Filmski serijal Mad Max ne iziskuje zombije i slične antagoniste; mutirano društvo, mučeno glađu, dovoljan je neprijatelj čovječanstvu u kojem su individualne potrebe potisnule osjećaj kolektivizma. Slična je situacija prisutna i u strip serijalu Hombre (Fibra, 2015.) gdje nagoni za preživljavanjem konstantno nadvladavaju moralne zakone.

Ni Mad Max i Hombre ne nude optimističan prikaz budućnosti, no bitna je razlika u tome što autori serijala Hombre, scenarist Antonio Segura (1947-2012.) i crtač José Ortiz (1932-2013.) ^[1]Osim serijala Hombre, Segura i Ortiz zajedno su stvorili serijale Juan el Largo, Burton & Cyb, Morgan, Jack el Destripador te nekoliko priča na serijalu Tex u ediciji Maxi (Lovci na fosile, Zlato juga, Blindirani vlak, Putovima zapada, Vrijeme pokolja). Ortiz je široj publici najpoznatiji po radu na talijanskom serijalu Tex, ali i po radu na prvim epizodama serijala Magični Vjetar te serijalu Ken Parker (nacrtao je priču Donovareva karavana). , na groteskniji način prikazuju postapokalipsu, svjesni da se tragikomične situacije lakše i pomnije utisnu u sjećanje čitatelja. Virus gripe poharao je dobar dio ljudi, vojska je zatvorila izlaze iz gradova da građani ne bi opustošili farme pa ljudi propadaju zbog gladi u betonskoj džungli. Glavni (anti)junak je Hombre, sredovječni muškarac čvrste ruke, oštra jezika i grube vanjštine. Ne znamo mu ni pravo ime, svi ga zovu Hombre. Iz priče u priču, kroz flashbackove saznajemo nešto o njegovoj prošlosti – kakav je bio prije katastrofe i kako je do katastrofe uopće došlo. Znatiželjna i promućurna ljepotica Guja ustvrdi da “tipovi poput Hombrea prepuni su mržnje… zbog svega što su izgubili, što ih čini jako opasnima.”. Hombre nije ni klasični junak ni bezobzirni manipulator, dobar je psiholog i to mu pomaže u opasnim situacijama u kojima empatija posve izostaje.

Neke su situacije autori dobro predvidjeli – svijet se danas uistinu suočava s manjkom energenata, a borbu za naftom uskoro će nadjačati borba za hranom i pitkom vodom. Stanovnici zemalja Trećega svijeta pod svaku cijenu žele se dokopati država na sjeveru Europe, najavljuje se kolonizacija svemira… Autori strip serijala pogriješili su godinu realizacije – u stripu SAD 1988. nosi zastavu na Mars, 1989. izbije šesti rat na Bliskom istoku, a 1990. mutirani virus gripe pretvara najveće gradove svijeta u najveće logore smrti jer, “vojska je dobila naredbe da pod svaku cijenu spriječi stanovništvo gradova da preplavi selo i opustoši poljoprivredna područja”. Dvadesetak godina kasnije upoznajemo novu generaciju ljudi koji su vođeni glađu; članovi antonima selo-grad u neprijateljskom su odnosu, rijetki su sretnici što znaju tajne izlaze iz gradova kojima vladaju krijumčarski šljam. Ni farmeri nisu mačji kašalj, puškama čuvaju kokoši od mogućih grabežljivaca. Hombre uspješno izbjegava vojsku koja čuva izlaze iz grada, uspijeva ugovoriti prehrambene dogovore s gradskim prevarantima. U trenucima slabosti pokazuje sućut prema potrebitima, naročito kad ga nešto prisjeti na prošlost koja je bila daleko normalnija. Likova mitskih proporcija u ovom strip serijalu nema, junaci su među prvima poslužili kao mesni obrok ili meta za gađanje; preživljavaju samo najuporniji i najtvrđi kao što je Hombre. Ni kod njega nema mjesta za fine rečenice i manire, etiku i estetiku, već se sve pretežno svodi na golu borbu za opstanak. U priči Lovac Hombre ima ulogu vodiča, pokušava izvući grupu ljudi iz grada. Dječak Andrés fasciniran je vodičevim znanjem i želi mu se približiti, a majka ga odgovara od tog nauma: “Nemoj se pokušavati sprijateljiti s njim, neće ti uspjeti. On je ogorčeni samotnjak. Poznajem tu vrstu tipova, bježe od svakog ljudskog osjećaja, život ih je teško kaznio i ne žele se vezati ni za što i ni za koga zbog straha da će ponovno patiti.” Hombre odbija biti dobrica poput bivšeg revolveraša iz kaubojca Shane (George Stevens, 1953.) jer dobro zna koliko je to koštalo Shanea na kraju filma.

