- Ja sam generacija otvorene scene Belveder i to je bio izlazak, tamo si visio po cijele dane i bio u tim nekim krugovima, nikad ti nije bilo teško, jer je postojala strast prema tome. Imam nekako osjećaj da ova djeca danas, ne sva, dosta svaštare. Malo ću ovu aktivnost, malo ću onu, ne rađa se uvijek ta strast. Moj muž je izviđač i dan danas je u brđanima, ima 40 godina i brđanin je. Oni se nalaze i drže se kao ekipa. Ne postoje istraživanja da se vidi imaju li danas mladi te strasti, razvijaju li se. Možda grad ne nudi takve aktivnosti gdje će se oni aktivirati.

- Možemo na primjeru polaznika naših čitateljskih klubova dokazati da strast još uvijek postoji. To nije neka druga vrsta djece, nego se na drugi način odrasli i svijet s njima bave. Kad se bavimo konkretno njihovim osobnostima i kad ulažemo u neko djetešce, razvijamo ga od rane dobi i vjerujemo i mi njemu i on nama, onda će on imati tu strast. Današnji članovi čitateljskih klubova, a i radionica, evo Krešo vodi Stripaonicu, to su mladi ljudi vezani na njega, vjeruju mu, slijede ga, doći će u bilo koje doba dana i noći ako on kaže da idemo tu i tu.

- Možda je problem da se ne mogu nekim stvarima baviti na način da je tu zagrizao pa se može nastaviti time baviti. Ja sam godinama vodila tu Malu školu prirodoslovlja i stalno smo bili na tim četvrtim razredima, nikako iznaći forze od Prirodoslovnog muzeja da imaju ljudski kapacitet, da odemo korak dalje. Sad imamo generaciju koji su završili i bave se tim prirodoslovljem, ali nisu imali kontinuitet u aktivnostima. Sad možemo prebaciti u kontekst Bure i ovog što će biti ovdje, nema ovog da se u početku djecu zainteresira za strip i onda da krene…

Floskula "djeca i mladi"

- Da, uvijek su pojedinci koji razviju strast, ali većina ostalih zadovoljavaju samo potrebu za pripadnošću. Okej mi je ovo kako motivirati nekoga tko i inače sam od sebe razvije strast prema književnosti ili stripu. To je najveći izazov i uopće u obrazovanju. Baš sam razmišljao da bi bilo super da ti ljudi kao što su se postepeno osnaživali pa im se propušta dio odgovornosti pa počnu to osjećati kao svoje, ali ne bih se usudio reći da to nisu opet oni koji sami od sebe imaju tu unutarnju motivaciju za tim nečim što ih zanima. Primijetio sam kod tih grupa, tipa Stripaonica, da uvijek ima tih nekoliko talentiranih koji sami pročitaju stripove, ne moraš im nuditi, sami traže nešto novo. Ali tamo dobro funkcionira što oni međusobno počinju razgovarati i artikulirati svoja mišljenja, a to je ono čega najviše fali u školama. Da artikuliraju svoje mišljenja o bilo kojim stvarima, koliko god se odraslima činile blesave, oni onda međusobno razvijaju socijalne vještine i taj je konkretni sadržaj samo medij da oni poboljšaju sve svoje druge vještine. Recimo, koliko su mi puta znali reći da ne znaju nacrtati nešto, ne znam ovo, ne znam ono. Ja im odgovorim da pogledaju kako ja crtam, jer nisam ni ja vrsni crtač. Možeš raditi strip s trokutom i krugom. Najsretniji sam kad vidim kod onih koji su manje daroviti, ali razviju strast. Znam im ponekad reći, „Ako te to zanima, radi, radi i radi, postat ćeš sve bolji i bolji“ i onda sam najsretniji kad vidim da od njih 17 ili 18 imaš dvoje ili troje koji, za razliku nekog tko je vrlo darovit, ali je možda lijen, gura i radi te time razvije strast, samopouzdanje.

- Zato se napušta to etiketiranje darovitih, nego je daroviti i visokomotivirani. Oni postignu jednake rezultate.

- Ali kako zadržati nekog? Po meni ova Kuća ne bi trebala stati s 13 godina, dapače. Neki od te djece postaju izvrsni logističari, organizatori. Smatram da je to cijeli proces, ne možeš nešto postati sam od sebe. Iz toga dođe i taj osjećaj pripadnosti. Taj jedan onda uči njih pet, šest, pa tih pet, šest dalje.

