Nije mi žao.

Sada imam prilično lijepu bibliotekicu koja miriše na neke moje završene periode.

Knjige sam prestala kupovati jer sam za njih prestala imati novaca. Kad živiš od vlastite kreative, nisi baš potkovan za kupovinu luksuza, jer iako mi je prvo za čim posežem kad idem spavati, kad se trebam umiriti, nasmijati, opustiti, kupovanje knjiga u Hrvatskoj zaista je luksuz.

Kao i kava na glavnom trgu, kinokarta bez studentskog popusta, pašteta od dimljenog skandinavskog bakalara i peti par gotovo istih sandala.

Najbolje su mi se stvari počele događati u trenu kad si više nisam mogla priuštiti skoro pa ništa osim osnovnog.

U tom sam trenu počela shvaćati da mi ne treba puno više od toga.

Isto se dogodilo i s knjigama.

Dijeljenjem, priča dobiva vlastiti život

Kupovina knjige ponekad zaključa priču. Stvarajući lažni osjećaj posjedovanja, kupovina knjizi često oduzima ono nešto.

Posuđivanje knjiga, pak, šarmantna je aktivnost.

Knjige sam, s vremenom, počela vrednovati prema broju prstiju koji su po njoj prelazili. Što je veći broj pečata na zadnjoj stranici, moj interes je snažniji, a usputne porukice, crteži ili primjedbe šlag su na Mileramki.

Posuđivanje knjiga povezuje me s tuđim sudbinama.

Jesu li je dirali prsti koji su za vrijeme čitanja prevrtali cigaretu ili znojni prsti, nervozni i nestrpljivi da doznaju što je bilo na kraju? Jesu li među njezinim stranicama ostali zaboravljeni straničnici, autobusne karte, ljubavni zavjeti?

O čemu je taj čitatelj razmišljao, je li doručkovao kruh umočen u kakao ili je prije posla svratio u pekaru. Kad je stigao zamastiti šesnaestu stranicu i kako mu se zove pas?

Je li Bumbar dječarac u osnovnoj školi ili gospodin u pedesetima koji je u međuvremenu zaboravio odrasti? Voli li ga Vita zaista, ako je od njega tražila tako veliku promjenu?

Kopam po kutiji s olovkama i nalazim zelenu bojicu.

Njihova priča u tom trenutku postaje i moja.

Poželim saznati baš sve o onome tko ju je imao prije mene i želim dio sebe ostaviti onome tko će je čitati iza mene.

Upravo zato, knjižnica je čuvarica, ne samo fikcije nego i stvarnih priča i sudbina koje je netko, zabunom ili namjerno ostavio u knjizi. Posuđena knjiga živi znatno više života nego kupljena.

Dijeljenjem, priča dobiva vlastiti život, satkan od života onih koji su je udomili na 21 dan. Najljepše čemu nas posuđivanje knjiga uči jest da posuđeno u nekom trenutku moramo vratiti, priču trebamo pustiti.

Jer priča je nastala da bi se čitala, ne da bi nam pripadala.

S tom mišlju, točno nakon 21 dana, vratila sam Pana u knjižnicu. Istu večer nazvala sam tetku iz Njemačke i zamijesila tijesto za pizzu.

Dok sam ribala sir i sjeckala bosiljak, razmišljala sam koliko će se snažno Bumbar nasmijati kad u samom uglu papira, uz svoje obećanje, ugleda i nadopisano njezino.

Neču otič.

Vita.

Fotografije: likesuccess.com / Odrasla Wendy i Petar Pan