Napraviti originalnu ili makar sadržajno kvalitetnu vestern priču u strip industriji nije nimalo lagan zadatak, naročito ne nakon talijanskoga serijala Ken Parker koji je i u crtačkom i scenarističkom pogledu izuzetan, gotovo pa nenadmašiv. Pripovjedni standardi podignuti su na maksimalnu razinu jer serijal Ken Parker nudi životnu priču o osobenjaku nemirnog duha koji traži svoje mjesto pod suncem, mijenja profesije te uvijek nastoji pravedno djelovati u zajednici i prirodi, u skladu s univerzalnim moralnim zakonima. Teško da će itko na sadržajnom planu napraviti bolji posao od crtača Ive Milazza i scenarista Giancarla Berardija koji su idejni očevi Kena Parkera.

Kvalitetan vestern također je izuzetno rijetka pojava u sferi suvremene kinematografije – pretežno se rade obrade ili sasvim prosječna ostvarenja što brzo ishlape iz sjećanja. Quentin Tarantino napravio je dva relativno dobra vesterna u kojima otvoreno izražava počast kultnim vesternima – Odbjegli Django (2012.) i Mrska osmorka (2015.). Zlatno doba vesterna najvjerojatnije se neće ponoviti jer gledateljstvo više zanimaju akcijski spektakli nabijeni specijalnim efektima, baš kao što se nikada neće ponoviti zlatno doba stripa jer je čitanost na globalnoj razini neatraktivna aktivnost što izaziva podsmijeh.

Premda nije popularan kao prije dvadesetak i više godina, vestern kao žanr ipak uspijeva preživljavati na polju devete umjetnosti (serijal Tex u Italiji izlazi od 1948. godine). Tako je nedavno objavljen naslov Pogrebnik (Fibra, 2016.)[1]Prvi knjiga sastoji se od dvije priče – Čovjek koji je jeo zlato (2015.) i Ples strvinara  (2015.). u kojem glavnu riječ ima karizmatični pogrebnik Jonas Crow. Dok Jonas na početku ukratko opisuje sebe i svoju profesiju koja nije na najboljem glasu u narodu jer se, eto, bavi mrtvacima i na njima zarađuje kruh svagdašnji, crtež istodobno prikazuje lešinare kako komadaju konjsku strvinu. Jonas taj prizor staloženo promatra, a lešinara s ozlijeđenim krilom ne upuca, već ga uzima pod svoju skrb te tako dobiva vjernog pratitelja.

U mirnom gradiću Anoki City trebaju pogrebnika pa Jonas Crow kreće na put čim je ta vijest stigla do njega. Uspostavi se da treba pokopati utemeljitelja grada, no problem je u tome što mrtvac još nije mrtav. Prije nego što umre, bogati starac Joe Cusco proguta čitavo zlato koje je za života stekao mukotrpnim radom, a svojoj njegovateljici, zamamnoj gospođici Prairie u oporuci ostavlja težak zadatak koji mora izvršiti uz pogrebnikovu pomoć. Pogrebniku Jonasu i gospođici Prairie silne probleme počinju praviti stanovnici Anoki Cityja, ogorčeni rudari kojima je do Cuscovog zlata, donedavni Cuscovi najamnici, vojska i ostale vrste humanoidnih lešinara kojima je do brze zarade...

O prošlosti pogrebnika Jonasa Crowa malo toga saznajemo, no nije teško naslutiti da je riječ o individualcu koji iza sebe ima kompleksnu i živopisnu priču čiji će se detalji otkriti u pričama što će uslijediti. Jonas Crow nije mlakonja u kriznim situacijama, već sposoban i okretan svat kojega se ne može samo tako nasamariti ni u kojem pogledu, a ima i specifične izjave dok se obraća potencijalnim neprijateljima.[2]Jonasova poslanica Kalifornjanina glasi: „I Bog reče: Oni koji su dovoljno glupi da sami uđu u pakao, zaslužuju da u njemu i ostanu. Zauvijek.“ Nije primjer savršenog junaka niti se trudi tako prikazati u javnosti, štoviše, svojim postupcima i stavovima redovno uspijeva izazivati prezir okoline.

Ljubitelji vesterna doći će na svoje čitajući Pogrebnika; podsjetit će ih stripove kao što su Tex Willer, Blueberry i već spomenuti Ken Parker, ali i na kvalitetnije filmove što pripadaju tom žanru. Xavier Dorison (1972.) potpisuje scenarij Pogrebnika, Ralph Meyer (1971.) i Caroline Delabie zaslužni su za kolor, dok Ralph Meyer ima i ulogu crtača. Vrijeme će pokazati hoće li se autorska suradnja Dorisona i Meyera produbiti u kreativnom smislu kao što je to bio slučaj kod Milazza i Berardija ili će doći do pada kvalitete priče. Početak priče o pogrebniku Jonasu Crowu djeluje sasvim obećavajuće, akcija se nadopunjuje humorom i obrnuto, dok melodramatike nema ni u tragovima.