Za potrebe ovog teksta bavit ćemo se poduzećima oblika društvo sa ograničenom odgovornišću - d.o.o. i jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću - j.d.o.o., koji su najčešći u malom poduzetništvu.

U uvodu smo rekli kako se pravna osoba razlikuje od osobe koja ju je osnovala ili koja njome upravlja (direktor).

Oba se poduzeća osnivaju pri Trgovačkom sudu, a praktično se to radi pristupom u neki javnobilježnički ured ili putem portala E-osnivanje.

Što je potrebno definirati prije osnivanja poduzeća? 

Osnivač ili osnivači su fizičke ili pravne osobe koje osnivaju poduzeće ulogom svoje osnivačkog kapitala.

Direktor ili više njih su fizičke osobe koje predstavljaju poduzeće i koje u njegovo ime preuzimaju prava i obveze. Ovdje govorimo o izvršnim direktorima koji su upisani u Sudski registar, a ne o ostalim nivoima menadžmenta koji se u većim poduzećima pojavljuju.

Sjedište poduzeća je adresa putem koje je s poduzećem moguće ostvariti kontakt. U fazi osnivanja se ne mora dokazivati veza sa tom adresom.

Djelatnosti kojima će se poduzeće baviti, od kojih jedna treba biti označena kao glavna i koja će odrediti šifru djelatnosti tog poduzeća.

Temeljni kapital je ulog osnivača temeljem kojega će mu ili im pripadati udio u ostvarenoj dobiti poduzeća.

Kad govorimo o temeljnom kapitalu, došli smo do prve razlike između d.o.o. i j.d.o.o.

D.o.o. mora imati temeljni kapital od minimalno 20.000 kn, dok j.d.o.o. može imati i manji, a najmanji iznos je 10 kn.

Osnivača j.d.o.o. može imati najviše pet, dok kod d.o.o. ograničenja nema.

Nema univerzalnog odgovora na pitanje koji je oblik poduzetništva bolji. Odgovor varira ovisno o vrsti poduzetničke ideje, planovima i rokovima njihove provedbe, te možda najviše o statusu osobe koja započinje poduzetništvo.

J.d.o.o. može imati samo jednog direktora, dok d.o.o. može imati više direktora, članova uprave.

Postoji još samo jedna razlika između te dvije vrste poduzeća: činjenica da je jednostavno društvo dužno četvrtinu ostvarene dobiti stavljati u obveznu pričuvu, a tek tri četvrtine smije isplaćivati svojim osnivačima. To pravilo se mora poštovati sve dok društvo ne izvrši dokapitalizaciju i ne doregistrira se u d.o.o. pri Trgovačkom sudu.

U svemu ostalome, ove dvije vrste poduzeća posluju po istim pravilima i na njih se primjenjuju isti propisi.

Osvrnula bih se na temu odgovornosti. Društvo odgovara za svoje poslovanje do visine temeljnog kapitala. Ovoj činjenici nemojmo zaboraviti pridodati i drugu: za poslovanje poduzeća direktor odgovara cijelom svojom imovinom. 

Cilj poslovanja poduzeća je ostvarivanje dobitka, kao razlike između prihoda i rashoda. Dobitak se oporezuje stopom od 10% ukoliko su prihodi poduzeća bili u predmetnoj godini do 7,5 milijuna kuna, a ako su bili veći po stopi od 18%.

Nakon toga ostaje čisti dobitak. U trenutku isplate istog fizičkim osobama osnivačima poduzeća, prema kvoti udjela u temeljnom kapitalu, potrebno je platiti još 10% poreza na dohodak od kapitala, pa će tek preostali iznos završiti na računu tih osoba. Stoga, možemo odmah računati da će od dobitka poduzeća 20% završiti u državnom proračunu, kada se radi o malom poduzetništvu.

Imovina, uključivo i novac poduzeća je odvojena od imovine osnivača i direktora. Stoga se i novcem sa računa poduzeća može raspolagati samo za poslovne potrebe poduzeća. Ovo je bitna razlika u odnosu na poslovanje obrtnika i ostalih poduzetnika fizičkih osoba.

Bitna okolnost kod poslovanja poduzeća je činjenica da je direktor obvezan plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje ukoliko nije nigdje drugdje zaposlen. Kod ove okolnosti postoje brojne kombinacije i stoga potičem zainteresirane da dobro prouče propise ili da se savjetuju sa stručnom osobom, jer na ovom mjestu nema prostora za spominjanje svih njih.

Svako poduzeće mora voditi poslovne knjige i to po drugim principima nego fizičke osobe, pa je vrlo izgledan trošak računovodstvenih usluga svakom poduzetniku koji nije sam vičan toj vještini.

Zaključimo da nema univerzalnog odgovora na pitanje koji je oblik poduzetništva bolji. Odgovor varira ovisno o vrsti poduzetničke ideje, planovima i rokovima njihove provedbe, te možda najviše o statusu osobe koja započinje poduzetništvo. Postoje još brojne okolnosti pravne i porezne regulative koje nisu mogle biti spomenute u ovim tekstovima zbog nedostatka prostora.

Stoga pozivam buduće poduzetnike da barem prouče izvore na internetu ili da se konzultiraju sa pravnicima i računovođama koji imaju iskustva i znaju sagledati situaciju sa više aspekata.

Poduzetništvo nije bauk ukoliko onaj tko se njime bavi dobro poznaje pravni i porezni okvir unutar kojega se mora znati ponašati. K tome, doprinos malog poduzetništva u državni proračun je činjenično najznačajniji. Kad tome dodamo i sve okolnosti koje su nas zadesile 2020. godine, možemo li zaključiti drugo nego: tko će, ako ne mi?!

Sretno!