Spremajući se na kratki put u Pariz, govorila sam da idem na sajam knjiga. No iako se odvija u paviljonskom izložbenom prostoru tipičnom za sajamske manifestacije, ovaj se Salon prilično razlikuje od svih sajmova knjiga koje sam dosad vidjela (Zagreb, Pula, Frankfurt, Leipzig, Bologna).

U jednoj od najava popratnih radijskih programa kaže se da je Salon „jedna od najznačajnijih europskih kulturnih manifestacija“. Nadam se da ću ovim kratkim prikazom pokazati da to nije tek isprazna marketinška retorika.

Nije mi sasvim lako odrediti što Salon jest, no usporedbom s dosadašnjim „sajamskim“ iskustvima mogla bih reći što Salon nije. Nipošto nije mjesto na kojemu nakladnici rasprodaju stara izdanja po minimalnim ili čak ponižavajuće niskim cijenama – poput Interlibera. Nije ni mjesto velike trgovine autorskim pravima koja baca u sjenu sve popratne programe prezentacije knjiga – poput sajmova u Frankfurtu ili Bologni, niti mjesto velikog međunarodnog okupljanja autora koje se prelijeva iz izložbenog prostora u cijeli jedan grad, kao što se događa u Leipzigu.

Pariški je Salon još uvijek nacionalna manifestacija (s koncepcijom jezične, a ne državne pripadnosti i s tendencijom širenja izvan tih jezičnih granica) s jasno definiranim temama, vrlo profesionalnom organizacijom i mnoštvom raznolikih zbivanja; on je svojevrsna smotra francuskog nakladništva u kojoj se svatko trudi pokazati najbolju i najnoviju produkciju na što raznolikiji i što zanimljiviji način, no time se njegov sadržaj ne iscrpljuje.

Kreativnost u prvom planu

U programskoj knjižici moglo se pročitati da je program Salona ove godine organiziran oko pet tematskih „osi“: rumunjska književnost, Barcelona – grad gost, kulinarski susreti, umjetnička četvrt i kreativnost francuskog nakladništva.

Rumunjska književnost – koja, kao i rumunjski film o kojemu je također bilo riječi na Salonu, privlači sve veću pozornost međunarodne kulturne javnosti – predstavila se gostovanjem tridesetak autora. Među njima je desetak romanopisaca čija su djela francuski nakladnici otkrili i objavili tijekom 2012., no bili su prisutni i esejisti, strip-crtači, dramski autori i pjesnici.

Ova velika prezentacija rumunjske književne scene koju su zajedno organizirale francuske i rumunjske institucije imala je svojevrsnu najavu na Salonima 2011. i 2012. – najprije kolokvijem o E. Cioranu, zatim manifestacijom posvećenom romanopiscu Panaitu Istratiju, što je jedan od primjera sustavnog organiziranja i razvijanja programa koji bi mogao poslužiti kao uzor sredinama koje su sklone shvaćati programe prezentacije vlastite književnosti kao priču bez nastavka.

Organizatori Salona uveli su prije dvije godine praksu predstavljanja jednoga velikog svjetskog kulturnog i književnog središta; prvi takav grad-gost bio je Buenos Aires, zatim Moskva, a ove godine čast je pripala Barceloni, koja se predstavila gostovanjem dvadesetak autora – među njima je bio Eduardo Mendoza (najčitaniji španjolski autor nakon Carlosa Ruiza Zafona, na hrvatski je prevedena Mendozina knjiga Čudesno putovanje Pomponija Flata). Na (nekomercijalnom) prostoru rezerviranom za predstavljanje Barcelone odvijali su se književni razgovori i tribine, a mogla su se čuti i dva vrlo zanimljiva radijska dokumentarca što ih je za ovu prigodu proizveo Francuski radio.

Privlačnosti kulinarstva u savezu s produkcijom knjiga – jednom danas prilično općem mjestu – nisu odoljeli ni organizatori Salona, pa se i tu kuhalo i jelo među knjigama. No manje je uobičajen bio program prezentacije „iznimnih knjiga“: na velikom zasebnom prostoru izložene su umjetničke knjige, rukopisi, neobična, rijetka i stara izdanja, na radost svih vrsta bibliofila. Nacionalni sindikat nakladnika odlučio je pokazati umjetničke i osobito lijepe knjige o čijem se nastanku moglo ponešto doznati iz popratnih razgovora i projekcija.

