Nada Mihelčić: Potaknimo djecu da misle svojom glavom!
Nada Mihelčić autorica je čija je pojava u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade donijela bitni kvalitativni pomak. Koristi se umom dok piše i govori s djecom, zna komunicirati s njima na oba načina i prenijeti pravu poruku, i još nešto, ne manje važno – njene knjige djeca i mladi doista vole čitati.
Priča o Vašim spisateljskim početcima kreće na krilima Modre laste, i to – usput, dok ste radili u izdavaštvu. Što Vas je to potaklo da se primite pera i kako ste se odlučili obratiti upravo djeci? O čemu ste poželjeli pričati? Kakve su priče tada nastale?
Mislim da ovaj naš razgovor ne bi imao smisla ako bih na pitanja odgovarala neiskreno, nagađajući što se od mene očekuje ili što bi zvučalo vrlo razumno i trezveno. Zato se unaprijed ispričavam zbog svoje otvorenosti i ponekog možda neočekivanog odgovora. Bojim se da mi sada neće biti lako jer ste već u prvom pitanju zapravo postavili nekoliko pitanja pa ću morati odgovarati vrlo sažeto, a meni to nije lako.
Knjige sam namijenila djeci zato što vjerujem da je to iznimno koristan posao jer je odrastanje vrlo težak i kompliciran dio života i u tome je svaka dobronamjerna pomoć dobrodošla.
Pisala sam oduvijek. U osnovnoj sam školi bila jako frustrirana shvativši kako i učiteljica i učenici vjeruju da mi mama pomaže pisati sastavke i pjesmice koje sam donosila. Ta njihova sumnjičavost me je najprije zaprepastila, a onda i uvrijedila pa sam se povukla i pisala samo za vlastiti užitak. Mislim da je ta potreba pisanja nastala kao neki nesvjestan pokušaj samopomoći. Imala sam vrlo, vrlo nesretno djetinjstvo i pisanje mi je pomoglo pobjeći na sretnija mjesta. Mislim da to ipak nije ni u kakvoj vezi s činjenicom da se pišući obraćam prvenstveno djeci. Knjige sam namijenila djeci zato što vjerujem da je to iznimno koristan posao jer je odrastanje vrlo težak i kompliciran dio života i u tome je svaka dobronamjerna pomoć dobrodošla. Ne postoji neka određena tema. Priče koje su nastale u mojim spisateljskim počecima bile su izuzetno vedre, sa zgodnim zapletima i sretnim završecima.
Čini se da ste svojim romanima uspjeli pridobiti i mlade i odrasle čitatelje. Čitali mi Bilješke jedne gimnazijalke, Zelenog psa ili Napokon brucošicu, isto nam se piše: odmah nas privuku stil pisanja, jezik i pripovjedna tehnika, a osobito humor i ironija, otvorenost, sposobnost opažanja i kritičnost pripovjedačice u prvom licu, jedne od glavnih junakinja romana. I ostajemo uz njih do kraja jer nas budnima/zainteresiranima/zaokupljenima drže aktualna problemska tematika koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, drugačija perspektiva i netipičan pristup temi, dinamičnost romana, društvena kritika, iskrenost i pozitivna poruka bez moraliziranja i idealiziranja. Uvjereni smo da se to postiže kada se voli ono što se radi. Vas pisanje uistinu veseli, zar ne?
Što smatrate najvažnijim kada je riječ o pisanju za mlade?
Točno. Pisanje me veseli, ponajprije zbog posve osobnog i egoističnog razloga. Naime ja nikada nisam opisivala nešto što se nekada nekome dogodilo. Izmišljam. Sve. Najgore mi je kada netko (obično je to neka ustanova od koje tražim financijsku potporu) traži da mu ukratko kažem sadržaj neke buduće knjige. Otkud mogu znati kamo će me pisanje odvesti i kako će sve to završiti? Znam samo osnovnu ideju, nešto na što želim upozoriti djecu i nenametljivo im ukazati na moguće neželjene posljedice. Sve drugo dolazi i meni samoj kao novost i iznenađenje pa i ja često, poput vas čitatelja, jedva čekam novu stranicu da vidim što će se dalje događati.
Neki moji kolege po peru misle kako ne treba u sve to ići ambiciozno nego je dovoljno djecu samo zabaviti. Ne slažem se. Djeca se sjajno zabavljaju i bez nas. Ako im ne želite biti od koristi, ostavite ih na miru.
