"Ja sam generacija otvorene scene Belveder i to je bio izlazak, tamo si visio po cijele dane i bio u tim nekim krugovima, nikad ti nije bilo teško, jer je postojala strast prema tome. Imam nekako osjećaj da ova djeca danas, ne sva, dosta svaštare. Malo ću ovu aktivnost, malo ću onu, ne rađa se uvijek ta strast. Moj muž je izviđač i dan danas je u brđanima, ima 40 godina i brđanin je. Oni se nalaze i drže se kao ekipa. Ne postoje istraživanja da se vidi imaju li danas mladi te strasti, razvijaju li se. Možda grad ne nudi takve aktivnosti gdje će se oni aktivirati. (...) Možda je problem da se ne mogu nekim stvarima baviti na način da je tu zagrizao pa se može nastaviti time baviti."

*************

"Možemo na primjeru polaznika naših čitateljskih klubova dokazati da strast još uvijek postoji. To nije neka druga vrsta djece, nego se na drugi način odrasli i svijet s njima bave. Kad se bavimo konkretno njihovim osobnostima i kad ulažemo u neko djetešce, razvijamo ga od rane dobi i vjerujemo i mi njemu i on nama, onda će on imati tu strast. Današnji članovi čitateljskih klubova, a i radionica, evo Krešo vodi Stripaonicu, to su mladi ljudi vezani na njega, vjeruju mu, slijede ga, doći će u bilo koje doba dana i noći ako on kaže da idemo tu i tu."

"Da, uvijek su pojedinci koji razviju strast, ali većina ostalih zadovoljavaju samo potrebu za pripadnošću. Okej mi je ovo kako motivirati nekoga tko i inače sam od sebe razvije strast prema književnosti ili stripu. To je najveći izazov i uopće u obrazovanju. Baš sam razmišljao da bi bilo super da ti ljudi kao što su se postepeno osnaživali pa im se propušta dio odgovornosti pa počnu to osjećati kao svoje, ali ne bih se usudio reći da to nisu opet oni koji sami od sebe imaju tu unutarnju motivaciju za tim nečim što ih zanima. Primijetio sam kod tih grupa, tipa Stripaonica, da uvijek ima tih nekoliko talentiranih koji sami pročitaju stripove, ne moraš im nuditi, sami traže nešto novo. Ali tamo dobro funkcionira što oni međusobno počinju razgovarati i artikulirati svoja mišljenja, a to je ono čega najviše fali u školama. Da artikuliraju svoje mišljenja o bilo kojim stvarima, koliko god se odraslima činile blesave, oni onda međusobno razvijaju socijalne vještine i taj je konkretni sadržaj samo medij da oni poboljšaju sve svoje druge vještine. Recimo, koliko su mi puta znali reći da ne znaju nacrtati nešto, ne znam ovo, ne znam ono. Ja im odgovorim da pogledaju kako ja crtam, jer nisam ni ja vrsni crtač. Možeš raditi strip s trokutom i krugom. Najsretniji sam kad vidim kod onih koji su manje daroviti, ali razviju strast. Znam im ponekad reći, „Ako te to zanima, radi, radi i radi, postat ćeš sve bolji i bolji“ i onda sam najsretniji kad vidim da od njih 17 ili 18 imaš dvoje ili troje koji, za razliku nekog tko je vrlo darovit, ali je možda lijen, gura i radi te time razvije strast, samopouzdanje."

*************

"Ali kod te produkcije mladih, mislim da ima jako puno istrošenih modela koji se nazivaju kojekakvim naprednim, inventivnim, nadarenim i ne znam kakvim, a kad malo uđeš u priču, vidiš da se to samo tako zove, a da nije baš tako. Mislim da je veća važnost fokusirati se na to koji se modeli rada s djecom zaista mogu naći, a da ova kreativnost izađe van, taj fejs kontakt da izađe van i da se ta kreativnost kod djece, za koju znamo da postoji, zaista artikulira u nekom smjeru i iskoristi ili bude alternativa svim onim groznim kurikulumima koji ih guše. Mislim u tom smislu treba koncepcijski postaviti kao neku osnovicu teme, a onda će se već nalaziti s riječke nezavisne ili izvana ljudi koji bi na tome radili."