- To je odgoj. Neka granica mora postojati na početku. Htjela sam samo reći da se ne brkaju kruške i jabuke, svi smo odrasli na floskuli djece i mladih. Djeca i mladi su dvije suprotne kategorije. Djecu možeš stavljati s roditeljima u kontekst, jer je roditelj ta kategorija koja će ga dovesti na ovo i ono te u ime djeteta odlučivati do njegovih tinejdžerskih godina. Kada odmah i nasilno spojiš djecu i mlade u jednu ustanovu, nećeš dobiti kruh. To je razvoj. Zato na početku staviš granicu, neka bude ova Kuća do 13 godina, to će biti u redu, ali ćeš onda s vremenom dobivati, kao što na onkološkom odjelu kada dijete prijeđe 14 godina ne želi otići jer je razvilo odnos s doktorima, a takvi su odnosi i kod nas u knjižnici, gdje svaki dan imamo djecu i s njima razvijamo odnos. Na početku ih ne smiješ pomiješati, ali će ti oni neminovno ostati nakon svega. Onda je ono što je rekao Krešo, oni učeći od nas preuzimaju tu ulogu vođe i voditelja, osnažuju se u nekim svojim interesima i znanjima te počinju graditi programe i za mlađu djecu i za svoje vršnjake. Oni će onda ostati i tu ćeš shvatiti da rad s mladima nije problem. Gdje god idemo po svijetu, slušamo kolege kako imaju problem s mladima, jer odlaze i ne ostaju. Sve je stvar u ljudima. Možemo mi pisati strategije kakve god hoćemo, papire i ladice, napraviti ne znam kakvu priču, ali ako ti nemaš prave ljude na pravim mjestima koji imaju vibru i koji znaju s djecom, džabe ti sva filozofija.

- To sam htjela povući paralelu s našom plesnom udrugom. Mi imamo plesače koji su tamo koliko udruga postoji. Sad su ti mladi počeli preuzimati i već su iskreirali Ri Dance kao takav te sad oni piče dalje, rade koreografije i polako preuzimaju.

- Evo vam primjer jučerašnje Olimpijade u Striboru. Došlo je dvanaestero djece, podijelili smo ih odmah u dvije skupine, jer smo na licu mjesta vidjeli da su jedni premali, a drugi preveliki. Ako ih miješamo u nekim aktivnostima, bit će nerazmjer. U mlađoj grupi je sve funckioniralo super, zabavljali su se, znali oni ili ne znali. U starijoj grupi je već bilo par likova koje je opali pubertet prije 12 i jedan mali gleda preko oka, sram ga je uopće nešto reći, pravi se da to ispod njegovog nivoa. Ne možeš staviti ove s ovima, jer ovaj već s 12 misli da je mlad. Napravi ti sad Kuću za djecu i mlade do 30. godine. Budimo iskreni, mladi smo do 35.

- Dobila sam znak da moramo razgovor približiti kraju.

- Ti se moraš njima baviti. Druga stvar koju za ovim stolom ne smijemo zaboraviti reći je da ovaj grad ima knjižnicu koja je dobila međunarodnu nagradu za rad s mladima i nagradu grada Rijeke. Knjižnica koja nema svoju knjižnicu, nema zgrade, a našu perjanicu Stribor preselit ćemo u ovu Kuću. Selimo to što valja, a za ono što ne valja, naše odjele razdvojene po cijelom gradu, nemamo rješenje. Sve male knjižnice po Hrvatskoj su već pootvarale odjele za mlade po uzoru na naše programe, a mi ga nemamo. Takav nam odjel treba. Gradska knjižnica Rijeka će u onom prostoru odakle seli Stribor tražiti odjel za mlade. Ovaj grad ima ljude koji znaju raditi s mladima, samo tu misao treba doraditi i dom za mlade razdvojiti na dom za djecu i dom za mlade.

- Kako Savjeti mladih?

