Odrastao sam na komedijama u kojima su glavnu riječ imali Louis de Funes, Charlie Chaplin, Stanlio i Olio. Televizijski je program bio šarolik pa sam s jednakim žarom pratio filmove u kojima je Bud Spencer mlatio zlikovce i vesterne koji bi se emitirali nedjeljom poslijepodne. Kako sam polako stjecao gledateljsko iskustvo, tako sam počeo pratiti kriminalističke filmove u kojima bi glavnu rolu imali Jean Paul Belmondo ili Alain Delon, a koji su se tada podosta vrtjeli na televizijskom programu. Negdje oko desete godine počeo sam pratiti kriminalističke serije (Poirot; Frostov pristup; Ubojstvo, napisala je), prije mi nisu bile naročito interesantne jer one, poput satiričnoga strip serijala Alan Ford i drugih umjetničkih djela za nešto starije osobe, iziskuju određen stupanj zrelosti i količinu predznanja.

Kriminalistički stripovi manje su se čitali, a bili su i u manjoj mjeri dostupni na kioscima. Na prvom mjestu po pitanju čitanosti uvjerljivo je bio Zagor, a tek onda su slijedili ostali junaci kao što su Blek, Mark ili Mister No. Najviše su se čitali stripovi vestern tematike, oni su najbolje prolazili. Stariji su čitatelji voljeli čitati kriminalističke stripove, nekima su oni možda bili i prioritet. Koliko mi je poznato, rijetki su u mom susjedstvu čitali kriminalistički strip serijal Nick Raider koji je krajem 1980-ih i 1990-ih izlazio na kioscima. Mene još tada taj žanr nije previše zanimao.

Premijeru je Nick Raider doživio u srpnju 1988. godine u Italiji i relativno brzo bio je dostupan na ovim područjima. Novosadski Dnevnik objavio je od 1989. do 1992. godine 39 brojeva, ostale su mi u sjećanju naslovnice Rendžer u Njujorku i Kupljeni životi. Slobodna Dalmacija objavila je svega 3 epizode 1994. godine (Pogodba; U sjeni cara i Ubojstvo uz prozor), a u svibnju 2009. godine pustolovine policajca Nicka Raidera počinje objavljivati izdavačka kuća Libellus po principu 3 priče iz regularne serije u jednoj knjizi.^[1]Isti princip čini regularnu biblioteku Dylan Dog, Nathan Never i Magični Vjetar.  Za naslovnice Libellusovih knjiga zaslužan je Darko Perović.

U Italiji je Nick Raider izlazio od srpnja 1988. do 2005. godine. Sveukupno je objavljeno 200 brojeva u redovnoj seriji, 10 specijalnih brojeva i 12 priča u ediciji Almanah. Jubilarne su epizode 100. i 200. u boji. ^[2]Uskoro će biti objavljena 34. knjiga u kojoj se nalazi jubilarna 100. epizoda.Serijal su osmislili Claudio Nizzi (napisao brojne Texove priče) i crtač Giampiero Casertano (1961.) koji je ispočetka bio zadužen za izradu naslovnica (radio je i na strip serijalu Dylan Dog).

Serijal Nick Raider čistokrvni je detektivski strip – oni koji vole hardboiled^[3]U prijevodu, tvrdo kuhana proza – književni žanr u kojemu imamo detektiva ili policajca koji se uporno bori protiv kriminala. Rečenice su u tim djelima životne, kratke i jasno oblikovane, nikako krležijanski kilometarske. priče, svakako bi trebali dati priliku ovom strip serijalu o uzornom policajcu koji djeluje u New Yorku, gradu koji nikada ne spava i u kojemu se stalno nešto događa, a zločina nikada ne manjka. Najveći broj priča odvija se u New Yorku, ali ima slučajeva da su priče smještene izvan grada (Granica; Krv pod snijegom; Tajne Northporta). Nickov otac također je bio vrstan policajac, što će reći da im je istjerivanje pravde u krvi.

Nije Nick svemoćan i sveznajući, ali je uporan u svojim istragama i brzo zaključuje. Ima detektivsko oko i ništa mu ne promakne, brzo reagira i domišljat je u novim situacijama, kada se situacija zakuha. Nema cijenu, nitko ga ne može potkupiti. Nepopustljiv, ne sklapa paktove s neprijateljima. Doduše, nije nemilosrdan niti ima grube metode kao teksaški rendžer Tex Willer koji svako malo nekoga pošteno nalupa (s dobrim razlogom, naravno!). Katkad čitatelj unaprijed zna tko je krivac i kojim je motivima vođen pa prati kako mu Nick i ostatak društva nastoje stati na kraj (kao u priči Davitelj s Manhattana), a ima i priča u kojima čitatelja ne zna tko je krivac do samoga kraja pa uslijedi iznenađujući obrat na kraju (Ubojstvo u Central Parku). Klasične whodunit priče budu osmišljene tako da je krivac najčešće osoba u koju čitatelj najmanje sumnja.

Policijski posao lakše se obavlja timski, uz pomoć provjerenih suradnika u koje se čovjek može osloniti. Nicku su od velike pomoći Marvin Brown, Art Rayan i Jimmy Garnett. Art je stariji policajac s puno iskustva na leđima, očinski je raspoložen prema Nicku, međusobno se podržavaju. Jimmy nije za velike akcije, ali i on ima svoje vještine – sistematičan je i odlično se služi računalom pa umije iščeprkati sitne detalje koji su važni za istragu. Nick već u prvoj priči (Bezimena žrtva) ostaje bez partnera pa nastoji saznati tko ga je ubio. Marvin, Nickov novi partner, pojavi se na kraju priče, točnije, na zadnjoj tabli.

