Ne jedem ja baš te fore o ljubavi na prvi mig, al' on je iznimka jer se volimo jednako snažno od devedesdruge. Pamtim ga još iz ere bočice. Onako skroz na rijetko dok mu čokoladni sluzavi listići jedva prolaze kroz dudu.

Ljubav se nastavlja u osnovnoj, svakoga jutra u isto vrijeme, sedam i dvadeset i sedam. Mama zna da mlijeko mora biti vrelo, al' skorupa ne smije biti. Miješa ga točno osamdeset i tri puta u desno i onda još tri puta u lijevo da ga sjedini onako kako se mome nepcu najviše sviđa. Opsesivno–kompulzivno miješanje doručka nastavlja se i u daljnjem školovanju, ali u srednjoj ga prebacujem na vrijeme večere.

Odlazak na faks učvršćuje vezu više no ikad prije jer zbog rupe u novčaniku, on se iz doručka i večere sada često preobraća i u ručak i u marendu.

On je vječni tješitelj, isprobano najdjelotvorniji lijek za predmenstrualnu šizu, topao i ugodan, nimalo zahtjevan ni sebičan, uvijek dostupan i spreman da s tobom gleda Teoriju velikog praska po zilijunti put bez da osuđuje.
Hrvati što su se rasuli po svijetu naručuju ga u paketima, mame ga pronalaze na majicama, knjižničarke na koricama i stranicama, ugnjezdio se u našim srcima.

Njegovo visočanstvo,

Čokolino.

Ukusi su različiti i malo se kome na svijetu može sasvim jasno objasniti nekakav odnos. Ipak, kad njega spomenem, kao da se sve duše u prostoriji smire, svi se grijesi oproste, boli otpuste, nekako se bolje diše, a i slini se nešto više.

Znaš ono, sir ne ide bez salame, zeleni čaj bez limuna, riba bez lešo blitve, sponzoruša bez bogatuna, a svi mi bez Čokolina. Kad ga nema doma, e tad mi se najviše jede, a kad ga imam, onda bih ga jela dvaespet puta na dan.

Tata je moj oduvijek bio majstor za nespojive kombinacije pa sam od njegovih sveizkuće ručkova odavno odustala, ali mrvljenje petit keksa u vreli Čokolino izum je za koji tata još uvijek čeka zasluženo priznanje. Nije ni lud jer najukusnije stvari na svijetu nastaju upravo umakanjem u toplo mlijeko bez kojega ni Čokolino ne bi bio vrijedan spomena.

Ima neka caka u tom kravljem mlijeku da ti sve srce poskoči kad ga ugledaš da se lagano puši u omiljenoj šalici na ovce. Neka tiha utjeha da si blizu doma, da te čeka topao krevet i mekana deka za uvalit se prije Woodyjevog filma.

Tu je naravno i zdjelica. Ima neko nepisano pravilo u našim krajevima da se Čokolino nikad ne jede iz dosadne zdjelice. Njegova se savršenost najbolje razvija unutar starih posudica na čijemu dnu sjedi djevojčica s ogromnim mašnama u kosi ili crno-bijeli mačak koji srče mlijeko. Tada doručak postaje izazov.

Jedi, jedi, kopaj, grabi dok ne ugledaš macu na dnu tanjura. Tada znaš da si uspio, prva pobjeda u danu i snaga za svaku novu koja tek treba doći.

Najbolje su one zdjelice koje baka zaboravi ponijeti sa sobom kad ti u njima donese domaću juhu jer si šmrkav i kašljav. One Čokolinu daju onaj isti tajni sastojak koji ti kuhar u šmensi fensi restoranu nikada neće otkriti, a on ne zna da tvoja baka isti taj sastojak uvali u svaki tvoj doručak, a i ne zna da ga je uvalila.

Najdraži su mi ljudi. Moje cjeloživotno razmišljanje o ljudima (a tek mi je 23) svelo se na dvije podjele. Prva ih dijeli na one koji prilikom računanja koriste gornje tipke s brojevima na tipkovnici i na one koji koriste tipke sa strane.

A druga je način na koji jedu Čokolino. Ona koja u mom svijetu čovjeka opisuje bolje nego bilo koji psihotest.

Rijetki i Gusti.

Rijetki su mi bliži jer sam i sama u toj skupini. Moj se Čokolino uvijek sastoji od 70 % mlijeka i 30 % Čokolina. Mi Rijetki obično smo osjetljivi, teško gutamo probleme, izbjegavamo sukobe, ali smo i neobično kreativni, u svojemu rijetkom doručku uvijek ostavljamo prostora za nove izazove poput mrvljenog keksa ili ploškica banane. Volimo sigurnost, ali nikada nismo u miru.

Gusti su mi draži kao prijatelji. Ne boje se promjena, snažnijeg su želuca, ali ne vole eksperimentirati. Igraju na sigurno makar, za razliku od Rijetkih, znaju da ništa nikad neće biti sigurno. Oni su snažni, dobri u duši, ali ponekad dosadni. Njihov je omjer, ovisno o osobi, 80 % Čokolino, 20 % mlijeko. Najizdržljiviji među Gustima Čokolino jedu sirov, na žlicu. Ravno iz kutije.

Tu je i Lino.

Najdivnije od djetinjstva. Jer kud ćeš bolje od čokoladnog doručka i još medu za spavanje dobiješ. S tim se mjeriti može samo Kinder jaje, ali to je neka sasvim druga priča.

Lino je njegovo ime i svaki dan pojede nešto fino, a pjesmuljak koji on pjevuši u reklami neće se iz naših glava izbrisati ni s 33 ni s 93.

Znam da ga i sad u glavi vrtite ko pokvarenu ploču i da, znam da će narednih pet dana Linov song zauzeti cijelu jednu polutku vašeg mozga, ali, priznajte, i pokoju srčanu klijetku.

To je onaj filing kad se raspadne pola svijeta, kad netko tamo strahuje dok bježi iz ratom razorene zemlje, kad majke plaču jer je Vukovar još kada pao, a tuga nikako da padne i znaš da nikad i neće, kad cijela planeta žali nad pariškim dušama, a ti sve to čuješ i vidiš iz male fotelje svoje studentske sobe, pa ti na um pada samo jedno.

Da im zakuhaš dva deca mlijeka i nađeš neku, s višnjama oslikanu zdjelicu, naspeš dvije žlice čokoladnih listića pa miješaš osamdeset i tri puta u desno i još tri puta u lijevo. Da im serviraš u kampu u Opatovcu, uz suzama napunjenu Seinu, svoj onoj gladnoj djeci u državi čije ime ne znaš ni reći, svim onim žalosnim dušama što nekoga negdje čekaju, za nekim žale ili se s nekim opraštaju.

U njemu je utjeha, dovoljno snažna da zakrpa sve što „buba“, sve što stišće i ne pušta. A u njemu je i sreća, ravna onoj kad na dnu korneta pronađeš stvrdnuti čokoladni umak. U njemu su djetinjstva, trudničke želje, najdivniji doručci, studentski gableci, liječeni mamurluci, povijest i budućnost.

Ali i sadašnjost. Takva da je trebaš promiješati čak osamdeset i tri puta u desno i tri puta u lijevo da bi postala onakva kakva tvome nepcu odgovara.

A ako ni tad nije, kakvu si je zamislio da bude?

E, tad zagrij mlijeko, pripremi zdjelicu, zamotaj se u dekicu i smaži Čokolino.