Nastojim ne pisati o suvremenicima, naročito o onima koji žive blizu, u srodnome podneblju. Nikada ne znam hoće li ih moj tekst uvrijediti pa će se gromoglasno nafuriti, naglašavajući svuda naokolo što im se u mom tekstu nije svidjelo i što mi je promaklo. Ili će ignorirati napisano? Nažalost, ne umijem predviđati reakcije, nije mi podaren taj talent. Najlakše mi je pisati o pokojnima i onima koji ne žive u istoj vremenskoj zoni.

Kada analiziram umjetničko djelo, pišem pohvalne retke u formi komentara. Većinom to bude knjiga, film, glazba ili strip koji me se pozitivno dojmio, nerado trošim vrijeme i udijeljen prostor na prosječna i slaba djela. Nije mi do komentiranja loših ostvaraja jer, previše je kvalitetnih djela o kojima se malo ili premalo piše, a zaslužuju tekst.

Srećom, još uvijek nastaju knjige koje se doslovno pročitaju u dahu, naslovi koji se čitaju manično i bez stanke pa neželjeni kraj bude sve bliži, što čitatelja naročito ne veseli jer bi on najradije da užitak čitanja potraje što dulje. Ipak, nakon što se knjiga jednom pročita, uvijek joj se čitatelj može iznova vratiti, prevrtati ju, proučavati i preporučivati probranim ljudima koji zaista cijene i prihvaćaju tuđu preporuku.

Bez samozavaravanja

Knjige Tatjane Gromače (1971.) ne umijem preporučiti i prepričati u nekoliko jednostavnih rečenica, raspričam se kada krenem spominjem Gromačine knjige. Naročito se zapetljam kada govorim o romanima Bolest svijeta (Sandorf, 2016.) i Carstvo nemoći (Sandorf, 2017.) u kojima nema iznenadnih raspleta i narativnih obrata, a nema ni bogatih karakterizacija mnogobrojnih likova, radnje što se proteže na više stotina stranica te po kojoj bi se snimio cjelovečernji film.

Bez zavlačenja otvara nepopularne teme od kojih mnogi uredno okreću glavu. 

Nedvosmisleno se govori o privatnosti i ranjivoj nutrini, osobinama što nisu vidljive golom oku. Privatnost koncizno iznosi u javnost i pritom nije neukusna. Njezini su romani dokumenti naopakih vremena u kojima živi i koje živi. Iznimno su osobna Gromačina djela, stoga pronalaženje i prepoznavanje u njezinim rečenicama nije rijetkost. Kada čitam njezine misli, pomislim da piše upravo o meni, dolazi do poistovjećivanja u toj mjeri da se prepoznajem u autoričinim dilemama, nisu mi odveć strani određeni životni pogledi i promišljanja. Ne trabunja šuplje parole, pronicljivo obrazlaže bolesnu umreženost interesnih skupina i pojedinaca kojima je altruistično ponašanje znak slabosti.

Nema samozavaravanja, olajavanja i srodnih radnji u kojima bi neki našli izvor ugode. Bez zavlačenja otvara nepopularne teme od kojih mnogi uredno okreću glavu. Hrabro i otvoreno piše o stanju svoje preosjetljive duše i smislu života, razračunava se s ljudskim karakterom u kojega se nerijetko ne možemo pouzdati, ne krije manjak optimizma i prisutnost slabosti niti se pravi da je hrabrija nego što uistinu jest.

Piše o egzistencijalnim mukama i mijenama kao što su selidba, kupnja stana i traženje idealnoga mjesta za življenje, dotiče se majčinstva i mladenačkih grešaka, davnih poznanstava i prekinutih prijateljstava. Objašnjava što joj pruža proces pisanja i zašto uopće piše: „Zbog čega bih trebala očekivati od drugih da me razumiju kada sam sebi ne mogu biti jasna? Jedino što mi je trenutno jasno jest da je pisanje za mene jedan od najzdravijih oblika postojanja.“ (107.)

Zatucanost

Rečenice su joj poetične, guste i zbijene, ali i lako prohodne ako se prepoznate u tim mislima i prihvatite ih kao svoje. I kada piše o patnji, čini to spokojno, bez uznemiravanja ili pretjerivanja. Pita se je li opstanak pojedinca u zajednici moguć. Što donosi, a što odnosi poštivanje unaprijed propisanih regula? Zamjećuje ludu nadmoć mase i slabost pojedinca koji nerijetko mora praviti kompromise da ne bi došlo do sukoba, ali spominje i ljude kojima do kompromisa nije bilo.

Tako u Carstvu nemoći spominje ljude koji su osobni spas stekli u dobrovoljnoj izolaciji, u prirodi i radu, daleko od komešanja i intriga. Objašnjava zašto je ljudima važna pripadnost kolektivu i što pruža uklopljenost, zašto je ljudima bitna interakcija i kakvi mentalni sklopovi prevladavaju u gradu, a kako ljudi funkcioniraju na selu: „Selo i seosko okruženje nameću stroži mentalni diktat, koji ili treba u potpunosti slijediti, ili se od njega odalečiti, živjeti odbačen i prezren, bez nade u mogućnost suživota, ili suosjećanja, koji bi mogli pristići s druge strane. Grad je ipak, zbog veće obrazovanosti i širine dijela svojih stanovnika, manje okrutan, iako se i ondje čovjek sklon razvijanju slobodoumne svijesti može nadati svačemu.“ (42.)