A što se tiče vašeg pitanja što smatram najvažnijim kada je riječ o pisanju za mlade, tu moram reći kako bi mi za odgovor s kojim bih ja bila zadovoljna bilo nužno napisati barem dvije-tri stranice teksta. Neki moji kolege po peru misle kako ne treba u sve to ići ambiciozno nego je dovoljno djecu samo zabaviti. Ne slažem se. Djeca se sjajno zabavljaju i bez nas. Ako im ne želite biti od koristi, ostavite ih na miru. Ono što je zaista važno jest da u samoj pripremi pisanja nove knjige znate kojem se uzrastu obraćate i na što im želite ukazati. Dječja čuđenja, nesnalaženja i želja za informacijom bitno su drukčija ako dijete ima osam godina ili ako je već dobrano zagazilo u pubertet i adolescentske muke. Zato se prema tom planiranom segmentu budućih čitatelja prilagođava i sve ostalo, od odabira toj djeci aktualne teme pa do rječnika kojim se služite, dužine rečenice, ambijenta u koji ćete smjestiti radnju i svega ostalog. Zato je pisanje za djecu iznimno zahtjevno. Knjigu za adolescente treba još dodatno pisati slojevito. Pod tim mislim kako je onaj prvi površinski sloj očit pri prvom, površnom čitanju. Dobro napisana knjiga mora ispod toga imati što je moguće bolje prikazan sociološki i psihološki kontekst koji podupiru logiku radnje. To je onaj "nevidljiv" dio koji takvu knjigu čini zanimljivom i odraslima.
Pisanje za djecu i mlade nosi određenu odgovornost koju Vi čitavo vrijeme imate na umu, no svemu pristupate baš kako i koliko treba, odmjereno i primjereno, osvajajući nas pritom smislom za humor, dosjetkama, vedrinom, zaigranošću i optimizmom. Usprkos tome (i/ili upravo zato) što se u romanima govori o ozbiljnim i životno važnim temama, problemima odrastanja, osobnim tragedijama i borbama likova i što se ujedno kritizira društvo. Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli dok ste pisali ove romane? Je li bilo teško uskladiti i pomiriti ozbiljnu tematiku romana s humorističnim tonom te u konačnici pronaći razloge za nadu i optimizam?
Meni to nije teško uskladiti. I ne htijući, pisac u svakoj svojoj knjizi govori i o sebi. Ne doslovno, ali govori to svojim stilom, humorom ili smrtnom ozbiljnošću. Na stilu i iskrenosti pristupa može se poraditi, ali tu uspijevamo samo u detaljima. Svaki nas pasus knjige razotkriva.
Nikada nisam ustuknula pred nekom teškom temom. Čak im dajem i prioritet. To ne znači da želim da čitatelj čita jecajući i potroši dva obiteljska pakovanja papirnatih maramica. Humor i vedre rečenice imaju onu istu namjenu kao i čokolada u koju su pokatkad uronjeni gorki lijekovi za djecu. Najveći izazov i ujedno i najgore iskustvo do sada bilo mi je pisanje završetka romana Zeleni pas. To je roman o tome kako pri drogiranju nisu žrtve samo ovisnici nego se to neumoljivo reflektira na sve članove obitelji, a i šire. Dugo sam razmišljala je li ispravno odlučiti se za smrt posrnule sedamnaestogodišnjakinje. Užasavala sam se toga gotovo kao da moram ubiti stvarnu osobu pa je knjiga dugo ležala nedovršena. Neki su mi zamjerili tu smrt ovisnice "jer knjige za djecu ne smiju imati tužan kraj". Nisam ulazila u polemike, ali možda je ovo prigoda reći kako sam očekivala da odrasle osobe znaju kako "sretan kraj" često zapravo nije sretan. I obratno. Ova je smrt otvorila put nadi da će životi ostalih članova obitelji dobiti šansu za sretniji nastavak. Osim toga, ne možete na cca 300 stranica djeci indirektno govoriti kako je droga užasna, a na kraju im poručiti nešto u stilu: Ma uopće nije važno što ste razorili vlastitu obitelj, posve ih iscrpili i materijalno i emocionalno. Samo se vi drogirajte i sve će to na kraju ZA VAS završiti sjajno. Ozdravit ćete, dobiti unosan posao i uživati do kraja života!
