O glazbi pišem nešto više od 36 godina, otkad sam jednoga siječanjskog jutra banuo u redakciju Vala, koji je svoje prostorije dijelio sa službom osmrtnica u zgradi Novog lista i donio svoje recenzije albuma Brucea Springsteena The River, petog albuma Jama Sound Affects i prvog soundtracka grupe Queen, onog za film Flash Gordon.

Dvadeset godina manje za ugledni britanski dnevnik The Guardian pisao je Michael Hann, a jedanaest godina bio je njegov glazbeni urednik. Posljednji tekst koji je napisao uoči svoga odlaska iz magazina razvija pet vrlo zanimljivih teza o glazbenoj industriji današnjice, teza koje imaju manifestni karakter. Nešto kao Marxove teze o Feuerbachu, samo su implementirane u glazbeni sustav.

Uglavnom se slažem s njegovim tezama, no sigurno je kako ih treba dodatno oblikovati, a za pojedina tržišta kao što je neveliko naše i lokalizirati. Zajednički nazivnik tih teza je, zapravo, na koji način tehnologija mijenja glazbu i njezinu percepciju. Ovdje su prve dvije teze (u sljedećem tekstu slijede preostale tri).

1. Pisanje o glazbi ima svoje mjesto, no potrebno ga je promijeniti

Uloga glazbenih kritičara u doba kad sam se počinjao baviti pisanjem o glazbi bila je mnogo važnija nego danas. Prema stručnoj procjeni mogao se zauzeti stav o tome treba li štogod poslušati ili ne, odnosno kupiti kakav album ili singl, možda odustati od toga. Rock kritika nije mijenjala, ali je utjecala na svjetonazor slušatelja. No mit je da su kritičari napravili nekoga izvođača popularnim. Da parafraziram Sida Griffina iz negdašnjih LongRydersa: "Kad bi kritike prodavale albume, Vava bi bio velika bogata zvijezda."

Utjecaj kritike danas je manji nego ikad. Ponajprije, svatko može napisati svoje mišljenje (nekad se takvo mišljenje moglo pročitati jedino u rubrikama s pismima čitatelja specijaliziranih magazina kao što su Džuboks ili Rock, eventualno u nekim reakcijama u omladinskom tisku), a na internetu se razvio sustav preporuka. Osim toga, glazba je sveprisutna: putem YouTubea ili streaming-servisa kao što je Deezer može se čuti bilo koja pjesma ili album i donijeti sud o kvaliteti ili prihvatljivosti.

Rijetko će tko zbog nečije kritike odlučiti kupiti album: najprije će ga čuti na internetu, a onda odlučiti žele li ga posjedovati u nekom čvrstom obliku. Kritike danas služe glazbenoj industriji u mnogo većoj mjeri nego što služe slušateljima. Zapravo je i na drugim poljima tako. Poslovne novine u Hrvatskoj danas ne egzistiraju zbog čitatelja, nego samo radi poslovne zajednice. Glazbene kritike uglednih novinara tako ponajviše služe kao orijentir diskografima, a izvrsno dođu i za punjenje press-objava sadržajem, dakako u slučaju pozitivnog mišljenja. Čitatelji će vjerojatnije posegnuti za njihovim ukoričenim glazbenim razmišljanjima.

Kod nas, nažalost, osim stručnoga dvomjesečnika Cantusa, više nema specijaliziranog print-glasila koji bi sustavno pratio i vrednovao glazbu. Kritičari se skrivaju u dnevnim novinarima, a oni ponešto mlađeg uzrasta pišu na portalima. Raznolikost pristupa ipak utječe na formiranje slike o pojedinom djelu ili koncertu, a kad je to dobro i napisano, onda svakako još uvijek privlači pozornost i osigurava vjerodostojnost. Na koncu, tu je i povjerenje u ljude koji pišu, ipak su to osobe koje su čule mnogo više nego prosječni slušatelj, prilagodile to što su čule vlastitim kriterijima i donijeli sud. Za razliku od anonimnih hejterskih komentara, u ovom slučaju posrijedi je ipak stav koji valja poštivati i prema kome se može zauzeti čvrsto (protu)mišljenje.

2. Cinizam je opravdan

Odnos kritičarskog mišljenja i njegova relevantnost mijenjali suse u skladu s onim kako se mijenjala i glazbena industrija u tehnološkom smislu. Prije svega, posrijedi je prelazak s analognih u digitalne formate u izvedbi (sintesajzeri) i produkciji (u Hrvatskoj od 1985. godine, kad su digitalno snimljeni bili Zagrebački solisti, Zagrebački puhački trio, Zagrebački kvartet i violinist Goran Konačar u župskoj dvorani crkve sv. Križa u zagrebačkom Sigetu).