U toj se knjizi percipira krhka sigurnost koju pružaju navike i kolotečina, postavljaju se opasna pitanja o kojima pojedinac nevoljko promišlja, analizira se humanoidni ološ koji rado zapriječi tuđe namjere, makar iz čiste obijesti.

I kako onda, nakon što se pročitaju ove dvije duže rečenice ne pomisliti na omalovažavajuće poglede zatucanih ljudi koji rado procjenjuju i precjenjuju druge na temelju vanjštine, iskazuju potpunu neupućenost i uskogrudnost, zaziru od odstupanja ili deformacija. Kako ne pomisliti na znatiželjnike koji rado napadno bulje u nepoznate i čiji način neverbalne komunikacije tjera na suzdržavanje od komentiranja? Gromačine rečenice znane su mislećim pojedincima koji žive u maloj sredini gdje se rado bez srama gledaju tuđa posla, gdje se dobro zna tko je rođen sa zlatnom žlicom u ustima, a mentalna nadmenost i neupućenost bude izraženija nego u gradu, skoro pa opipljiva.

U Carstvu nemoći, kao što naslov sugerira, govori se o moćnoj nemoći koja ima funkcije kočnice i sveprisutna je, ne razaznaje geografske granice; u toj se knjizi percipira krhka sigurnost koju pružaju navike i kolotečina, postavljaju se opasna pitanja o kojima pojedinac nevoljko promišlja, analizira se humanoidni ološ koji rado zapriječi tuđe namjere, makar iz čiste obijesti. Često su mi Thomas Bernhard (1931-1989.) i Sándor Márai (1900-1989.), autori koje povezuje godina smrti i konciznosti, padali na pamet dok sam probavljao Gromačine romane kroz koje se snažno proteže motiv društvenih zapreka, umjetnih ograda i prikrivenih barikada koje tek pojedinci umiju prepoznati i na vrijeme svladati, s većim ili manjim duševnim posljedicama.

Gromača govori o vlastitoj nemoći i, kontradiktornosti li, tako pruža snagu čitatelju, bistri mu zamućeni pogled, jača mu slabu percepciju, fokusira ga i indirektno usmjerava ka dobru, pruža izlječenje u papirnatoj formi. Dok se čitaju Bolest svijeta i Carstvo nemoći, lakše se prihvaća vlastito razmišljanje te osobna nemoć koja možda ne gubi na moći, ali zato tijekom čitanja ni ne dobiva na snazi. Suzbija se nelagodna osama i razvija udaljena srodnost knjiškim putem, uviđa se da ima još onih koji katkad preuveličavaju vlastite brige, ne pristaju olako na prilagodbu i nemaju cijenu (ne žele se prodati i podati), naslućuju varke i budu zaokupljeni pitanjem postojanja, pitajući se koliko poznajemo sami sebe i koliko zaista poznajemo druge.

Vraćanje knjizi

Oni kojima gode poetični filozofski spisi uživat će u Gromačinim romanima i ništa čudno ako tijekom čitanja pročitaju sebe. I druge. U svojim djelima, koja se mogu protumačiti kao podugački esej u formi romana, Gromača percipira više slojeva ološa i naopakih viđenja, a ističe i važnost podrške koju nam pružaju bližnji ili uža obitelj, ali napose ističe umjetnost kao utočište od moćne nemoći. Da, spasonosni smiraj može se naći i u umjetničkim sferama. Niste to jednom okusili, da dozu snage u teškim i naopakim danima pronađete u čitanju, slušanju ili gledanju umjetničkoga djela.

Vraćanje knjizi kasnije, u kriznim situacijama kada blizu nema misaone potpore u ljudskom obličju? I to je moguće.

Udubljeno čitati i željeti da ovi blaženi trenuci potraju, nimalo ne žuriti, a tekst grčevito drži i stisak ne popušta, nagovara na višesatno čitanje, stanka se pravi jedino tijekom obroka ili da bi se utažila osnovna tjelesna žeđ? Moguće je. Vraćanje knjizi kasnije, u kriznim situacijama kada blizu nema misaone potpore u ljudskom obličju? I to je moguće. Onda knjiga posluži kao potreban poticaj za stvaranje odmaka od amoralnih anomalija, zluradih pogleda, ispraznih tvrdnji i privatnih sumornosti; pripomaže kada navrati mutna praznina i bezlična besposlica.

Ukoričene knjige služe kao slamke spasa, intelektualna potpora, bezrezervna podrška protiv moćne nemoći; knjiga stekne ulogu pratiteljice sklone tetošenju i pomirljive prijateljice. Jasno mi je da ova misao zvuči otrcano i jeftino, vrijedna prezira ili podsmijeha. No, blaženi spas krije se upravo u izrabljenim otrcanostima kojih se toliko grozimo, željni originalnosti. Spas se nalazi u romanesknim esejima i esejističkim romanima.

Zato čitamo, iz nemoći, željni osobnog spasenja.

Za one koji žele čitati još knjiga Tatjane Gromače: Nešto nije u redu? (2000.) – Crnac (2004.) – Bijele vrane (2005.) – Božanska dječica (2012.) Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti (2014.) – Mrtav rukavac rijeke Save (2018.).