Prostor nazvan „Riznica knjiga“ bio je određen za najbolje primjere originalnog suvremenog oblikovanja, a tu su se imala priliku predstaviti i dva španjolska nakladnika te je, kao na brojnim drugim mjestima, Salon ponovno probio zadane okvire nacionalne manifestacije. Tu su bili i štandovi autora koji stvaraju knjige na razmeđi likovne i knjižne umjetnosti, oblikujući jedinstvena književno-likovna djela za koja nemamo jasan hrvatski naziv pa ih ponekad označavamo engleskim Artists' Book. Muzejske institucije poput Louvrea izložile su svoje kataloge najvrednijih knjiga.

Peta tematska os Salona zapravo je bila najvažnija: svoju kreativnost trudili su se predstaviti brojni francuski nakladnici (ukupno ih ima oko 10.000), od najvećih do najmanjih. Zanimljivo je bilo primijetiti velik broj vrlo malenih nakladnika – među kojima nisu neobična pojava ni autori-nakladnici. Regionalni su uglavnom izlagali okupljeni u zajedničke štandove; veliki su bili najvidljiviji, no ipak je vladala ravnoteža u prezentaciji svih sudionika Salona.

Ne znam postoji li ograničenje prostora koji jedan izlagač može unajmiti, no nitko ne zauzima groteskno mnogo mjesta (poput „kraljeva“ hrvatskog nakladništva na Interliberu), niti postoje „mrtvi kutovi“ paviljona u koje nitko ne zalazi. Najveći namjenski prostori Salona rezervirani su za zbivanja poput izložbi i prezentacija koje nisu izravno povezane s prodajom i možda je to jedan od razloga zbog kojih kulturni aspekt manifestacije preteže nad komercijalnim.

Zanimljiv je i jedan mali natječaj u vezi s kreativnošću – „Izmisli korice svoje knjige“ – namijenjen djeci od 5 do 14 godina. Sudionici mogu slobodno izmisliti naslov knjige, ime autora i ime svoje nakladničke kuće te, naravno, likovno oblikovati korice. Selektor radova i „kum“ cijele zabave bio je Zep (pravim imenom Philippe Chappuis), autor omiljenog stripa Titeuf koji je na Salonu proslavio 20 godina postojanja.

Ravnopravnost knjiga za djecu

Programi Salona odvijaju se na pet specijaliziranih pozornica, no teme i scene samo se djelomično podudaraju.

Jedna je pozornica, naravno, namijenjena kulinarstvu i snabdjevena adekvatnom opremom. Jednako tako, medijske kulinarske zvijezde bile su jedna od velikih atrakcija Salona. Također prilično očekivano, postojao je i zaseban prostor posvećen elektroničkoj knjizi. Programi namijenjeni širokoj publici tu su uključivali prezentacije svih oblika čitača elektroničke knjige, no nisam zamijetila neku veliku gužvu. I tu se odvijao popratni program, tj. razgovori o npr. korištenju elektroničkih knjiga u školama ili pak sučeljavanja pisaca na temu e-knjige.

Posljednjeg dana Salona održan je i svjetski kongres Međunarodnog foruma za digitalno izdavaštvo (IDPF – International Digital Publishing Forum). No paralelno se u salonskom prostoru posvećenom elektroničkoj knjizi moglo čuti ponešto i o obnovljenom interesu za tiskane medije.

U tom smislu osobito su zanimljiva pojava novi časopisi, opsežni, kvalitetno uređeni i otisnuti, koji izlaze samo u tiskanom obliku, a pojavili su se u posljednjih godinu-dvije, tzv. „mooks“ („m-“ kao „magazin“, „-ook“ kao „book“) koji, međutim, često uključuju i reference na elektroničke izvore. S druge strane nakladnici istražuju nove mogućnosti povezivanja tiskane knjige i elektroničkih medija, no čini se da se to zasad uglavnom svodi na unošenje linkova u tekst te obogaćivanje tiskanih knjiga multimedijskim dodacima.

Na velikoj pozornici odvijaju se u prilično gustom slijedu glavni događaji Salona koji ne odudaraju od standardnih načina prezentiranja knjige: susreti s najznačajnijim autorima-gostima, dodjele nagrada i šaroliki cosplay (natjecanje nositelja kostima načinjenih prema likovima iz mangi). Zanimljivo je da organizatori naglašavaju kako je velika scena – taj „prostor koji pokreće salon“ – namijenjena publici od 15 do 35 godina; dinamika događanja i način korištenja audio-vizualne opreme možda donekle objašnjavaju takav „dobni fokus“.