"To je odgoj. Neka granica mora postojati na početku. Htjela sam samo reći da se ne brkaju kruške i jabuke, svi smo odrasli na floskuli djece i mladih. Djeca i mladi su dvije suprotne kategorije. Djecu možeš stavljati s roditeljima u kontekst, jer je roditelj ta kategorija koja će ga dovesti na ovo i ono te u ime djeteta odlučivati do njegovih tinejdžerskih godina. Kada odmah i nasilno spojiš djecu i mlade u jednu ustanovu, nećeš dobiti kruh. To je razvoj. Zato na početku staviš granicu, neka bude ova Kuća do 13 godina, to će biti u redu, ali ćeš onda s vremenom dobivati, kao što na onkološkom odjelu kada dijete prijeđe 14 godina ne želi otići jer je razvilo odnos s doktorima, a takvi su odnosi i kod nas u knjižnici, gdje svaki dan imamo djecu i s njima razvijamo odnos. Na početku ih ne smiješ pomiješati, ali će ti oni neminovno ostati nakon svega. Onda je ono što je rekao Krešo, oni učeći od nas preuzimaju tu ulogu vođe i voditelja, osnažuju se u nekim svojim interesima i znanjima te počinju graditi programe i za mlađu djecu i za svoje vršnjake. Oni će onda ostati i tu ćeš shvatiti da rad s mladima nije problem. Gdje god idemo po svijetu, slušamo kolege kako imaju problem s mladima, jer odlaze i ne ostaju. Sve je stvar u ljudima. Možemo mi pisati strategije kakve god hoćemo, papire i ladice, napraviti ne znam kakvu priču, ali ako ti nemaš prave ljude na pravim mjestima koji imaju vibru i koji znaju s djecom, džabe ti sva filozofija."

*************

"Po našem iskustvu, prostori koji su osmišljeni za malu djecu nisu više dobrodošli starijoj djeci. Nama u naše kazalište ne žele doći, oni kažu da su oni prerasli. Za mlade treba jedan drugi prostor koji je njima prilagođen, adekvatan i privlačan. Moj sin ima 11 godina i dolazi u kazalište lutaka jer mu mama radi tamo, a fasciniran je literaturom i kazalištem, rođen je u kazalištu, nije prosječni gledatelj i više nije to to. Treba nešto što nije infantilno, nego nešto što ih privlači na drugačiji način."

"Vezano uz model, kako ste sad spominjali da je inicijativa došla odozdol prema gore, meni se čini da je jako bitan moment istraživanja, znači napraviti tako da se prvo krene od skupljanja podataka što je na terenu, u smislu potrebe djece. Vjerujem da ljudi koji rade s djecom imaju dosta informacija i iskustva, ali mi se čini u nekakvoj formulaciji kako bi ta kuća trebala funkcionirati da bi trebalo krenuti baš od dole i kroz nekakve pozive, razgovore, iskazivanje interesa i davanje ideja naći moderiran i promišljen smjer te da se sad krene obrnuto i da izraste iz potencijala koji postoje tu u gradu. Istraživanje mi se čini jako bitno, od podataka koliko je programa namijenjenih djeci u gradu Rijeci, tko te programe producira, koliko djece je uključeno, da imate neke početne brojeve i onda postoji i cilj. Recimo, do 2020., ako sad u Rijeci imamo toliko i toliko djece uključeno u likovne sadržaje ili bilo kakve sadržaje, cilj nam je da do 2020. to poduplamo. Mislim da to nije samo planski, nego i nekakvo mjerenje."

*************

"Upravo je to pitanje bogatstva sadržaja vrlo zanimljivo. Pokazalo se da nedostaje pravih istraživanja ili o postojećim ili nepostojećim potrebama djece, mladih i roditelja. To je vrlo osjetljivo područje, govorimo o populaciji koja se brzo mijenja, brzo raste, izložena je globalnim utjecajima itd., ali je to zapravo najslađe, jer je to toliko teška tema, a nekako ispada kao da se Dječja kuća razvija bez tog temelja. Tu su dva faktora: [prvo,] da bi radili bolju Dječju kuću, moramo raspolagati s boljim podacima i s druge strane, sadržaj Dječje kuće može biti upravo to, a to je genijalan sadržaj koji je globalno vrijedan. Prema tome imate Dječju kuću koja može isprofilirati neke stručnjake, neke istraživače, nekakav mali istraživački centar djetinjstva ili nečeg takvog koje može funkcionirati globalno, od Japana do Južne Amerike."