Priča kojom ste nas osvojili (kao i način na koji ste ju ispričali) u Bilješkama jedne gimnazijalke nastavlja se u romanu Napokon brucošica. Iako ste jednom prilikom izjavili da ste tim romanom rekli sve što ste imali, nekako Vam baš i ne vjerujemo. :) Možemo li se nadati trilogiji? :) Hoćemo li imati prilike pratiti kako se pronicljiva i darovita glavna junakinja ovih romana snašla u nekom novom životnom razdoblju?
Ne. Ta je priča ispričana. Junakinja ova dva romana gotovo je odrasla osoba i na kraju knjige Napokon brucošica upisom na fakultet ona odlazi iz fokusa. Zauvijek. Djeci ću ponuditi neke nove probleme s kojima se bore njihovi vršnjaci. Iskreno rečeno, mislim da trilogije ne bi bilo ni kada bi protagonistkinja bila znatno mlađa jer mi je zlo od pomisli kako neki autori otkriju "ključ" i onda po toj "špranci" pišu nastavke u nedogled, rutinski producirajući rečenice koje će donijeti novi nastavak, koji će pak donijeti novi novac. Meni se to ne sviđa.
Iako je oštrica društvene kritike prisutna i u Vašim ranijim romanima, ponajviše se njezini ubodi osjete u „načetim mislima“ Napokon brucošice. Na udaru su se tako našli autoriteti koji su dugo smatrani nedodirljivima te slijepo i nekritičko usvajanje pojedinih ustaljenih društvenih vrijednosti. Pritom ste se dotakli brojnih tabu tema kako biste potakli mlade na razmišljanje (svojom glavom) i kritičko promatranje svijeta. Što mislite: kako bi se još mogao/trebao poticati kritični(ji) stav mladih? Tko je utjecao na Vaše stavove i pogled na svijet? Postoji li neki autor ili neka ličnost čije kritike i razmatranja rado pratite?
Uh, hvala vam na ovom pitanju iako bi mi za iscrpan odgovor trebalo nekoliko sati. To poticanje djece da misle "svojom glavom" glavni je motiv mog bavljenja ovim poslom. Posebno u knjizi kao što je Napokon brucošica, koja je pisana za srednjoškolski uzrast koji zaslužuje puno više od infantilnih pričica o (ne)sretnoj ljubavi. Ne očekujem uspjeh jer cijeli dobro razrađeni sustavi rade protiv toga. Varate se ako mislite kako itko želi čuti kritički stav mladih, a kamoli ga poticati i biti doveden do toga da mu "balavci" kompliciraju život. Jamačno ste zapazili kako je školstvo u svim zemljama pod izravnom kontrolom vlade (Ministarstva prosvjete ili neko slično ime) koja propisuje kurikulume, a time nas tijekom školovanja modelira kao da smo komad gline. Usađuju nam ono vječito "mi" i "oni". "Oni" žive negdje drugdje, druge su vjere, govore drugim jezikom, pripadaju nekom drugom civilizacijskom krugu. Gotovo se šutke podrazumijeva kako u pojmove domoljublja i rodoljublja spada da smo "mi" bolji nego "oni". Mnoga obrva bi se s čuđenjem i prijekorom podigla čak i kad bi u sportu neko naše dijete oduševljeno navijalo za reprezentaciju koja je objektivno najkvalitetnija, a ne za "naše". Nije to tako samo u Hrvatskoj nego posvuda. Nigdje školstvo ne odgaja djecu da postanu građani svijeta, nego lojalni podanici s kojima će nacionalne elite manipulirati onako kako im trenutačno odgovara..
To poticanje djece da misle "svojom glavom" glavni je motiv mog bavljenja ovim poslom.
