Jedna od novinskih formi povezana gotovo isključivo s tiskanim medijima bila je feljton. O jednoj temi vješti novinari pisali su u bezbrojnim nastavcima – optimalno ih je bilo desetak – iz broja u broj. Feljtoni su bili specijalitet mjesečnika jer su čitatelji uglavnom čuvali prethodne brojeve s ranijim nastavcima feljtona kako bi se nakon mjesec dana podsjetili što je ondje pisano.

'Pop-glazba između rima i streama' nije baš feljton, više je diptih, a vrlo je jednostavno doći do prvog nastavka. U njemu sam remiksao teze Michaela Hanna koje je postavio u posljednjem mu tekstu koji je napisao za The Guardian. Hann je napisao pet vrlo zanimljivih teza o glazbenoj industriji današnjice, teza koje imaju manifestni karakter.

Dvije teze obradio sam u prvom nastavku: Pisanje o glazbi ima svoje mjesto, no potrebno ga je promijeniti i Cinizam je opravdan.

Slijede preostale tri teze.

3. Ljudi su precinični kad je posrijedi glazbena industrija

Ova teza u izravnoj je suprotnosti s drugom tezom, no ona je temeljena na drukčijim postavkama. Riječ je o tome da mnogi kažu kako glazbena industrija nije posao koji obećava brzu i jednostavnu zaradu iako se to, naizgled, čini. Ako su posrijedi veliki i poznati izvođači i ako medijski pratimo tekstove o tome koliko će zaraditi na dočecima Novih godina i na privatnim eventima, onda to tako može zvučati. No činjenica da diskografske kuće imaju sve manje prihoda od prodaje nosača zvuka i da se okreću prodaji suvenira i organizaciji koncerata kako bi preživjele uvjerava nas u protivno.

Uostalom, današnjim slušateljima i ne trebaju nosači zvuka, oni će pjesme slušati s mobitela i s računala, kvaliteta zvuka im nije toliko bitna, a pjesme koje žele dobit će instantno. Danas djeluje potpuno nevjerojatno da se nekoć do željene pjesme dolazilo uz mnogo više truda – radijske postaje nisu bile formatirane, pa bi se neka nova pjesma čula jednom ili dvaput. Onda je trebalo ići kupiti gramofonsku ploču, ili kasetu, ili eventualno osluškivati tko može presnimiti tu pjesmu, barem s radija. Zato je svaka kvalitetna pjesma bila dragocjena.

I to je možda jedan od razloga zašto ljudi iz glazbene industrije poslovanje ne temelje na standardnim poslovnim uzusima kojima vladaju zakonitosti Excel-tablice. U ovom poslu još uvijek ima dovoljno povjerenja i dobrih namjera. Mnogi su u glazbeni business ušli i iz uvjerenja, a ne iz želje da u njemu zarade.

Razumijem, stoga, Jasenka Houru koji mi je za potrebe upravo objavljenog intervjua u Cantusu rekao kako zamjera bendovima koji su u ovaj posao ušli u uvjerenja što nisu izdržali i što su se raspali.

Za njega, a i za većinu dionika glazbene industrije, najsigurniji put za start iskrenoga i dobrog intervjua jest pitanje o glazbi koju su voljeli u formativnim godinama, odnosno kad su imali 17. Oči im se tad zažare, a odgovor je, zapravo, esencija onoga što glazbena industrija predstavlja.

4. Ne vjerujte svemu što čitate o načinima kako glazba stvara novac

Kao veliki ljubitelj i pobornik vinilnih ploča te vlasnik pristojne kolekcije singlova i longplejki (imao sam i rubriku 'Mili vinili' u Planu B), vrlo sam sretan kad čitam kako se prodaja vinila povećava iz godine u godinu. No veliki postotak rasta vrlo male prodaje i dalje predstavlja malu zaradu.

Krajem prošle godine trijumfalni napisi u britanskom tisku kako je prodaja vinila nadmašila distribuciju digitalnih downloada po prvi put nakon 2004. godina kad je lansiran iTunes podrazumijevala je da se vinil napokon vratio na zelenu granu. No to uopće nije značilo da je vinil osvojio digitalne slušače, nego je streaming postao dominantan način slušanja glazbe.