*************

"Zašto se ne bi na to istraživanje onda pozvalo sveučilište, a grad kao suosnivač škola i vrtića proveo istraživanje sa svim roditeljima?"

*************

"Dobro, to je više različitih tema, područja i profila stručnjaka koji u tome trebaju sudjelovati. Užasno je bogato područje i korisno je za ovo, ali mislim i globalno zanimljivo. Mislim da nešto tako dobro možeš ponekad koristiti i bilo gdje. To je dobar način da se profiliraju i neki dobri stručnjaci u tom smjeru, jer toga imamo vrlo malo, jer nemamo potrebne eksperte za to područje u velikim brojevima."

*************

"Vjerojatno bi se to onim istraživanjem koje nedostaje dobila podloga i opravdanje za takav projekt, jer mislim da postoji nerazmjer percepcije građana o tome koliko se sadržaja nudi i onoga što se de facto nudi i možda bi se ta percepcija promijenila nekim ovakvim centralnim mjestom."

*************

"Htjela sam reći da kako je na radiju bio najavljivan Tobogan, govorilo se kako u gradu nema dovoljno sadržaja, nitko ne radi nešto tijekom ljeta, a ja osobno deset godina krv pljujem na po ne znam koliko radionica koje imamo, svaki dan su djeca tamo. To je samo pokazatelj toga da nema istraživanja."

"Dobar dan, ja sam Irena, dolazim iz Ljubljane i tamo sam predsjednica udruge koja se zove „Hiša otrok umetnosti“, Dom za djecu i umjetnost. Otvoreni smo od 2001. godine i otada radimo nekonvencionalne programe za djecu. To je jedan slobodan, otvoren radnički centar za najmlađe. Imamo programe od šest mjeseci i dalje, tako da stvarno radimo programe i za bebe i za malu te školsku djecu. Počeli smo kao centar otvoren za kreativnost i osjećajnost, otvoren da se tamo djeca druže s profesionalnim umjetnicima s različitih područja, najviše lutkarima, zato što smo prvenstveno lutkari, ali nam je važno i da se rad umjetnika razvija u dijalogu s djecom, neovisno o starosti djece. Tako da ne radimo program za djecu, nego zajedno s djecom. To nisu samo radionice, što je bilo prvo, a sad unazad nekoliko godina radimo poseban cilj predstava za djecu koje mi zovemo osjećajni labirint umjetnosti. To su predstave tipa kazališta umjetničke instalacije i igre veoma otvorenog prostora, čak i izložbi, gdje djeca nisu pasivni gledatelji, nego oni ulaskom u prostor postaju dijelom predstave i aktivni suradnici te istraživači prostora. Kad oni dođu u prostor, on je već neka instalacija i neka priča sa značajnom temom. To je ustvari prvobitan rad ove interaktivne iskustvene predstave, koje su svojevrsna posebnost u Sloveniji, po uzoru na Kišu umjetnosti u Francuskoj i Finskoj, gdje smo našli inozemne suradnike. To nam je prvo iskustvo s ovakvim tipom rada."

"To je jedan prostor u centru grada, kao što je i u Stockholmu, ne znam jeste kad bili ondje, i tamo se sve događa. Svi tuda prolaze, odeš u kupovinu i ne znaš što bi pa odeš u Kulturhuset, to je biblioteka zajedno s gradskim kazalištem. Navratiš tamo, tu je i kafić, uzmeš neke novine, pa odeš vidjeti nešto što te zanima u knjižnici. Ideš tamo s djecom u Rum för Barn, što znači prostor za djecu, a tamo na različite načine mame djecu – postoji knjižara, društvene igre poput šaha, prostor gdje se oni mogu fizički otkrivati, penjati, skakati, prostor gdje se mogu opustiti. Cijeli jedan prostor je posvećen nekoj priči, npr. Pipi Dugoj Čarapi, tu se nalazi Pipi i svi njeni likovi."