- Ajoj, to imaš koliko Savjeta, toliko i priča, od toga da postoje na papiru jer moraju postojati po zakonu o lokalnoj i regionalnoj samoupravi, do toga da neki rade fantastično. Mi smo radili istraživanja s njima i imaš primjere da su oni tamo i rade stvari koje im praktički diktira osoba odgovorna za koordinaciju, a ima i skupina mladih koje su dovoljno snažne da znaju prepoznati prostor za djelovanje i koji neće biti baš tako poslušni prema onome što im gradske strukture kažu. Pa od toga da se vrte klasične teme, predavanja, okrugli stolovi i koncerti do mladih koji stvarno žele participirati u donošenju odluka i baš ozbiljnu propituju što se događa na gradskom vijeću, sve što ima veze s mladima. Npr., raspravlja se nešto o javnom prijevozu, oni su tamo, to se tiče i njih. Tako da ima nevjerojatna lepeza različitih iskustava s mladima i to je jako zanimljivo područje u kojem oni rastu. Ako oni osjete strast, ima onih koji se dugo zadržavaju i onda ih možeš pratiti, pa su u Savjetu mladih županije, općina i gradova, pa iz mandata u mandat, pa kasnije to postane bolje politički obojanu kroz političku mladež, ali u pravilo krene vrlo benigno na toj razini osnovne škole, gdje se neki vrlo ozbiljno bave pitanjima koja se tiču djece i mladih u gradu. Konkretno kod nas u gradu i županiji, po mom mišljenju to je već previše politički obojano i u pravilu u Savjete mladih je jako teško ući ako nisi član stranačke mladeži, koje najčešće predlažu iako je natječaj javan i otvoren te bilo koja institucija može predložiti člana. Mislim da je kod nas još uvijek pod dominacijom stranačkih mladeži. Pogotovo kroz studij krene i jača politička ambicija, pa imaš i ekipu koja je u Studentskom zboru i u Vijeću mladih. Tu se oni grade dosta ozbiljno u nekom smjeru.

Skliske granice godina

- Koji uzrast je u Vijeću mladih Benčić?

- Do 14.

- U pravilu školska dob, iako rade i s klincima prije škole.

- Radi se o tome da mora postojati nekakav kontinuitet.

- Možda ne mora biti pod istim krovom.

- Ali recimo, imaš Dom mladih koji imaju filmsku sekciju za osnovnoškolce. Oni sad već imaju jednu generaciju klinaca koja je bila kod njih u osnovnoj školi i što sad s njima? Oni bi radili dalje, nešto su nauči i što sad s njima?

- Ali nije stvar u tome da oni moraju tamo, da postoji negdje drugdje…

- Ali gdje drugdje?

- E to je druga priča što nema.

- Po našem iskustvu, prostori koji su osmišljeni za malu djecu nisu više dobrodošli starijoj djeci. Nama u naše kazalište ne žele doći, oni kažu da su oni prerasli. Za mlade treba jedan drugi prostor koji je njima prilagođen, adekvatan i privlačan. Moj sin ima 11 godina i dolazi u kazalište lutaka jer mu mama radi tamo, a fasciniran je literaturom i kazalištem, rođen je u kazalištu, nije prosječni gledatelj i više nije to to. Treba nešto što nije infantilno, nego nešto što ih privlači na drugačiji način.

- Gledali su lutkarsku predstavu za odrasle kad je bila Unima…

- Da, to je druga stvar.

- Mi također publiku nemao jer neće doći u naše gledalište, jer nemaju gdje staviti noge. Razgovarala sam s ljudima iz cijelog svijeta koji se time bave i lutkarska kazališta za odrasle nigdje nemaju publiku, ni u Kanadi, ni u cijeloj Europi. Mislim, imaju više nego mi, ali ta je publika uvijek problematična, a problematična je publika od 5.-8. razreda.

- Ono o čemu smo pričali, a što ti imaš iskustva, taj je važan kontinuitet i da se klinci zadrže.

- Ja sam počela roditeljima predlagati da malu djecu ne upisuju na glumu, jer po mom iskustvu dijete mora imati određenu zrelost da bi se počelo baviti glumom. Tako da je idealna dob za početi se baviti glumom negdje treći, četvrti razred osnovne škole. U principu se i upisuju treći i četvrti razredi, iako ponekad primam i mlađe, i oni ostaju do kraja srednje škole. Oni se kroz to razvijaju.

- To su naglasile sve ostale grupe. Ako će oni ostati, njima treba odnos, interes i pripadnost. Kako privući onog koji nije bio prije?

- Iz mog iskustva se srednjoškolce teško dobiva, zato što oni već imaju svoje interese i aktivnosti. U trećem, četvrtom razredu su počeli ići na engleski, idu na sport i ne znam što i oni su već profilirali. Zato treba hvatati mlađu djecu, ali ih onda i voditi, a ne ih puštati.

- Tu smo pričali da Rijeci fali taj prijelaz, ono što si ti rekla: završili su film, super i onda rupa.

- Oni sad imaju tamo neku grupu djece koja je bila u osnovnoj školi kod njih i sad su oni s njima napravili neki film, ali oni zapravo ne mogu držati formalno tu grupu. Onda još jedna stvar; u principu ja vodim sve grupe i oni se vezuju za mene, iako im ja dovodim profesionalce, ali ja sam njima neka baza. Ima nešto i u tome.

- Apsolutno, to smo definirali kao kult ličnosti.