Također, kako je to detektirao Nathaniel Cramp, vlasnik diskografske kuće Sonic Cathedral, u svome tekstu za The Guardian, to ne znači da je ukupna prodaja vinila nadmašila digitalne downloade, nego samo da je u tom tjednu prodaja vinila nadmašila digitalni download, i to ponajviše zahvaljući prodaji dugoočekivanoga live albuma Kate Bush 'Before The Dawn' koji je stajao 50 funti.

Upravo na takvim izdanjima počiva dobar status prodaje vinila – oni se u prepakiranim verzijama prodaju negdašnjim tinejdžerima koji danas imaju novaca da ostvare svoje djevojačke ili dječačke snove. Vinilna prodaja najbolje ide na koncertima vremešnih izvođača i na specijaliziranim sajmovima.

Ipak,izdanja novih izvođača teško mogu dosegnuti vinilne naklade starijih bendova. Vinil je retro format i to se neće promijeniti, a njegov utjecaj na glazbenu industriju mnogo je manji nego što bismo mi to željeli.

Jedan od načina na koji glazbena industrija želi potencirati prodaju vinila jest manifestacija Records Store Day, kad se na tržište puštaju limitirana izdanja starih albuma u novom ruhu ili koncertnih zapisa koji nisu objavljeni. Na hrvatskom tržištu nije objavljeno nijedno posebno vinilno izdanje (zapravo, rijetke su i regularne vinilne verzije albuma), pa se ovaj blagdan sveo na povremene unplugged nastupe i prigodno praženjenje novčanika ovakvih poput mene.

Glazba uživo sad je glavni izvor prihoda, što nekoć nije bio slučaj. Koncerti velikih izvođača mogli se pogledati za 30-40 dolara, dok su danas cijene u prosjeku triput veće.

Međutim, prava je vrijednost u otkrivanju novih glazbenika; njima treba podrška publike. Njima treba povjerenje, njima trebaju dobri izgledi. A onda je sigurno da će se to publici vratiti natrag, bez obzira na koji način: putem izvrsnih nastupa, pristupačnog streama ili vinila.

5. Rock-glazba nalazi se u jazz-fazi

Prije četvrt stoljeća u jednome rock-zborniku novosadskog časopisa Polja ustvrdio sam kako je dominacija rocka kao ključnog stila popularne glazbe završena s objavljivanjem albuma grupe U2 'Rattle and Hum'. Glazba je postala toliko eklektična da od kraja osamdesetih ne može biti govora o dominaciji samo jednog stila.

Stoga je očito kako se rock danas nalazi u jazz-fazi – primarno je namijenjen starijoj populaciji koja ga i dalje fetišizira i kojoj se rock i dalje primarno nalazi u središtu popularne glazbe.

To ne znači da su bendovi s prštećim gitarama u prvom planu izgubili na popularnosti. Srećom, mnoštvo novih bendova pokazuju kako je dobre rock-glazbe sve više, međutim činjenica je da su oni nekako sve više na periferiji. Zapravo, dovoljno je pogledati festivale: dominiraju festivali kojima se ponajprije slavi plesna glazba i pripadajuće forme, dok se na inicijalno rock-festivalima mogu slušati raznorodne glazbene formacije koje uistinu nemaju veze s rockom.

I stoga je točno da se rock danas nalazi u jazz-fazi. Svojedobno je Dražen Vrdoljak prilagodio termin Adult Oriented Rock (AOR) kao rock za ugodno starenje, no činjenica je da je danas rock kakvim ga poznaje najveći broj slušatelja i štovatelja upravo takav. Ponajviše se to odnosi na formacije utemeljene u sedamdesetim i osamdestim godinama, pa čak i ranije. Nije ni čudo da se paket-aranžmani za koncert Rolling Stonesa u Austriji prodaju brzinom munje; legende se ipak moraju još jedanput vidjeti.

Istodobno, trenutačno jedan od najvećih svjetskih rock-bendova Kings of Leon nije toliki mamac za publiku na festivalu INmusic; njih mnogo više privlači renome festivala, ali i kompletan line-up. 

No kao što su Stonesi davno zaključili: to je samo rock'n'roll, pa bez obzira u kojoj se fazi nalazi, na kojem je formatu i kome je namijenjen, uvijek će biti nezaobilazan dio suvremenih kulturnih stremljenja.