*************

"Da, da! Onda djeca tu unutra mogu doći i mogu se igrati, penjati, skakati, ali cilj je i da roditelji mogu doći i reći „Ajde, idemo uzeti sad tu knjigu koja te zanima“, ali i da se djeca istovremeno igraju. Kako je bilo u moje vrijeme kad sam bila mala, u biblioteku si išao, kako se ono kaže, in punta di piedi (na prstima), međutim ja sam tamo vidjela da se djeca osjećaju slobodno, mogu trčati, penjati se, čak i vrisnuti, ne plaši ih se. To im dođe kao jedan Mette Platz, jedan prostor gdje se susrećeš i nađeš ono što hoćeš. Drugo, to je sve to program, tjedni, mjesečni. Rekla sam kćeri jučer da mi donese jednu brošuru i ona mi je donijela Kulturhuset Teater. Oni se preko ljeta sele van, sve njihove predstave, kao što mi imamo Art kino, i njihovo kino ide van, kazalište lutaka, koncerti sve predstave. Samo izložbe i knjižnica, normalno, [ostaju unutra]. Findus i Pettson, kao što sam rekla, idu van, imaju mjuzikl, koji djeca obožavaju. Tu dolaze roditelji već s bebama i daš im neku knjižicu, vole bebe to gledati, a već ih kao male treba naučiti, pa sve do 15-16 godina."

"Ideja naše ljetne škole je poput ovoga među zelenim površinama, a neslužbene su informacije i načuli smo da se zapravo okoliš planira izbetonirati, da se ne planira zelena površina. Budući da nacrt za unutrašnjost Dječje kuće već postoji, jedino na što možda možemo utjecati i u vezi čega možemo izraziti nekakve naše želje je pokazati kako je zelena površina u gradu Rijeci jako važna i kako se i na ovako malom komadiću može stvoriti različiti program, kako se može aktivirati susjedstvo. Već su jučer djeca došla igrati badminton s nama i imali smo različita događanja i želja nam je aktivirati ovaj prostor na barem tjedan dana i da skrenemo pažnju [na važnost zelenih površina]."

*************

"Okoliš je definitivno prostor za interaktivne parkove i super je prostor, čist i otvoren, unutar grada. Po meni bi tu trebalo istražiti dobre prakse uređenja vanjskog prostora vani. Recimo, slovenski umjetnik Petar Kus bi mogao zamisliti neke instalacije. Ima jedna ekipa iz Danske koja radi baš igrališta za djecu koja su skroz luda. Gledala sam njihove stvari. Napravili su ispred njihove knjižnice različite poligone za djecu, a vidim da rade po cijeloj Europi i to je lijepa instalacija i lijepo izgleda te je funkcionalan za djecu."

"Da, u tome je problem. Mi smatramo ako je posjeta kazalištu ili neka druga umjetnost samo dio poslijepodnevne aktivnosti ili je pasivno gledanje predstave, onda dođe do ovog problema, zato se što poslije 10, 11 godina kaže „Ovo više nije za tebe, ti si odrastao, nemaš više vremena za kreativne radionice, zato što moraš učiti, imaš sport, imaš kompjuter i mnoštvo nekih aktivnosti“. Što mi u stvari želimo je to da preokrenemo i ne radimo umjetnost za djecu, nego da se naučimo živjeti s umjetnošću. Na taj način onda umjetnost postane dio svakog dana. Kad sam radila kreativne programe s djecom od 5 godina, oni su odrasli uz mene i neki su još i sad kod mene. Bila su tada dječja grupa, školska grupa, omladinska grupa, studentska grupa, a petero ili šestero od njih je završilo na Akademiji za glumu, režiju itd., a sad su se vratili kao profesionalci i rade s nama. To je čitav proces i mislim da nam je to želja, ne samo naše kuće, već i mnogih drugih institucija u Ljubljani. Svi se suočavamo s ovim istim problemom, zato što ovo vrijeme kompjutera i igara nam oduzima publiku i djecu jer su druge stvari atraktivnije."