- Normalno je da dođe do te povezanosti kad se baviš takvim nečim. I muzički pedagozi kontinuirano rade s jednim djetetom.

- Ti si isto dao super priču da ne mora sve nužno biti pod istim krovom. Htjela sam pričati o tome kako premostiti ovu priču iz lutkarskog kazalište prema Zajcu? Što s cijelom onom pričom u sredini?

- Kulturna politika grada Rijeke se uopće ne bavi djecom i mladima, nema nikakvog kontinuiteta ni povezivanja niti dogovaranja programa.

- Znaš li da je Kazalište u osnivanju kazališta za mlade? Imaš li kakve informacije, ima li kakve spremnosti s njihove strane…

Nezavisno i zavisno

- Nisu me uopće zvali. Tri godine je u Zajcu djelovala Kazališna radionica Malik Rijeka. Na moju inicijativu i uz podršku gradonačelnika se krenulo u institucionalizaciju kazališne umjetnosti djece i mladih u Rijeci, a Rijeka je jedinstvena u Hrvatskoj po tome što nema dramski studio. Mi smo radili sa Zajcom već tri godine kad je Frljić došao za intendanta i prekinuo suradnju bez objašnjenja. Sad me nisu uopće ni kontaktirali.

- To se isto u ovim razgovorima pokazalo kao jedan od izazova, da se grade paralelni svjetovi, a nema sinergije ni kohezije.

- To je zato što je kulturna politika takva da nitko ni sa kim ništa ne dogovara, da se favoriziraju institucije, da Šarar diže ruke od nezavisne scene i tako. To je stvarno stvar kulturne politike Rijeke, koji inače stvarno nemaju ideje ni za šta. Ti se s njima moraš svađati da bi isfurao nešto što želiš. Apsurdno je od njih očekivati da imaju neku ideju i da vide kako će se to sprovesti. To ne postoji u Odjelu za kulturu.

- Ja se ne mogu složiti s time da se favoriziraju institucije. One imaju određenu stabilnost koju nezavisna scena jako teško može imati. Prvenstveno, Malik. To je vezano za tebe i to je ta snaga.

- Kao i Putokazi za Mirandu. Ali ni Miranda ni ja ne možemo živjeti od toga.

- Znam, ali koji je onda sljedeći korak? Da se institucionalizira.

- Ja ne znam što je Miranda tražila, ali ja sam tražila institucionalizaciju cijelo vrijeme. I onda smo bili u Zajcu tri godine, kad je Frljić došao, prekinuo je suradnju, ZIM se ugasio, potpisao je potvrde o suradnji na dvije predstave, a uopće nije surađivao, totalno su nas otkantali i ne možemo doći do prostora. Kako da ja sad radim?

- Dobro, Ciglena kuća to neće moći riješiti, a nije ni zamišljena kao nešto što će to rješavati.

- Znam, ja to razumijem, ali to je stvar kulturne politike grada Rijeke koju Rijeka nema, jer oni ne misle. Oni su dopustili da se pionirsko kazalište ugasi s promjenom sistema. Nijedan grad u Hrvatskoj to nije napravio. U Splitu je postojalo kazalište Titovi mornari, sad je to Kazalište mladih. U Zagrebu ZKM djeluje 60 godina. Ima pri HNK Varaždin i Pula, samo Rijeka to nema. I onda sam se pojavila ja i moja je ideja da se institucionalizira u HNK kazališna umjetnost i onda su svi to prihvatili pa napravili ovo. Tako da je to stvarno stvar kulturne politike grada Rijeke i Šarara. I u tom se smislu favoriziraju institucije zato što se vama obećava djelovanje, a nama ne, bez obzira na uspjehe, na cijelu pozadinu.

- Možda zato jer ja dolazim iz svijeta knjižničarstva i tu ne postoji nezavisna scena, ja to ne mogu usporediti. Mislim, postoji, svatko ima doma nezavisnu scenu na polici, evo. Onda mi je jako teško taj dio prihvatiti. Ali uistinu za gradsku knjižnicu mogu reći, kao jednu narodnu knjižnicu koja djeluje u Rijeci, da alternativa njoj ne postoji. Postoje specijalizirane knjižnice koje imaju sasvim drugu publiku i korisnike ili npr., Sveučilišna.

- Da, ti jednostavno nemaš alternativu, ali u kazalištu je to drugačije. Ali stvar je samo u tome da su dramski studiji u cijeloj Hrvatskoj institucionalizirani uz kazalište, kao što godinama nema ni autobusni kolodvor, tako nema ni to. A ovo što rade u Zajcu je nelojalna konkurencija. U situaciji sam da ja radim posao za 20 ljudi koji su za isto to plaćeni u Zajcu i da se ja moram boriti s njima koji imaju sve, a ja nemam ništa.