Autorska scena mjesto je susreta i rasprava povezanih s pet (čini se da je pet magični broj Salona?) glavnih tema: japanska književnost – koja se u Francuskoj već tradicionalno vrlo intenzivno prevodi i čita te je tim povodom na Salonu gostovalo i nekoliko japanskih autora i strip-crtača; Moskva, prošlogodišnji grad-gost Salona; put od knjige do filma, društvena uloga knjige te kultura mangi. U ponedjeljak, zadnji ali radni dan Salona, namijenjen profesionalcima, tu su se odvijali stručni razgovori knjižara te knjižničara.

Naposljetku, mala scena namijenjena je mladim posjetiocima – a ta je skupina shvaćena neobično široko, od 6 do 25 godina. Knjige za djecu, međutim, nisu izdvojene u neki poseban prostor Salona, što je također ugodno vidjeti. One se predstavljaju kao integralni, nipošto manje vrijedan dio knjižne produkcije, što se može objasniti i činjenicom da većina velikih izdavača proizvodi i publikacije namijenjene najmlađima, trudeći se održati razinu – osobito likovnu – po kojoj su francuske slikovnice poznate u svijetu kao „art“ proizvodi. Možda vrijedi spomenuti i da su školarcima, ne bi li se smanjila gužva, bila namijenjena tri zasebna ulaza na Salon.

Redovi za posvete omiljenog pisca

Unatoč bogatstvu događanja, ono što najprije upada u oči posjetitelju Salona jest nazočnost autora na svakom koraku. Gotovo svi nakladnici imaju na štandovima stol ili nizove stolova za kojima sjede njihovi autori – većinom pisci, ali i ilustratori i strip-crtači, te razgovaraju s čitateljima i potpisuju primjerke svojih knjiga. Gužva oko tih brojnih stolova traje gotovo neprekidno i nije neuobičajeno vidjeti stotinjak i više ljudi kako čeka ne bi li dobilo posvetu svog omiljenog pisca. No, nisu svi autori jednako traženi pa promatrač lako počne suosjećati s onima koji sjede u blizini najpopularnijih pisaca i spisateljica. Toliki interes za knjige i njihove autore ipak mora djelovati ohrabrujuće svakome tko se bavi knjigom te baca u sjenu sve (kod nas) uobičajene lamentacije o ugroženosti i propasti čitanja.

Na Salonu, koji traje svega četiri dana, gostuje velik broj autora među kojima prevladavaju francuski (njih je bilo oko dvije tisuće), no ima i inozemnih veličina čija se djela mnogo prevode i čitaju u Francuskoj. S dugačkog popisa izdvajam tek nekoliko imena koja bi mogla biti poznata i hrvatskoj publici: Amelie Nothomb, Philippe Delerm, Annie Erneaux, Pascal Bruckner, čuveni strip-crtač Jean Jacques Sempé, pjevačica Juliette Greco čiji su prošle godine objavljeni memoari izazvali veliko zanimanje; od stranaca tu su bili Luis Sepulveda, Amin Maalouf, spomenuti Eduardo Mendoza – no najveću je pozornost izazvalo gostovanje Carlosa Ruisa Zafona, na čiji je potpis, nakon razgovora na velikoj pozornici, u vijugavom redu čekalo nekoliko stotina ljudi.

Većina tih ljudi, čini se, sklona je razgovoru: razgovara se s autorima, s osobljem na štandovima, a nije neobično ni da vam neki neznanac uputi neku opasku u vezi s knjigama – pomalo kao da se riječi prelijevaju izvan korica. Ili je dan koji sam provela na Salonu slučajno bio nekakav dan osobite razgovorljivosti.

Popis književnih gostiju uključuje i autore iz frankofonih zemalja čiji su nakladnici tradicionalno također gosti Salona: na štandu afričkih zemalja područja oko rijeke Kongo ove je godine u fokusu bio Senegal; svoje su štandove imali i frankofoni belgijski nakladnici, kao i nakladnici iz Québeca, a u zasebnom programu gostovalo je i sedmero pisaca iz pograničnih krajeva Francuske i Njemačke. Sve se to čini prilično iscrpnim – svaki prostor na kom nastaje književnost na francuskom jeziku dobiva svoje mjesto i na godišnjem Salonu knjiga.

Punokrvna uloga javnog radija u promociji knjige

Posebno mjesto zauzima štand Grada Pariza (čini mi se da je to je otprilike kao kad bi na Interliberu postojao štand Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba) na kojemu su se odvijala dva posebna programa.