*************

"Pedagog i učitelj zna svoj posao u kojem je dobar, možemo ih naučiti kako i na koji način se umjetnost upotrebljava za motivaciju i edukaciju nekih sadržaja. Ali kad govorimo o pravoj umjetnosti, onda mora doći profesionalni umjetnik. Mi djecu moramo naučiti kako gledati i vidjeti, ići u galeriju i kako uživati u umjetnini ili slici, to nije prirodno, to sve moraju dobiti."

*************

"Što je zanimljivo u našoj kući je to da kod nas program rade samo profesionalni umjetnici, ne pedagozi. Radimo sa slikarima, kiparima, redateljima koji imaju neko pedagoško znanje, ali najvažnije je da imaju umjetničko znanje. Važno nam je i da program ne rade za djecu, nego u dijalogu i komunikaciji s djetetom. Mi želimo da umjetnost postane način življenja. Tako ćemo dijete naučiti da i kad odraste, umjetnost je dio života, a ne samo nešto zamišljeno kao poslijepodnevna zabava. Kod nas se isto događa da kad djeca malo odrastu, gubimo ih s 12, 13 godina. Tada su im drugi mediji mnogo zanimljiviji i puno su jači te ih ima na svakom koraku. Djecu onda moramo naučiti da žive s umjetnošću, ali i naš se program mora prilagođavati sadašnjosti pa da ne radimo predstave samo na jedan način, nego da program koncipiramo tako da djeca neke stvari prepoznaju koje su im bliske i u kazalištu i u umjetnosti. Mislim da je tradicija dobra, ali na slobodan način. Zadnjih pet, šest godina razvijamo Iskustveni/osjetilni labirint umjetnosti, gdje su uglavnom kazališni programi. To nije kazalište u klasičnom smislu, nego neka instalacija ili izložba, kamo dijete kao gledatelj uđe. Prostor je prilagođen određenoj temi. Recimo, na ovoj slici se vide srce i pupak. Ovo nam je predstava za najmlađe 3+. Kad djeca uđu u kazalište, zapravo uđu u kiruršku ambulantu s dvije kirurginje, dobiju kapice, papuče i oni su dio predstave. Ulaze u crijevo, maternicu, parkiraju male spermije u maternicu. Sve je napravljeno na umjetnički način."

*************

"Mi ustvari teme preokrećemo na način umjetnosti. Imamo i jednu predstavu koja za malo stariju djecu preokreće geografiju, ali i e-kolegije, različitost, strpljenje, međukulturni dijalog. S tom međukulturnom predstavom oni putuju po svijetu i vide isječke iz svakog dana u Južnoj Americi, na Antarktici itd. To su nam ustvari predstave za 25, najviše 40 gledatelja. Oni tu nisu gledatelji, već više istraživači i aktivni suradnici. Postaju akteri u predstavi. To mi zove iskustveni teatar i radi se po tom principu u Finskoj i Francuskoj, ali smo jedinstveni u Sloveniji."

"Ja nemam puno iskustva, samo mogu reći, budući da sam na Akademiji primijenjene umjetnosti, mislim da bi se trebalo kontaktirati i bilo bi jako zanimljivo da se povremeno naprave ponuda i programi, budući da su to umjetnici koji se mogu dovesti, odnosno može se organizirati da dođu i naprave neke radionice, recimo keramike, crtanje s akvarelima. Ja vodim medije i može se napraviti neka mala radionica za video, a uvijek mislim da je šteta da djeca odmalena ne uče što su uopće mediji. Može se napraviti i neki namjenski program, da se ne pokaže samo dječji program u kojem oni samo uživaju, nego nam se pokaže i u čemu je problematika televizije, kompjuterskih igrica. To bi se, naravno, organiziralo samo povremeno, ali ciljano da se educira djecu na jedan organiziran način. Mislim da bi tu Akademija bila spremna, pogotovo otkad imaju nova dekanica koja je jako aktivna i otvorena za svašta, i to bi meni bio jedan važan cilj. Mislim da će do toga vjerojatno i doći. To se može [i popratiti] za medije, a može se organizirati unutra ili vani i nije komplicirano, to hoću reći. Danas više ništa nije komplicirano. A djeca su strašno zainteresirana za takve stvari, gdje ih se uputi i kaže im se „Evo, u sljedeća ćete tri sata moći s tom i tom osobom moći samostalno nešto napraviti."

