Iranski filmovi koje potpisuje Majid Majidi (1959.) primjereno prikazuju kako djeca i mladi žive. S kakvim se poteškoćama moraju suočavati i nositi, u kakvim oskudni uvjeti uspijevaju zadržati plemenitost duha i sačuvati slogu.

Pomoću filmova kao je Djeca raja (1997.), Majid Majidi čini da djeca i mladi upoznaju nove kulture – ali i da uvide kako određeni problemi koje proživljavaju djeca i mladi u Iranu, Pakistanu ili Afganistanu, vjerojatno muči i djecu u Hrvatskoj. Djeca i mladi u Iranu također greškom zaglave u problemima, pa tako u obiteljskoj drami Djeca raja pratimo priču o dječaku Aliju (Amir Farrokh Hashemian) koji slučajno izgubi cipelice svoje sestre Zahre (Bahare Seddiqi), a otac (Mohammad Amir Naji) to nipošto ne smije saznati jer su siromašni i jedva sklapaju kraj s krajem.

Oba filma, i Djeca raja i Baran, djecu i mlade trebao bi naučiti toleranciji, razvijati kod njih osjećaje razumijevanja i suosjećanja, ukazati im kako požrtvovnost i empatija nisu znaci slabosti, već ljudskosti.

Jednako je kvalitetna i drama Baran (Majid Majidi, 2001.) u kojoj glavnu ulogu imaju mlade osobe. Razgovorljivi i nespretni mladić Lateef (Hossein Abedini) radi na gradilištu i nema loš posao koji se sastoji od toga da radnicima kuha i poslužuje čaj, no sve se promijeni dolaskom šutljivog Rahmata koji preuzme Lateefov posao.

Oba filma, i Djeca raja i Baran, djecu i mlade trebao bi naučiti toleranciji, razvijati kod njih osjećaje razumijevanja i suosjećanja, ukazati im kako požrtvovnost i empatija nisu znaci slabosti, već ljudskosti, ali i da nije dobro prebrzo osuđivati nekoga, već je poželjno najprije dobro promisliti, a tek onda djelovati. U drami Baran ukazuje se na loš položaj žena, posebice na činjenicu kako ženama nije dopušteno raditi, a na istu nepravdu ukazuje i drama Osama (Siddiq Barmak, 2003.) u kojoj se djevojčica Osama (Marina Golbahari) mora pretvarati da je dječak kako bi mogla raditi i prehranjivati obitelj.

Neizvjesnost djetinjstva

Ista situacija, u kojoj ženama nije dopušteno raditi, nalazi se u potresnom romanu Djevojčica iz Afganistana (Znanje, 2015.) Deborah Ellis koji se pretežno obrađuje u sedmom razredu osnovne škole, taman u razdoblju kada učenici postaju izrazio osjetljivi na socijalnu nepravdu i nejednakost. Dobar dio učenike vidi bolestan nerazmjer između bogatih i siromašnih, boli ih nepravda i žele se aktivno boriti protiv nje tako što će izrasti u poštene pojedince.

U romanu Deborah Ellis pratimo priču djevojčice Parvane koja odrasta u Afganistanu. Jedan joj je stariji brat preminuo, starija sestra Nooria prerasla je dječje godine, mlađa sestra Maryam još nije posve svjesna u kako teškim uvjetima obitelj živi, a mali bratac Ali najmanje se opterećuje brigama koje opterećuju roditelje, ali i nešto stariju djecu. I majka i otac su školovani, štoviše, Parvanin se otac školovao u Engleskoj i zato će ga talibani smjestiti u zatvor. Da bi obitelj imala što jesti, Parvana se mora pretvarati da je dječak i raditi ono što je radio otac – na tržnici čita pisma nepismenim ljudima i tako zaradi nešto novaca.

Na ulici će steći i novu prijateljicu - djevojčica Shauzia, koja se također pravi da je dječak, isto štošta radi da bi zaradila novac i jednom otišla u Francusku. Kasnije će Parvanina majka s obitelji morati napustiti grad jer se Nooria mora udati, a Parvana će ostati u gradu. Otac će na kraju priče biti pušten iz zatvora, ali nalazit će se u lošem stanju.

Mada joj neće biti nimalo lako, Parvana će se uporno kretati čvrsto vjerujući da će pronaći ostatak svoje obitelji…

Parvana je odrastala u progresivnoj obitelji i sve bi bilo sjajno da u Afganistanu ne vladaju talibani koji ženama uskraćuju i osnovna prava. Romanom Djevojčica iz Afganistana ukazuje se djeci i mladima kako uvijek postoji netko kome je pomoć potrebna i kojima je znatno teže.

