Tipično „češki“ počinje ovaj roman Eduarda Bassa koji se zapravo zvao Eduard Schmidt. Zaljubljenik u bajke i u ovom je svom romanu upotrijebio bajkoviti motiv - složne braće, prutića koje na okupu nitko ne može slomiti.

Ova se jedanaestorka radom, vježbom, trudom, odricanjima, disciplinom, složnošću i radošću igre vinula u visine svjetskog nogometa i postala nepobjedivom! Složna braća kuću grade, a ova su izgradila ne jednu, već jedanaest kućica! Jednu igru koja nadmašuje ostale. I jednu čvrstu, neuništivu obitelj.

Cijeli svijet obišli su nepobjedivi Klapzube, cijeli svijet cvokotao je zubima na spomen njihova imena. A oni su samo igrali, igrali i nepodnošljivom lakoćom (postojanja) zabijali golove dok je njihova mreža postojano mirovala.

(Jedinu sjenu na njihovu igru baca noć provedena u društvu jedanaest djevojaka nakon koje su bili nekako smušeni, dekoncentrirani… Ali nećemo o tome…)

„Pravi nogomet nije isto što i kraljevanje pa da se žene u to smiju miješati.“

Vlast voli pobjednike, uz uspješne sportaše rado se slikaju i vežu razni vlastodršci. No otac Klapzuba, siromašni seljak, mudri trener ne da se impresionirati praznim vrijednostima.

„Ja samo tvrdim da je nogomet mnogo teža vještina od kraljevanja. Mogu li oni gospodine kralju, zamisliti da tako stoje ispred gola i uto im krilo krasno lagano doda loptu. Tu su oni, tu je lopta, tu su vrata – i sad bi oni morali prvo sazvati članove vlade kako bi razmislili i odlučili je li bolje šutnuti špicem ili punom nogom, u desni gornji kut ili u lijevi donji. Vražje mi lopte, kakav bi onda bio rezultat!“

Iako živimo u svijetu koji šalje drugačije poruke, divno je iščitati ove koje promiču prave životne vrijednosti. Ovaj roman je, to valja napomenuti, napisan 1922.:

„Iza toga što moji dečki umiju stoji neizmjerno puno rada i napora. U današnje vrijeme nitko ne može napredovati dok svoj posao ne učini najtemeljitije i najpoštenije. To vrijedi za svaki zanat pod kapom nebeskom, za svaki je potreban rad. Moji su dečki taj posao obavili u nogometu i danas će isprašiti vaše.“

Nakon mnogih sportskih utakmica naći će se Klapzube i u jednoj stvarnoj, životnoj. Što mislite, hoće li se izvući? Što mislite, hoće li im sve to sportsko znanje, disciplina, kombinatorika pomoći u snalaženju i spašavanju iz stvarno opasne situacije?

„Tek tad su shvatili iz kakve su se strahote izvukli. Imali su takvu narav. Dok su bili u opasnosti, nisu se prepuštali strahu i sumnji. Ako ima prepreka, potrebno ih je svladati. Nikad nisu gubili vjeru i nadu, ali nikad nisu ni krstili ruke. Kroz čitav odgoj bili su naučeni boriti se protiv protivnika i baciti se na njega s jasnom namjerom. Znali su da vesela i poduzetna narav unaprijed osigurava pola pobjede, tako da ni u najvećim strahotama brodoloma nisu ni pomišljali na loš završetak. No sad, kad su se već izvukli, nehotice su postali svjesni o čemu je zapravo bila riječ.“

Prednosti sporta su brojne. Nepobjediva jedanaestorka donosi brojne dokaze toj tvrdnji u korist.

„Nije postojala ni najmanja nada da netko porazi Klapzube. Ali vječna i neutaživa čežnja za postizanjem nemogućeg koja je najdivnije obilježje sportskoga duha, neprestano je tjerala sve momčadi u nove pokušaje.“

I na kraju, ne zaboravimo spomenuti ilustratora ove knjige. Josef Čapek stariji je brat pisca Karela i, što je manje poznato, pravi izumitelj riječi robot. On ju je, naime, izmislio i darovao bratu za njegovu dramu RUR.