Kao što su internetski mediji doznali sve o čitalačkim navikama svojih konzumenata, tako su i diskografske kuće saznale sve o ukusu svojih slušatelja. Na temelju toga plasiraju hitove na formatirane radijske postaje koji se bjesomučno vrte, a mi možemo doznati sve o najpopularnijim izvođačima. Dok kod nas to ima malo veze s uistinu kvalitetnom glazbom, pa su kudikamo važnije pojavnosti atraktivnih izvođačica kao što su Severina ili Jelena Rozga, na inozemnom tržištu bombardirani smo, na primjer, megauspjehom Adele, čiji je treći album prilično prosječan i koga se već ove godine rijetko tko sjeća, osim u slučaju spominjanja prvog singla Hallo.

No pumpanje jednog izvođača znači da će i mnoštvo ljudi poželjeti znati sve o njemu, i to je prilika koju valja iskoristiti. Jesu li se mediji možda raspisali o izvrsnom albumu Moskve koju, nota bene, ne čine oku nemili pojedinci, nego atraktivna pjevačica i trojica u mraku? Kako je posrijedi nekomercijalna glazba, bez obzira na kvalitetu, Moskvä još dugo neće plijeniti opću pozornost (pakleno bih volio da nisam u pravu u ovom slučaju).

Bizarnost takvog pristupa činjenica je da je na britanskoj Top 20 ljestvici Ed Sheeran zauzeo čak 16 pozicija. To ne znači da je on ispalio 16 singlova istodobno, ali kreatori top-ljestvice zaključili su kako je određen broj streamanja neke pjesme ekvivalentan prodaji jednog singla. Posrijedi je vrlo traljava računica, jer se streamanje računa ne kad je pjesma kompletno preslušana, nego kad je preslušana tek 30 sekundi. Današnji klinci ne trebaju čuti cijelu pjesmu, jer imaju toliko izbora da će poslušati upravo početke nekih pjesma kako bi procijenili sviđa im se neki izvođač.

U izvrsnoj analizi koju je Dorian Lynskey napisao za GQ govori se kako se, zapravo, urušava relevantnost britanskoga Topa 40, jedne od dvije najvažnije svjetske top-ljestvice. Kako kaže, nekoć je ta ljestvica podsjećala na razigranu kućnu zabavu gdje se u svakoj sobi puštala drukčija glazba. Danas djeluje poput jedne sobe s unificiranim soundtrackom. Podsjeća da je prije 20 godine 729 pjesama ušlo na ljestvicu, prije 10 godina 395, a lani svega 85.

Naglašava da je to izravna posljedica odluke da se u srpnju 2014., nakon 62 godine sastavljanja top-ljestvice na temelju prodaje, ona počinje sastavljati i na temelju streama. Rezultat? Stream danas po toj logici zauzima čak 80 posto tržišta!

S druge strane, riječ je o objektivnoj slici o tome koja se glazba sluša i na koji način. Tu se vidi kako su slušatelji sve pasivniji i preuzimaju ono što im se nudi na tanjuru, ne žele istraživati.

Na Deezerovoj Top 100 ljestvici nalaze se tek četiri ovdašnja izvođača: Severina, Jelena Rozga, Magazin i Pravila igre. No Deezer je servis koji se plaća, a u našem podneblju uvriježeno je da se sve dobiva besplatno, pa je sigurno kako je YouTube glavni izvor glazbe. Glazba se sluša gotovo isključivo putem mobilnog uređaja, putem specijaliziranih aplikacija pjesme se preuzimaju na uređaj bez obzira na kvalitetu kako se ne povisila potrošnja internetskog prometa i tu je danas najveća primjena glazbe. Na drugom mjestu su specijalizirani TV-kanali koji su, poput radijskih postaja, posve formatirani, pa nije čudo da se svakog sata ponavlja neki hit.

U ovom slučaju cinizam profiliranijih slušatelja posve je opravdan. Glazba je postala potrošna roba. Uvijek je bilo tako kreiranih pjesama, no glazbena industrija se trudila da zbog ekonomskih razloga to ne bude dominantni pravac. Tehnologija se posve promijenila i glazbena industrija danas potencira upravo suprotno. Jer na komercijalnoj ravni pjesme su danas tek teaser za koncerte gdje stiže realna zarada.

Nastavak slijedi...