Iz nekog tamo razloga, ja ne znam kuhati za jednu osobu. 

Da mi za stol sjedne njih devetero, pogodila bih količinu, ma točno u tanjur, ali kad kuham samo za sebe, ja uvijek skuham barem za još dvoje. Možda to iz mene viče moja narav koja nikako ne voli jesti sama pa, u nadi da će netko naletjeti na ručak, uvijek skuha previše.

A možda sam samo nemarna.

Do prije koju godinu svake je srijede na ručkovečeru navraćala Lola, djevojčica koju sam čuvala dok sam studirala i s kojom se rado vidim kad god je prilika. Srijedama, iza logopeda dolazila je Lola i već bi s vrata, po mirisu, izrecitirala sve što sam strpala u lonac.

Sada dolazi rijetko, a njezina mi mama kaže da ju je pubertet pukao u glavu i da većinu vremena provede sama u sobi.

I to mi je skroz ok.

Svi, baš svi ulaze u pubertet, čak i u Vrlingradu

Najsamije u životu osjećala sam se u pubertetu. Ne zato što nisam imala nikoga oko sebe nego zato što me je malo tko mogao vidjeti jasno. Pubertet je prvi period koji te povuče u pravu osamu.

Za vrijeme jedne, sad već drugačije, malo ugodnije osame i jednog preobilatog ručka, zadubila sam se u Pohapanca, najnoviju slikovnicu Ivane Francišković Olrom i Gordane Ivković, autorica iz Vrlingrada u kojemu stanuju i Čudak Šumek i Prgava Vera.

FB_IMG_1517467092432

Ilustrirana je to pripovijetka o dvanaestogodišnjem Slavku koji je jako volio školu, igrao badminton i sanjario o karijeri izviđača. I s njegovim dvanaestim rođendanom baš sve je to ostalo isto, osim što ništa više nije ostalo isto.

I sve zbog jedne tetke. I možda kojeg hormona.

Slavko je uplovio u pubertet. Zapravo je brzinom svjetlosti uletio u njega jer se nije stigao ni raspitati što ga tamo čeka. Odjednom su mu, preko noći, počele izbijati dlake na čudnim mjestima, glas mu se produbio, noge su mu se produljile i sav se zbunio.

I naravno da se u cijelu priču uključila i jedna mudra tetka i zaključila da je Slavko, otpuhavši dvanaest svjećica na svojoj torti, postao pravo ČUDOVIŠTE. Ima divnih tetki, a ima i onih koje zeznu sve. U sve se miješaju, kao Vegeta, i baš o svemu imaju mišljenje.

I ne bi to bilo tako strašno da je Slavko imao s kim popričati o svojoj masnoj kosi, čudnim mislima i dubokom glasu. Čak se obratio mami i tati i zatražio pomoć, ali mama i tata su, izgleda, zaboravili da su i oni jednom bili u istom kupusu zvanom pubertet, pa su potvrdili tetkino mišljenje i Slavka proglasili čudovištem.

Pubertet je nekad bljakast i to je tako, ali još je bljakastije ako netko od komarca radi nosoroga, a nekako baš uvijek bude tako. I odjednom si drugačiji u svačijim očima. Nisi više ni tamo, a nisi ni tu. Potpuno si izgubljen. I za sve su odjednom krivi tvoji hormoni. I za masnu kosu, i za nervozu, i za ocjene u školi, i za nered u sobi.

A Slavko se skroz naskroz izbezumio. Od silnih je promjena ogladnio i smazao sve što je bilo u kući, a kad je dokrajčio svoj frižider, počeo je tamaniti po frižiderima svojih susjeda. Jeo je sve što bi mu se našlo na putu, a i ono što se ne bi našlo, Slavko bi već nekako pronašao.

Uskoro su Vrlingrađani počeli primjećivati da njihova hrana nestaje. Štošta su oni primijetili, ali eto baš nitko nije primijetio da je Slavko u frci i da mu, više no ikada, treba podrška.

Nitko te ne razumije i u glavi ti je kupus

Jer pubertet odjednom donese sve. I čudnovato tijelo, još čudnovatije misli i najčudnovatije ponašanje.

I tako je neshvaćeni Slavko odlučio napustiti Vrlingrad i zaputio se u Velegrad.

FB_IMG_1517467098078

Tamo je, ni sam ne zna kako, postao prava zvijezda, ali i dalje Slavka nitko nije razumio i u glavi mu je bio kaos nad kaosima. Kupus nad kupusima, i to smrdljivi kelj.

Takav je pubertet. Stalno bi negdje bježao i stalno bi se bunio, a zapravo više nego ikada, najjače na svijetu bi se grlio. Trebaš strpljenje da bi sam sebe razumio i trebaš podršku da bi iz njega što lakše izašao. A to je rijetko, tako rijetko kao i lopovi dobročinitelji.

A lopov dobročinitelj sasvim je slučajno postao i Slavko jer pubertet, isto tako, pali i neke posebne lampice i stvara čudesne mlade ljude. Mudrice koji sasvim jasno vide neke naše greške i nebuloznosti i na njih nam ukazuju. A to baš nikome nije drago čuti. I zato ih ignoriramo, često i tjeramo od sebe.

Dok ne odrastu, dok se ne nauče razgovarati kako spada i dok ne uđu u isto stanje uma u kojemu smo i mi.

Slavko je ubrzo postao učitelj svima onima koji za ručak skuhaju puno previše, ne zamrzavaju, ne pospremaju ostatke hrane, ne razmišljaju održivo, već bacaju. Ne vide. Ne cijene.

Ali i dalje je za sve bio kriv. I u Vrlingradu i u Velegradu. Ni svijet prije, a ni svijet poslije tog strašnog i čudovišnog puberteta nisu ga željeli. Ili je bar Slavko tako mislio.

Ne zatvarajte vrata svojim pubertetlijama

Osjećaj je to bio kao da si potjeran iz svojeg omiljenog crtića. Ali još uvijek nisi dobrodošao ni u cjelovečernjem filmu.

Kao da si reklama.

Svima ideš na živce i svi te, ili žele promijeniti ili jedva čekaju da prođeš. Jer tko se još raduje reklami?

FB_IMG_1517467105495

A tebi treba baš to. Da ti se netko raduje, čak i u ovom, izmijenjenom i čudnjikavom izdanju.

Ali na sreću ili nesreću, sve prođe, pa i pubertet. Čak i Slavkov je prošao, ne biste vjerovali.

Ali ne bi trebalo slaviti prolazak. Slaviti bi trebalo sve te mušice i promjene. Odrastanje. Sazrijevanje. To bi trebalo slaviti. Puno se grliti i razumjeti.

Voljeti.

I sa svojim pubertetlijom nazdraviti. Uz čašu mlijeka i kruh s bananama. Baš kako Slavko to voli.

Banane su mi najomiljenije na svijetu, a čini se i Slavku. Voli ih i Lola, pa sam je pozvala na omiljenu kombinaciju.

Bananu i čokoladni namaz.

Kad god poželi.

Kad joj bude previše svega.

Kad se poželi mene i mojih obilatih ručkova (koje ću, zahvaljujući Slavku, nastojati smanjiti).

Kod mene je uvijek čeka tanjur viška.

Servirajte i vi tanjur viška za svoje mušičave pubertetlije. Možda ogladne negdje između svih tih silnih promjena. Možda se požele sjesti za obiteljski stol i biti tu.

Ne zatvarajte vrata ni lonce.

Nikako ne zatvarajte svoje ruke. Zagrljaj je, zna se, odgojio najbolje ljude.

Potvrdio je to i Slavko iz Vrlingrada.