Po čemu se prirodne i umjetne priče najviše razlikuju? Prije svega, prema kvaliteti dijaloga koje vode protagonisti priče – temelji li se priča na posve izmišljenim ili stvarnim događajima najbolje se dade zaključiti po vrsti rečenice – one mogu biti neprirodno knjiške kao u beskrvnim sapunicama i kazališnim predstavama ili pak izravne i lišene ukrasa, preuzete iz života. Grafičku novelu Piletina sa šljivama (Fibra, 2015.) iranske autorice Marjane Satrapi (1969.) čine životne rečenice kakve slušamo i izgovaramo na ulicama, u javnom prijevozu ili unutar četiri zida, intimnom prostoru u kojemu otvoreno pokazujemo pravu prirodu, ne misleći pritom na znatiželjno susjedstvo.

Piletina sa šljivama započinje kratkim dijalogom – Naser Ali Kan obrati se na ulici ženi s unukom jer ga ona podsjeća na stanovitu Irân. Ispada da se ona uistinu zove Irân, ali se ne sjeća sugovornika pa ovaj zaključi da je došlo do zabune. Odlazi do trgovine glazbenim instrumentima kupiti novi tar [1]Tar (perz. žica) – šestožičani dugovrati instrument, preteča gitare. Jedan od najznačajnijih perzijskih glazbenih instrumenata, vjeruje se da zvukovi tara potiču ugodu i smiruju slušateljstvo. jer mu je prijašnji razbila supruga Nahid usred žustre obiteljske svađe. Naser Ali Kan pasionirani je glazbenik koji redovno zakaže kao otac jer živi prvenstveno za glazbu – nema radne navike jer su mu sve misli vezane uz sviranje, samovoljan je i egocentričan kao obiteljski čovjek, a naročito je nepromišljen i hirovit kad je u pitanju njegova kći Farzaneh, mezimica s kojom dijeli mnoge unutarnje osobine. Supruga Nahid, po zanimanju učiteljica, mora uz posao držati pod kontrolom sve obiteljske poslove, što samo povećava njezinu sklonost gunđanju i svađanju.

Nijedan tar ne može zadovoljiti stvaralačke potrebe Nasera Alija Kana i ovaj svjesno odluči prekinuti ovozemaljski život. Odbija omiljenu hranu (piletina sa šljivama), gubi interes za fatalnim pripadnicama suprotnoga spola (Sophia Loren), razočaran je svojom djecom koja njegovo umiranje ne doživljavaju ozbiljno, a supruzi ni po kojim slučajem ne želi oprostiti. Nepokolebljiv je u svojoj odluci da umre, koja se može interpretirati kao oblik eutanazije, jer ne može živjeti bez glazbe. Nije razbijeni tar jedini razlog zašto je Naser Ali Kan izgubio glazbeno umijeće, kroz priču se saznaje zašto je zapravo presahnuo izvor nadahnuća, no taj detalj nije zgodno otkriti potencijalnom čitateljstvu.

Premda je Piletina sa šljivama manjega obima (83 stranice), autorica uspijeva prikazati brojne kompleksne situacije i narušene međuljudske odnose čiji razlozi sežu u dublju prošlost. Kada pripovijeda o prošlim događajima, Satrapi kao grafičko rješenje koristi crnu pozadinu. Dok se Persepolis može klasificirati kao impresivno autobiografsko štivo, Piletina sa šljivama snažno je biografsko štivo u kojem se predočavaju posljednji dani majčinoga ujaka, osebujnoga glazbenika koji svjesno odbija živjeti jer je izgubio dar sviranja. U Persepolisu prevladava realistična atmosfera, dok u Piletini sa šljivama ne manjka mističnih iracionalnosti. Osim iracionalnosti i dramatičnosti, Satrapi koristi smiješne elemente – da bi umirio brbljavoga sina Mozaffara, Naser Ali Kan koristi opijum, što djetetu godi pa kasnije zapitkuje ljude imaju li opijuma.[2]Sadie Plant u knjizi Pisanje pod drogama (Celeber, 2004.) navodi da je opijum bio popularan sastojak u 18. stoljeću: „Majke su ga koristile da umire malu djecu, a radnici u ljevaonicama, tvornicama i mlinovima uzimali su ga kako bi zaspali noću i izdržali radni dan“ (12) Satrapi u priču ubacuje mnoštvo smiješnih situacija što imaju funkciju gega – iako se podosta govori o nadolazećoj smrti, humora ne manjka. Crtež je reduciran, što ovakvom tipu pripovijesti znatno više odgovara - previše detalja odvlačilo bi pažnju čitatelja. Satrapijeva uspijeva crtežom ispričati ono što se ne može iskazati riječima, što će reći da crtež ima aktivnu funkciju naratora, a sličnu situaciju imamo u grafičkom romanu Asterios Polyp (Fibra, 2012.) Davida Mazzucchellija. Premda reduciran, crtež Marjane Satrapi ima sposobnost govorenja i zahtijeva pažljivo promatranje jer oku uvijek promakne neki detalj.

Poput Persepolisa (Vincent Parronnaud, Marjane Satrapi, 2007.), grafička novela Piletina sa šljivama također je dobila istoimenu ekranizaciju, ali u obliku igranoga filma.[3]Razlike između stripa i filmske adaptacije Poulet aux Prunes (Vincent Parronnaud, Marjane Satrapi, 2011.) postoje, no ne remete tematiku i osnovnu ideju priče. Tar je zamijenjen violinom, u filmu Naser Ali Kan ima dvoje djece (dok ih u stripu ima četvero); lik naratorice (autorice) ne pojavljuje se u filmu, dok se u stripu pojavljuje nakratko. Ugođaj stripa i filma uvelike se razlikuju - dok strip krasi reduciran crtež, film je bogatiji detaljima i po tempu pripovijedanja ubrzan kao u filmovima Delicatessen (Jean-Pierret Jeunet, 1991.) i Amélie (Jean-Pierret Jeunet, 2001.). Premda je rođena 1969. godine, Satrapi vjerno dočarava društvenu atmosferu Teherana iz 1958. godine i, što je najvažnije, s uvjerljivom lakoćom priča o rođaku kojega nikada nije vidjela, kao da je i sama proživjela te dane. Satrapi se potvrđuje kao vrsna pripovjedačica, stvorila je snažnu storiju o čovjeku čija odluka izaziva dvojake reakcije – svjesno odbacivanje života Nasera Alija Kana u jednih će izazvati prezir i gnušanje, dok će drugi njegov postupak protumačiti riječima divljenja. Diskutabilna je drastična odluka Nasera Alija Kana, stoga bi se Piletina sa šljivama mogla iskoristiti u stručnim i neformalnim raspravama što se bave svjesnim odbacivanjem života – jesu li eutanazija i samoubojstvo neželjeni oblici kukavičluka ili primjeri hrabrosti tek su neka pitanja koja bi mogla zaokupirati čitateljstvo. Satrapi dokazuje kako strip kao medij nipošto nije trivijalna, već nadasve kvalitetna literatura što je u stanju zbuniti, zaprepastiti, zagolicati, zamisliti i/ili zajapuriti čitateljev um.

Piletina sa šljivama stigla je i na naše police.