"Mislim da je ovo na jedan način vrlo autistična tema. Čini mi se da od samog starta vrlo autistično funkcionira i puno je tu razloga za to, ponekad je to bila neka efikasnost zbivanja, jer je na niz točaka razvoja Benčića trebalo brzo reagirati i to nije moglo uključivati nekakve velike crowd-sourcinge, razgovore i slično, ali to je definitivno problem i djeluje kao da će netko s neba pasti, barem je meni takav osjećaj. Jedno je EPK projekt, a drugo je nekakvo buduće funkcioniranje zgrade. I na kraju je bio taj apel, što je očekivano, da se sad u ovoj prvoj fazi ide bottom-up, a ne kao što je dosad top-down. Zaključak je bio da nekakvo jasnije vođenje cijele priče, miješanje svih sastojaka može imati bolje rezultate."

"Institucije imaju svoje prednosti i mane, kao i sve. Jedna od prednosti je ta što mogu biti postojane, mogu biti koliko-toliko sigurne da će opstati i biti cijelo vrijeme tu, a s druge strane, imaju jedan niz pravila i zakona koji te institucije čine užasno sporima i tromima, ponekad jednostavno neprilagođene vremenu u kojem živimo. Recimo, ova travica ispred kuće vama nije bio nikakav problem za napraviti ili relativno mali problem, a vjerujte mi da smo to išli mi organizirati, mi bismo se susreli s tisuću i jednim problemom, tisuću i jednom dozvolom, prekovremenim satima, planovima itd."

*************

"Sve te institucije, pogotovo gledane izvana, ispadaju vrlo krute, staromodne i ja prihvaćam čak i činjenicu da to dijelom može biti i do ljudi koji rade u tim institucijama. Vjerujte mi ja znam da postoje ljudi koji rade u institucijama i žele ići u korak, žele promjenu, žele pratiti, žele ponuditi ono što korisniku treba, ali stvarno radimo po nekim pravilima koja nas jako ograničavaju i koče, pogotovo vremenski. Meni je bilo strahovito zanimljivo kad nam se nudila situacija da radimo s jednom udrugom građana i trebali smo sad dijeliti jedan prostor i gledajte, način na koji oni koriste taj prostor nije ni približno zadovoljavajući za propise po kojima mi to radimo. Mi da otvorimo pod takvim jednim načinom korištenja prostora, u trenu bismo mogli biti tuženi. To su nama ograničenja u radu, što je meni krivo i mislim da bi ograničenja trebala biti druge vrste i biti fokusirana na nekakve kriminalne radnje, potencijalno opasne radnje i takvo nešto, a u smislu kreativnosti bi trebalo biti apsolutno otvoreno."

*************

"Trebamo biti svjesni da živimo u vremenu naših nekakvih želja, a mogućnosti su nešto potpuno drugo, a pak ti zakonodavni okviri, koji su nešto što je nametnuto u svojim nekakvim dodatnim zakonitostima i to ne funkcionira i nije kompatibilno s ovim što mi radimo. To svima nama otežava prostor djelovanja kao institucije, a kamoli nekog djelovanja u kojem mi pokušavamo [s nezavisnom scenom], a sva sreća imali smo dobru suradnju s nezavisnom scenom. Nije uopće u tome problem, ta nekakva volja uvijek postoji, ali mogućnosti su nešto potpuno drugo i mi smo zapravo već u startu sa svojom djelatnošću, nažalost, užasno ograničeni."

"Meni je to glupo da se prostor sad podijelio na način da će ovdje ići knjižnica, ovdje će ići Art kino, ovdje lutkari. To je totalno suludo, jer oni već imaju svoje prostore. Ako će oni počet raditi svoje stvari u ovom prostoru, nismo ništa napravili."

*************

"Ja ne bih to tako dijelila. Ako su institucije, to je onda neka forma. Ako bi se razmišljalo o sadržajima koji trebaju ući unutra pa bi se onda ti sadržaji nametnuli kao glavni meritum, onda će se neminovno uključiti i sve te udruge i nezavisna scena koja to čini."