U okviru prvoga gostovali su svojevrsni pariški gosti. Pod naslovom „Žudnje za francuskim, žudnje za Parizom“ predstavilo se četvero suvremenih autora – Eduardo Manet (Kuba), Rouja Lazarova (Bugarska), Pia Petersen (Danska) i Georges-Arthur (Jurgen-Arthur) Goldschmidt (Njemačka) – koji su, kao i mnogi prije njih, došli iz drugih zemalja/jezika, počeli pisati na francuskom te postali dijelom francuske književne scene. Na istom se štandu već godinama predstavlja izbor najboljih prvih romana prema izboru francuskih knjižničara, koji sustavno ocjenjuju izdavačku produkciju i koji su ove godine izdvojili sedam novih prvijenaca.

Drugo također vrlo posebno mjesto zauzima štand Francuskog radija (Radio France), koji je jedan od suorganizatora Salona te je u četiri dana proizveo i emitirao više od pedeset sati programa izravno s mjesta događanja. Mogućnost da se proizvede tolika količina programa posvećenog kulturi zacijelo proizlazi iz činjenice da je Francuski radio zaista javni medij. Radio ima i vlastiti štand na kojemu predstavlja svoja izdanja i, poput svih ostalih nakladnika, ugošćuje svoje autore.

Zabava na svakom koraku

Nabrajanje svih sadržaja ne može dočarati vrevu u kojoj je te sadržaje ponekad teško naći ili im se približiti dovoljno da bi se dobro vidjelo sudionike. Jedan su od mamaca posjetiteljima i dodjele nagrada koje je teško sve nabrojati, a nemoguće naći popisane na jednom mjestu.

Tu su književne nagrade koje dodjeljuju televizijske kuće, nagrade sudionicima raznoraznih natječaja i igara, kao i nekoliko nagrada koje su organizacijski povezane sa Salonom, poput onih za japansku knjižnu i strip-produkciju. Čitatelji časopisa Animeland već dvadeset godina biraju laureate Anime i Manga Grand Prixa, koji se tradicionalno dodjeljuje na Salonu, a s istim je svijetom povezana i novija nagrada čitatelja časopisa Zoom Japon za najbolji francuski prijevod japanskog romana i mange.

Naposljetku – ili na početku – Salon nudi i raznoliku zabavu. Tu se odvijaju sučeljavanja profesionalaca ilustratora, koji u dvije ekipe crtaju „uživo“, tj. na pozornici na teme po izboru publike, koje izvlače iz šešira - što se kamerama prenosi na veliko platno. Mladi neprofesionalci sudjeluju u igri „K.O. riječima“: u nekoliko rundi igraju ekipe po četvero koje za svaki „meč“ biraju po jednog predstavnika kojemu je pak zadaća da što bolje sroči tekst prema pravilima koja zadaje profesionalni žiri.

Postoji i veseli „Diktat za neznalice“ koji pišu djeca i odrasli i opet, naravno, mogu osvojiti neke nagrade; za djecu su predviđene tri, za odrasle pet, i nije mi sasvim jasno što se time poručuje sudionicima – da više vrijedi nagraditi one koji znaju pravopis i nakon što su završili školovanje? Osim velike izložbe vrijednih, rijetkih i umjetničkih knjiga, na Salonu je ove godine bilo postavljeno još šest manjih specijaliziranih izložbi, posvećenih stripovima i džepnoj knjizi. No to nipošto nije sve. Šećući Salonom možete nabasati na glazbenike s Tahitija koji sviraju ispod neke palme, maskirane likove koji se mačuju, ljude koji plešu tango (sjećate se, Buenos Aires bio je prvi grad-gost, a čini se da onaj tko je jednom bio gost na Salonu, to ostaje trajno...

Ovakvu je manifestaciju moguće održati samo zahvaljujući tijesnoj i efikasnoj suradnji organizatora pa ih na kraju vrijedi i spomenuti. Pariški Salon knjiga organizira nekoliko službenih partnera – uz Nacionalni centar za knjigu, tu su Francuski institut, Francuski radio i France Televisions, Grad Pariz i pokrajina Ile-de-France – te niz pokrovitelja, pridruženih partnera i medijskih pokrovitelja.

I doista je impresivan zajednički angažman svih tih institucija koje sudjeluju u realizaciji velike knjižne fešte koja je u četiri dana privukla nešto više od 190 000 posjetilaca.