Kada se čita priča o Parvani i njezinoj obitelji, čitatelj ne stavlja sebe i svoje brige na prvo mjesto. Nedavno je po romanu napravljen i animirani film The Breadwinner (Nora Twomey, 2017.), što je dobro jer, tako priča o podčinjenom društvu dobiva drugi život, novu formu.

Što se dogodilo s Parvanom i njezinim ocem? Jesu li se na kraju našli s majkom i ostatkom obitelji? Odgovore na pitanja nudi nastavak romana Parvanino putovanje (Znanje, 2019.). Nažalost, već na početku knjige Parvanu zatječemo na groblju. Upravo je pokopala voljenog oca i u žalosti je. Još uvijek krije da je djevojčica, predstavljajući se pred drugima kao dječak Kaseem. Jedno vrijeme boravi u mjestu gdje je pokopala oca, a onda se odluči na put. Želi potražiti ostatak obitelji.  

Parvanino putovanje puno je neizvjesnosti. U napuštenom selu nađe mušku bebu čija je majka umrla u bombardiranju. Parvana mu nadjene ime Hassan i uzme ga sa sobom, ne ostavlja ga na milost i nemilost okolini. Premda je još dijete, Parvana nastoji brinuti za bebu. Hrane je malo, a i pitka voda je rijetkost. Stalno postoji mogućnost da naiđu vojnici. Parvana će tijekom putovanja naići na dječaka Asifa koji ju neće prihvatiti najbolje jer je, eto, djevojčica. Asif je u ratu ostao bez jedne noge i često će biti otresit prema Parvani. No, Parvana će uspjeti steći njegovu naklonost pa će svi zajedno krenuti na put pun prepreka. Neće jednom Parvana, Hassan i Asif biti na rubu snaga. Pomoć će biti minimalna jer, koga god će sresti putem neće se nalaziti u ništa boljoj situaciji. Mada joj neće biti nimalo lako, Parvana će se uporno kretati čvrsto vjerujući da će pronaći ostatak svoje obitelji…

Brutalne situacije

Romanom Parvanino putovanje pokazuje se kako djeca moraju odrastati u nehumanim uvjetima, prepušteni sebi samima, bez ikakvoga komfora i roditeljske potpore. Usto se može vidjeti koliko djeca, unatoč svojoj mladosti i nejakosti, mogu biti ustrajna u svojem nastojanju da prežive, kako se mogu međusobno pomagati i biti si oslonac u najtežim trenucima. Parvana je tek jedna od nebrojenih mladih duša koja mora sazrjeti prije vremena.

Oba romana trebala bi mladima osvijestiti problem izbjeglištva, ukazati im na brutalne situacije kroz koje brojni nevini ljudi prolaze jer su zbog ratnih stradanja ostali bez doma i sigurnosti.

Neovisno o prvom dijelu, roman Parvanino putovanje može se čitati samostalno, ali ipak preporučam da se prethodno pročita i roman Djevojčica iz Afganistana kako bi se stekla što potpunija slika o teretu izbjeglištva. Oba romana trebala bi mladima osvijestiti problem izbjeglištva, ukazati im na brutalne situacije kroz koje brojni nevini ljudi prolaze jer su zbog ratnih stradanja ostali bez doma i sigurnosti. U pravilu su djeca i mladi te žene i starci oni koji najprije i najviše stradaju u ratnom vihoru. Tko zna koliko je perspektivnih života prekinuto ili ugašeno zbog ideoloških prijepora i mentalnoga slijepila.

Deborah Ellis svojim romanima otvara aktualne probleme koji u Afganistanu i susjednim državama traje već desetljećima i zahtijeva pomak nabolje za dobrobit sviju. A da bi se stvari pokrenule nabolje, potrebno je ljude osvijestiti. Jedan od načina kako kod djece i mladih razviti suosjećanje prema izbjeglicama i tuđim problemima jest pomno čitanje romana Djevojčica iz Afganistana i Parvanino putovanje. Mali je to korak, ali i on puno znači te predstavlja rad na rješavanju problema. Kada se čitaju romani Deborah Ellis, ujedno se smanjuje broj djece i mladih koja nemaju svoje mišljenje o ratnim stradanjima i izbjeglištvu.

Romani Djevojčica iz Afganistana i Parvanino putovanje osuđuju ratna razaranja kojima se ne nazire kraj, a njima se ujedno kritizira i nehuman odnos prema ženama. Zahvaljujući ovim romanima, neki će čitatelji zasigurno drugačije pojmiti nepravde kojima su mnogi ljudi bez razloga izloženi, trebalo bi doći do pomaka nabolje u načinu razmišljanja…