Stvaraju li neki stripovi izdavaču dobit ili minus na bankovnom računu, kojom se brzinom prodaje strip i kakve je reakcije polučio u kulturnim sferama, manje su znani podaci kojima publika ne razbija glavu. Ustaljena fraza, da se čekanje isplati, ima velikog smisla kad je u pitanju kanadski autor Michel Rabagliati (1961.). Naime, 2011. godine objavljen je na ovim prostorima Paulov ljetni posao, a drugi naslov, Paul na pecanju, objavljen tek 2017. godine. Velika očekivanja nisu iznevjerena, što će reći da Paul na pecanju zasigurno neće stvoriti frustracije kod ljubitelja naslova Paulov ljetni posao.

Rabagliati je počeo crtati stripove u četrdesetima, a prije se bavio grafičkim dizajnom (baš kao i Paul). Svoje stripove opisuje kao poluautobiografske - termin je dobar jer autoru pripomaže u procesu stvaranja. Teže je razlučiti što se uistinu dogodilo, a što je naknadno skraćeno ili dopunjeno – u svakom slučaju neugodnosti autor se uvijek može izvući na poluizmišljenost, odnosno spornu scenu nazvati fikcijom.

Bestijalnost tehnokracije

U naslovu Paulov ljetni posao Rabagliati naglasak stavlja na burnu fazu odrastanja, mladenaštva i sazrijevanje što se velikim dijelom odvijalo u kampu za djecu i mlade. U naslovu Paul na pecanju Rabagliatijev protagonist je zreliji i emocionalno stabilniji, postao je obiteljski čovjek koji sa suprugom Lucie razmišlja o proširenju obitelji.

U oba se naslova Paul, Rabagliatijev alter ego, prisjeća esencijalnih događaja koji su mu obilježili život – prisjeća se kako je kao dječak prvi put išao s ocem na pecanje. Također, u oba se naslova Paul dotiče razdoblja školovanja, spominje da je upisao privatnu školu kako bi izbjegao nasilnike, dok ga u privatnoj školi dočeka ista neuklopljenost u sistem i izražena podijeljenost ljudi prema statusu: „Brzo sam shvatio da moraš pripadati nekoj škvadri da bi imao prijatelje. A skupine su već bile određene kao da su se oduvijek znali. Bile su to male neraskidive obitelji. I jasno su mi dali na znanje da ne žele pridošlice. Kako su tjedni prolazili, počeo sam ih sve prezirati.“ (103.)

Bez suzdržanosti Rabagliati kroz lik Paula izražava revoltiranost divljim kapitalizmom i konzumerizmom, kritizira profit, ali i grafičke dizajnere što luduju za informatičkom tehnologijom (i on je jedan od njih) te naglašava štetnu bestijalnost tehnokracije. Uviđa Paul kako vrsni menadžeri ne mare za radnička prava i da menadžere ne pogađa gašenje radnih mjesta. Paul na pecanju reprezentativni je primjer stvarnosne književnosti; a Rabagliati problemski stripaš čiji je crtež sve razigraniji, a čine ga domišljata grafička rješenja.

Rabagliatijev je vizualni pristup priči tek naizgled jednostavan i konvencionalan, njegov karikaturalni stil crtanja podsjeća, pogledamo li domaće autore i uratke, na animirane filmove što su nastali u okrilju zagrebačke škole crtanog filma i karikature Borivoja Dovnikovića Borda koje su sadržajno kratke, ali funkcionalne. Da karikaturni crtež može biti veoma rječit, premda ponekad u sebi uopće nema riječi, dokazuje Paul na pecanju. Rabagliati smiješno ostvaruje kroz vizualne komponente; upečatljivo i vjerno predočava realistične situacije, što je pošlo za rukom i Lionelu Papagalliju u grafičkoj noveli Neću umrijeti kao lovina. Rabagliatiju nije potrebna boja da bi predočio neke sitnice, brojne izražajne asocijacije čine efektnost reduciranog crteža, egzistencijalne scene ne gube na snazi premda su predočene na karikaturalan način.

Zanimljiva grafička rješenja i inventivno montiranje kadrova čine naslov Paul na pecanju idealnom knjigom snimanja za animirani film.[1]Po Rabagliatijevom stripu Paul à Quebec (François Bouvier, 2015.) snimljen je igrani film. Rabagliati je sudjelovao na filmu kao scenarist. 

paul2

Narativni tempo

Inovativan, maštovit i nešablonski prikaz događaja čini Rabagliatijevu priču veoma zahvalnom građom za promatranje – karikatura i karikaturalni stil redovno je neutemeljeno podcijenjen, o čemu najbolje svjedoče rijetki konstruktivni tekstovi o važnim strip serijalima kao što su Tupko Nedeljka Dragića i Sjena Ninoslava Kunca.

Paul na pecanju nije humorističan strip, mada ne manjka duhovitosti. Obilježila ga je pozitivna recepcija kod kompetentne publike i kritike jer u Rabagliatijevom živahnom pripovijedanju nema ni brzanja ni odugovlačenja, već je sve pomno dozirano. Pecanje je tek jedan od brojnih sporednih motiva, veći je naglasak ipak stavljen na Paulovu obiteljsku povijest, ali se priča dotiče i članova suprugine obitelji. Sporedni likovi pomno su profilirani, nisu zanemareni ili ofrlje prikazani, što je čest slučaj kod (ispod)prosječnih spisatelja koji ni sami ne znaju što točno žele reći kroz svoje pisanje. Rabagliati time pokazuje da vlada pričom te da je uspješan, spretan dramaturg koji je u stanju držati narativni tempo u stvaralačkom procesu.

Rabagliati nudi koncizan uvid u kanadsku srednju klasu, a daje i na znanje kako se na neke događaje/pojave ne može utjecati, što kod ljudi izaziva osjećaj nemoći. Egzistencijalni problemi i blagoslovi s kojima se sreće Paul (i njegova okolina) prošarani su suptilnim i toplim humorom, dok je patetika vješto izbjegnuta. Rabagliati predočava situacije s kojima se suočavaju mnogi ljudi u zreloj životnoj dobi, što će reći da je Paul na pecanju idealno štivo za zahtjevne čitatelje koji su voljni učiti o sebi i drugima kroz medij stripa.

paul1