Kao i u serijalu Mad Max, životinje imaju važnu ulogu u pričama – Hombre pokazuje lojalnost prema svome konju kojega bi mnogi najradije vidjeli u obliku odreska, a kasnije se emocionalno veže za jednookoga psa. Sporedni su likovi slikovito dočarani - zavodljiva Eva, suvremena verzija proroka Mojsija, starac koji čuva umjetnička platna za neke nove generacije, ludi doktor Hurtado koji želi istrijebiti štakore jer je uvjeren da će oni zavladati svijetom, Učitelj koji iza sebe ima vojsku djece, Matica koja koristi muškarce za oplođivanje i naivni pacifisti koji još njeguju vjeru u ljudsku dobroćudnost, samo su neki protagonisti iz šarene galerije naopakih i opakih karaktera koji su izgubili ljudskost, ali ne i zajedljivi smisao za šalu. Priče doslovno pršte ciničnim dosjetkama i smrtnošću, no dublja se pitanja kriju iza grotesknih situacija; zapita se čitatelj kako bi on reagirao u pojedinim situacijama te što ili tko to točno tjera čovjeka na življenje. O kakvoj je višoj ili nižoj sili ovdje riječ, odakle ljudima taj nepresušni nagon za (pre)življenjem? Slična se pitanja postavljaju tijekom čitanja strip serijala Živi mrtvaci i gledanja realističnijih filmova postapokaliptične tematike – svrha tih ostvarenja je da pokušavaju donekle publici predočiti moguću budućnost čovječanstva.

Hombre je premijeru doživio 1981.godinu u časopisu Cimoc, a neke su epizode (četverodijelna priča Najbolji od svih mogućih svjetova) objavljene u časopisu K. O. Comics što je doživio tek četiri broja. U Fibrinom integralnom izdanju (crno-bijela edicija Orka, #31) objavljene su priče što su objavljene u crno-bijeloj tehnici, dok će kolorirane priče izaći u posebnom izdanju. Premda je prošlo nekoliko desetljeća od premijere, Hombre sadržajno nije zastario ni zastranio; Segurina vizija budućnosti ne ostavlja dojam površnosti ili neozbiljnosti, a briljira i Ortiz svojim načinom vizualnoga pripovijedanja – crtež ne krase standardni kvadratići, vješto koristi različite tehnike kadriranja i montiranja priče. Njegov prljavi crtež dostojno prikazuje atmosferu u kojoj caruju jad i čemer, škrgut gladnih zubi usplahirenih, traljavih i kuražnih pojedinaca koji nastoje preživjeti. U crtežu se osjeća utjecaj stravične literature, što nimalo ne čudi jer je Ortiz sedamdesetih godina bio aktivan u tim vodama kao crtač. Segura kao scenarist dosljedno uspijeva vladati pričom, srcedrapajućih elemenata nema. Pojavi se melodramatičnost u pokojoj epizodi, ali u funkciji smiješnoga, uvijek je pitanje vremena kada će nagli komični obrat kod čitatelja izazvati gorkoslatki osmijeh. U jednom je intervjuu Philip Roth konstatirao da “u satiri čovjek glupiranjem pokušava ukazati na to koliko je sve ozbiljno.” Koristeći komičnost, Segura uvjerljivo postiže ozbiljnost.

Hombre će ubrzo stići i do polica naše knjižnice...