- I ono što smo maloprije pričali, kakva će biti reakcija publike i konkretno roditelja, kad Zajc izađe u javnost s informacijom da imaju kazalište mladih. Gdje će sad klinci ići, hoće li ići u Malik ili u Zajc?

- Pa kod njih, naravno, jer će imati jaču propagandu i sve. To je, izvinite, pokvareno, fašistički i ne znam što bih uopće rekla.

- I baš ništa, ni a ni b, nikakav poziv, razgovor, suradnja…

- Ništa. I opet neće otvoriti mjesto niti ne raspisuju natječaj za mjesto dramskog pedagoga. To je zato što se njih troje, četvero dogovara ispod stola što će raditi. Tebi se u knjižnicu ne može zaposliti netko tko nije stručan, a oni u Zajcu mogu raditi što žele.

- Mi imamo zakone koji propisuju kakav profil ljudi mi možemo zaposliti u knjižnici.

- U Zajcu mogu raditi što hoće.

Različiti fahovi

- Ono po čemu je tu knjižnica specifična je što mi nismo umjetnička djelatnost pa kod nas ne postoji da je netko vrhunski knjižničar zato jer uz piruetu može uzeti knjigu s gornje police, da mu je to neko priznanje da se može zaposliti. On mora imati fakultet, biti magistar knjižničarstva i biti diplomirani knjižničar i mora imati položen stručni ispit. Tako da vam ja tu nisam najbolji sugovornik vezano uz teatar, jer to nije moj fah.

- Zaustavili smo se sad na teatru jer je i Denis došla u grupu, jer smo nekako s ovom prethodnom grupom taman tu završili razgovor. Pričalo se o tome može li ovaj prostor negdje probati igrati ulogu transfera i jačanja, odnosno sinergije nezavisne scene, a sad vis-à-vis ove institucionalizirane.

- Ja mislim da neće moći zato jer je institucije već unutra i neće biti prilagođeno kazalištu.

- Jedan od razgovora je bio i o tome da pričamo o sadržaju, a forma nam je već arhitektonski definirana. Ustvari je pitanje kolike će prenamjene prostora biti moguće.

- Pitanje prostora je i pitanje financija. Ako nemaš prostor i financije, što ćeš raditi? A Kazališna radionica Malik djeluje već 17 godina.

- Ja ću vas pomalo morati pozdraviti. Mislim da smo mi tri puta po 15 minuta pretvorili u tri puta po 45 minuta, ali očito ljudi imaju što za reći.

- Ona kruška u Striboru je naša. Kod vas sam je sačuvala i sad ću je iskoristiti u novoj scenografiji.

- Inače to radimo u slobodno vrijeme, čuvamo scenografije.

- Sad mi je arhiv grada uzeo scenografiju od najnovije predstave, jer nemamo prostor. A rješenje Odjela za kulturu je da smanjim kvalitetu rada.

- Bilo mi je drago, ljudi. Ti dođi po kruškicu kad ti zatreba.

- Hvala ti, doviđenja! A reci mi, na početku si govorila da misliš da je pogrešno da se ne radi sinergija djece i mladih.

- Tinejdžeri su najugroženija skupina i tu se gubi. Programi se rade do petog, šestog razreda osnovne škole i tu izgubiš djecu. Koliko znam, cijela Europa radi na programima da uključe te mlade. Ja to radim već 17 godina, iako sam i ja počela s mlađom djecom. S godinama je došlo do toga da ti koji su ti koji su bili treći, četvrti razred osnovne ostajali do kraja srednje škole. Tako sam ja oformila srednjoškolsku skupinu. Napravila sam sad jednu predstavu s djecom od prvog do sedmog razreda i drugu sa srednjoškolcima. Onda biram neke teme koje se mogu vezati za ostale sadržaje. Prošle godine smo obnovili „Neovisno dijete“ o djeci koja su različita, prema poeziji Tima Burtona. To su mogli povezati s građanskim odgojem, ali nijedna škola se nije javila. Oni nemaju novaca da bi došli na naše predstave. A Kazališna radionica Malik je na tržištu, a Zajc nije na tržištu. Privatno kazalište za djecu u Hrvatskoj ne postoji, jer se kao privatno kazalište ne može funkcionirati. Kažem, to kulturna strategija i politika grada Rijeke.

- Dragi svi, mislim da možemo polako završavati ovaj krug.