Pitate me tko je utjecao na takve moje stavove. Ranije sam mnogo čitala, ne samo beletristiku nego sve što mi je došlo pod ruku. Suočena s činjenicama, spoznala sam neugodne istine o sebi. Naime i ja sam rezultat takvog modeliranja tijekom školovanja. Neuka sam. Ne šalim se. Poput dresiranog pudla znala bih nabrojiti svih sedam rimskih brežuljaka, pikantne tajne obitelji Borgia, imena svih žena Henrika VIII., sve križarske ratove i takve stvari. Pitajte me tko je najbolji meksički slikar ikada. Nemam pojma. Nabrojiti barem dva kanadska filozofa. Nemam pojma. Postoji li u Keniji netko posebno zaslužan za napredak znanja iz kemije? Najčuveniji arhitekt Indije? Neki peruanski botaničar? Ovako bih mogla nabrajati do u nedogled. Neuka sam i neinformirana. Stvar je unutarnjeg integriteta i zdrave pameti postaviti si pitanja kao što su je li Ljudevit Gaj značajan u svjetskim razmjerima. Nije. Ali zašto sam onda morala učiti mnoge detalje o njemu, a nitko mi tijekom školovanja nije ni spomenuo npr. katakamu kao pismo... Danas nije teško pronaći doktore znanosti koji nemaju pojma da je sanskrt onaj prajezik iz kojeg su se razvili europski jezici, a kamoli da bi znali da su ga Indijci pisali pismom koje se zove devanagari, a još manje nam je itko govorio kako to pismo ide doduše s lijeva udesno kao i latinično, ali zanimljivost je u tome da slova tog pisma ne "sjede" na horizontalnoj crti nego na njoj vise. Zašto bi nas Gaj zanimao više od toga? No da se vratim vašem pitanju i završim s ovim. Ne znam tko je imao najviše utjecaja. S vremenom usvojite neke stvari zaboravivši od koga ste to čuli pa polako iz takvih poruka pletete vlastitu mrežu, svoj osobni pogled na svijet.
Silno želim upozoriti djecu na to da moraju učiniti dodatne napore kako bi postali građanima Zemlje, a ne samo šugavo pile u lokalnom kokošinjcu.
Jedna ste od rado čitanih domaćih spisateljica, Vaši su romani (Zeleni pas i Pustolovine Arna i Điđija) osvojili naše poznate književne nagrade, a jedan je Vaš roman uvršten u Antologiju hrvatske proze za mlade i u školsku lektiru (Bilješke jedne gimnazijalke). Jeste li zadovoljni recepcijom, kritikama i odjekom svojih djela? Jeste li to očekivali?
Bilo bi zaista neskromno reći kako nisam zadovoljna. Ja sam u jednoj godini samo za Zelenog psa dobila četiri respektabilne književne nagrade. Mnogi pisci koji imaju neusporedivo veći opus od mene nisu sakupili četiri nagrade tijekom života. Naravno, nagrade djeluju stimulativno, ali nam ne bi trebale "udariti u glavu" jer su ponekad i stvar tajminga pa se mjesec dana nakon dodjele nagrade pojavi sjajna knjiga koja bi vam, da se pojavila samo nekoliko mjeseci ranije, s punim pravom mogla uskratiti slavlje. Kad me pitate kako sam zadovoljna pisanim kritikama, onda moram reći kako su za moje knjige bile vrlo povoljne ali i vrlo rijetke. Samo rijetki "trate vrijeme" na ono što se našoj djeci nudi za čitanje. Kao da nitko ne misli na to da pročitane knjige zauvijek (barem u tragovima) ostaju živjeti u nama i bitno utječu na formiranje stavova kad smo već odrasli. Zato mislim da sustavno griješimo jer se kritike književnosti za djecu ne objavljuju samo vrlo rijetko nego se većinom objavljuju u stručnim časopisima za koje veliki postotak roditelja ne zna ni da postoje pa ih i ne čitaju.
Samo rijetki "trate vrijeme" na ono što se našoj djeci nudi za čitanje. Kao da nitko ne misli na to da pročitane knjige zauvijek (barem u tragovima) ostaju živjeti u nama i bitno utječu na formiranje stavova kad smo već odrasli.
Iz Zagreba, gdje se odvija radnja većine Vaših djela, „otputovali ste“ u Afriku i odande nam basnolikim kratkim formama na sad već prepoznatljiv način - zanimljivim i živim pripovijedanjem te veselim i zaigranim stihovima, uz pravu dozu humora i suptilnu pouku - skrećete pozornost na pojedine ljudske osobine i vrline (kao što su dobrota, snalažljivost, složnost i spremnost na suradnju, samouvjerenost, tolerantnost i prihvaćanje različitosti i dr.), ali i na mane (npr. hvalisavost, oholost, naivnost, glupost, neiskrenost, častohleplje). Koje su po Vama najvrednije ljudske kvalitete?