*************

"Nije cilj da to bude prezentacijski prostor, gdje će bilo tko od nas izvodili predstave za djecu, nego je poanta u tome da zapravo imamo što više tog interaktivnog programa, gdje su djeca uključena na jedan potpuno drugačiji način, ne samo radionički rad, već puno različitih vrsta interaktivnog, odnosno sukreatorskog aktivnog programa za djecu i sa djecom od 0-12. Tako smo ga mi koncipirali, jer nam je takva bila uputa."

"A svakako smo i zaključili da je jako važno da u svojim programima, pogotovo u kulturno-umjetničkom odgoju, budemo spremni u trenutku reagirati na stvari i ako je u trenutku potrebno zaštititi i označiti da želimo npr.  zelenu površinu ispred Dječje kuće, onda je važno djelovati sada, a ne za 4 godine kada će beton već biti ovdje, jer će onda biti puno teže rješavati stvari. I onda je pitanje kako bi se onda te udruge koje imaju veću slobodu djelovanja i stvaranja programa staviti zajedno pod krov jedne ovakve ustanove da bi oni mogli pomoći premostiti te stvari koje institucije radi svog načina funkcioniranja ne mogu omogućiti."

*************

"Mislim da Dječja kuća mora definitivno biti otvorena tim nekakvim udrugama koje će se onda povezivati. Po meni su institucije te koje prepoznaju, npr. u kontekstu Stribora, na koji način raditi s djecom, što oni vole, imate veliko iskustvo. Sad će se možda pojaviti šačica mladih entuzijasta koji će nešto htjeti i vi biste morali biti dovoljno otvoreni da Dječja kuća svojom organizacijom omogući da se povežete i stvorite nešto novo."

*************

"To je sve jedan kompleks u kojem će biti puno sadržaja, ali mislim da bi trebao imati zajednički menadžment koji će to sve voditi, jer ako će svaka institucija raditi svoje bez objedinjenog marketinga i zajedničkog sadržaja koji će se u ovom prostoru održavati, izgubit će se cijela stvar, nema te jačine."

"Ono što je bitno je to da smo nezavisna institucija i moramo tražiti svoj prostor koji je sve manji i kod nas pa se moramo boriti za prostor s velikim javnim ustanovama i institucijama u Ljubljani. To nije tako velik grad, ali je ipak glavni grad Slovenije i kultura je na veoma dobar način strukturirana pa na prvi pogled izgleda kao da je sa svime opskrbljeno. Imamo izvrsnu kućicu za djecu od 6 mjeseci do 6 godina, zove se Mala ulica. Imamo i pionirski dom koji je [za djecu] između 6 i 12. Imamo omladinske centre po različitim krajevima po svim lokalnim prostorima [grada], ima za muziku i Kino Šiška. To sve vode javne ustanove. Na neki je način to dobro, jer imaju novac. S druge strane, to su ipak javni službenici od kojih neki rade dobro, neki malo manje dobro, znate kako je to. Ja se trudim ostati nezavisna otpočetka i to mi uspijeva zadnjih 30 godina, ne znam koliko će još dugo, ali ustrajna sam. Mislim da nezavisna kultura mora postojati i biti jaka da drži ogledalo javnim zavodima i ustanovama."

*************

"Tako da mislim da je alternativa kod nas potrebna, zato što drži ogledalo, da se institucije ne ulijene. Alternativa mora biti jaka na svim područjima, ne samo na dječjem. Uvijek moramo biti korak ispred. To je dobro zato što mi uvijek istražujemo, tražimo nešto novo, razvijamo mikroforme kazališta jedan na jedan, tako da su nam djeca zapravo tu, da pričamo i da se priča odvija u malom prostoruu koji stane između 25 i 40 gledatelja. Mi smo kao alternativna scena za djecu uvijek jedan korak ispred. Ali ove predstave sad već nastaju i u Ljubljanskom kazalištu lutaka po tom modelu."

*************

"Da, ali nezavisna organizacija s potporom mjesne zajednice za sredstva, jer smo nekakva posebnost. Za nas je također interesantno da smo dobili prostore u javnoj ustanovi. Služimo kao primjer dobre prakse povezanosti javne i zasebne institucije u jednom prostoru, kako će i vaša Kuća biti, nadam se."