Nick i Marvin ne kliknu iz prve jer su prilično različiti temperamenti. Najprije se podbadaju, treba proći neko vrijeme kako bi se Nick naviknuo na Marvinove fore i način funkcioniranja, ne manjka doskočica kakve se mogu vidjeti u buddy-buddy filmovima policijske tematike. Marvin je brbljav i duhovit, svojim pričama podiže atmosferu. Naravno, ujedno je i sposoban policajac, dok je Nick odmjereniji i ozbiljniji u javnom nastupu. Lik Nicka Raidera nastao je po liku glumca Roberta Mitchuma (1917-1997.), a i on je bio suzdržan, djelovao hladno i rezervirano, mirno i staloženo, kao da ga baš ništa ne može izbaciti iz takta. Mitchum je imao savršeno lice za film noir, uklapao se u žanr koji danas nije pretjerano poznat i razvikan. Lako je Mitchum stekao titulu karakternoga glumca jer je imao karakter!

Nadređeni Nicku nisu uvijek skloni, kapetan Phillip Vance stvara mu probleme – naime, Vance neprestance strepi što će drugi reći, petlja se Nicku direktno u posao i sputava ga jer se boji tuđih reakcija, posebice kada Nick stane na žulj moćnim, visokopozicioniranim pojedincima koji bi Vanceu mogli prigovarati. Ništa bolji Vance nije i na privatnom planu jer, mori ga strah od supruge i zato je predmet sprdnje među kolegama koji rade na Odjelu za umorstva. Nicku je od velike pomoći Alfie, doušnik patuljastoga rasta koji je u stanju saznati sve što se događa u gradu. Čuje kako ogromni grad diše, do svake informacije izuzetno lako dopre, nema novosti i spletke koja upućenome Alfieju može promaknuti.

Prepredeni manijaci, neumoljivi ubojice, otmičari, patološki pojedinci, dileri, mafijaši i ostalih kriminalci raznih kalibara, od najsitnijega do najkrupnijega, sa svima se njima Nick sučeljava. Kojekakve se osobnosti pojavljuju u realističnom prikazu New Yorka gdje su ljudi poprilično otuđeni i oprezni u međusobnom ophođenju, često emocionalno udaljeni jedni od drugih (doduše, u današnje doba ništa bolja situacija po tom pitanju nije ni u ruralnom području, i tamo razina otuđenosti dobiva na snazi iz dana u dan). Osobno su mi veoma drage priče kojima se govori o Nickovoj prošlosti, a odlična mi je i priča Grad okrutnih (Libellus, 2018.) kojase nalazi u 7. knjizi. U njoj se govori o Artovoj prošlosti, otvaraju se nanovo događaji iz njegove mladosti, izlaze na vidjelo davne razmirice.

Poput Mister Noa, Nick rado boravi u ženskom društvu, ali nije pretjerano zaljubljive naravi, već je poprilično racionalna osoba koju emocije teže nadvladaju. Ugodan je sugovornik, nije da svojom pojavom tjera strah u kosti. Krasi ga ležeran način odijevanja (tenisice, traperice, duga jakna i majica), nije nadmeni kicoš niti mu je previše stalo do toga što drugi misle o njemu. Dobro se nosi sa stresom i ne smeta mu napet način života, naprosto voli obavljati svoj posao. Svoju profesiju Nick stalno shvaća kao životni poziv, a ne samo kao posao pomoću kojega će platiti račune, profesionalno i s užitkom rješava slučajeve, dobro zna da se kao detektiv nikada neće obogatiti i zbog toga nije ni frustriran ni ogorčen. Nick nije izabrao policijski posao zbog društvenog prestiža ili slave, već iz plemenitih razloga. Nesklon kalkulacijama, stalno djeluje na strani pravde, neumorno se bori protiv zločina i izlaže vlastiti život za tuđu dobrobit, ne ustukne ni pred najvećim zlikovcima, dosljedno se bori protiv kriminala. Ne zna Nick za uobičajeno radno vrijeme niti se ne žali na činjenicu da mu profesionalni život ima značajnu prednost pred privatnošću.

Serijal Nick Raider dobro je poznat ljubiteljima punokrvnih kriminalističkih priča i oni su mu opravdano naklonjeni. Prepun intrigantnih priča, serijal Nick Raider svakako valja istaknuti kao kvalitetno štivo vrijedno preporuke. Kako je strip izlazio u mjesečnom ritmu, na njemu je radilo više renomiranih crtača (Gustavo Trigo, Renato Polese, Bruno Ramella, Ivo Milazzo, Goran Parlov, Mario Rossi, Mario Jannì…) i scenarista (Stefano Piani, Alberto Ongaro, Gianfranco Manfredi, Michele Medda, Luigi Mignacco...).

Zanimljivo je promatrati kako se serijal Nick Raider razvijao kroz godine. Odakle krenuti s čitanjem? Ako je moguće, najbolje je početi od samoga početka da se stekne što puniji dojam! Naravno, većina se epizoda može pročitati samostalno, neovisno o prošlim brojevima, ali ipak preporučam da se krene redom.