*************

"Dobijemo prostor i programska sredstva. Ljubljana je u tome jedinstvena, nije čitava Slovenija takva, jer Ljubljana sad razvija jedan sustav financiranja kulture i otvaranja različitih prostora za različite strukture. Tako imamo Malu ulicu za malu djecu, to bi možda bilo dobro da odete u Ljubljanu i vidite kako je napravljeno baš za malu djecu. Ima i jedna ustanova Zmaj, to su centri za djecu u svim je dijelovima Ljubljane i rade svaki dan poslijepodne. Tamo se djeca mogu družiti i imaju radionice. Ima i jedan centar za glazbu, pa Gradsko kazalište za djecu itd. Tako da Ljubljana sad stvara neke punktove s kojima pokriva sva područja kulture u gradu."

"Meni se čini da se tu mora razmišljati u oba smjera, jer i romska djeca imaju vrijednosti koja ova djeca u gradu nemaju i da se ne gledaju uvijek Romi kao iz nekog manjka, nego da ih se paralelno gleda i kao potencijal, jer imaju nešto što mi se čini da djeca u gradu nemaju. Mislim da imaju puno više osjećaja zajedništva, nekakvog plemenskog tog osjećaja obitelji i šire zajednice. To je isto nekakvo iskustvo koje mogu donijeti. Uvijek se može pristupiti tim kao „posebnima“ da i oni nose vrijednosti koje mi nemamo."

"Planiranje je  ključno, ali ovdje je problem što planiranje nema smisla, jer onaj koji traži plan neće stati iza tvog plana i tu je problem. Ti možeš isplanirati razne divote i raditi ovako i onako, a na kraju će sve ovisiti o nekom…"

*************

"Imam i potrebu reći da u Rijeci imam osjećaj kao da smo si svi konkurenti s tim sadržajima i programima. Gledamo se kao da će sad Dječja kuća oteti djecu Domu mladih ili nekome tamo desetom, umjesto da se povezujemo i vidimo gdje je manjkavost u gradu. To obično kreće od nekakve strategije, znači ovdje su nam rupe, ajmo vidjeti kako ćemo."

*************

"Razmišljam o tome što bi tu trebalo biti. Obično kad se rade nekakvi projekti, pogotovo u kontekstu ovih nekih EU projekata, uvijek je u središtu jedan problem. Takva je metodologija pisanja. Znači, imamo problem i mi sad oko toga gradimo kako ćemo mi taj problem riješiti kroz nekakve ciljeve, mjerljive ishode. Ja ovdje ne vidim što se konkretno rješava."

*************

"Ona je definitivno usmjerena na kulturu i umjetnost. Takav je profil i ustanova organizacija koje su u nju uključene. Cilj iz perspektive knjižnice, recimo, kao što nam je i cijeli životni cilj, dočekati normalan životni prostor."

"Ja nisam stručnjak, ali treba nekakva prostorija koja se možda i samo djelomično [prilagodi] ako je neka buka, neko divlje igranje, da bude primjereno, da bude i za neko predavanje. I za djecu to treba, nije to samo za odrasle. Dakle, ne znam što su oni radili, ali tu treba stručnjak."

"Da, i dalje je ostala potreba u gradu, i dalje nema prostora, a koji treba i djeci i mladima u gradu. Djeca, pogotovo mlađa, teško pristaju na kompromis kada imaju svoju prvu produkciju ili predstavu i ti im moraš objasniti da sad nema scene na koju će se oni popeti, nego da su oni tu i publika je tu i onda im prodaješ priče o site-specific umjetnosti i kako se stvari mogu drugačije raditi pa ih zato radimo na drugim mjestima, a ne zato što nemamo scenski prostor."

*************

"Svaka plesna predstava ima svoje specifičnosti, dramska svoje. Plesače ne možeš staviti na mali prostor, oni moraju imati širinu. Ako je njih 20 na sceni i kad se razmaknu… jednostavno se ne može."

*************

"Ali prvi put će se to dogoditi, jer ova sadašnja kultura je u nekakvom 19. stoljeću, što se tiče arhitekture, zbog toga što zgrade nisu građene za to i onda je to često neugodno."