To koliko su moje knjige dobre ili nisu, stvar je stručne procjene i osobnih afiniteta, no u svakoj knjizi silno pazim na uzrast potencijalnog čitatelja. U knjizi Pričice i pjesmice iz daleke Afrike odlučila sam onom mlađem uzrastu ukazati na osobine i situacije koje spominjete. Mišljenja sam da je tako maloj djeci prihvatljivije strepiti nad opasnostima u koje lošim ponašanjem upadaju životinje nego da se to događa djeci jer bismo im tada gotovo prijetili što će se njima dogoditi. Na primjer dovoljno je upozorenje ako dijete čuje kako se mali nosorog izgubio jer je odlutao od mame. Kad tom djetetu negdje u gradskoj vrevi mama kaže neka se drži uz nju i pazi da se ne izgubi, dijete će se prisjetiti što se dogodilo nosorogu i poslušat će. Afrika je odabrana kao ambijent zato što tamo životinje još (barem ponegdje) žive slobodno, a i privlači egzotikom.
Odmak od poznate sredine iskoristili ste kako biste na slikovitiji način - služeći se novim likovima, motivima i situacijama – ukazali na univerzalne ljudske osobine. Budući da ste puno putovali (dobro, ne baš u Afriku :)), sigurno nam štošta možete reći o iskustvima i spoznajama kojima nas može obogatiti putovanje u druge krajeve, upoznavanje drugih kultura i stilova života te odmak od rutine i uobičajene perspektive. Postoji li nešto što biste osobito izdvojili?
Mislim da su putovanja iznimno korisna i potrebna do te mjere da bi, kad bi se mene pitalo, svakom mladom čovjeku trebalo biti omogućeno da negdje u periodu nakon završetke srednje škole pa do dvadeset i pete godine života provede jednu godinu putujući. To čak i nije tako neostvariva ideja, barem za djecu Europe i nekih drugih kontinenata. Jednokratne besplatne karte (koje bi omogućilo Ministarstvo obrazovanja – ne mogu sada tu ulaziti u način financiranja), hosteli, "bonovi" za hranu i slično. Korist koju bi ta putovanja donijela bila bi nemjerljiva. Kad mladi čovjek porazgovara s nekim iz Latvije, ode u Rusiju, Alžir, Japan ili bilo kamo, brzo će uvidjeti da su nam svima zajedničke iste strepnje, nade, želja za davanjem i primanjem, da nam je zajedničko ono što nazivamo ljudskošću. Shvatili bi da Arapi i ostali muslimani nisu opasni vjerski fanatici, da stanovnici Mombase ili Lusake nisu bosi, gologuzi glupani s perjem provučenim kroz nozdrve nego "normalni" ljudi, a sve te predrasude bile su nam usađene odgojem, podupirane filmovima koji su tu imali itekako važnu namjenu i ulogu. Shvatili bi da je našem uhu vrlo ugodno uz neku logorsku vatru slušati sjetne ruske balade, da nije točno da su svi sjevernjaci mračnjaci skloni alkoholu itd., itd. Takva putovanja vam, metodom "vlastite kože", neizbrisivo promijene optiku i zauvijek skinu naočale koje su vam bile nametnute indoktrinacijom.
Tako odgojenu mladež ne bi bilo lako po povratku s tih putovanja nahuškati na ratovanja, na kapitalistička eksploatiranja zemalja "trećeg svijeta", na manipuliranja Bogom i vjerom. Trebate li još argumenata?
Planirate li još koji put povesti mlade čitatelje na literarne izlete u neke nove, egzotične krajeve?
Da, zbog svega ovoga što sam upravo rekla.
Kratke priče, poezija, radio-drama, romani... Sve ste to pisali i usvojili. :) Postoji li koja književna vrsta u kojoj biste se još željeli okušati ili kakav (spisateljski) izazov kojeg biste se rado prihvatili? Recimo putopis (kao prigoda za iznošenje Vaših zapažanja, doživljaja, misli i dojmova s putovanja)?
Ne. Ne znam koliko putopisi mogu realno prenijeti stvarnost jer je sve, od stavljanja akcenta na ono što ćete promatrati i prenositi čitatelju pa do zadnjeg detalja, ovisno o vašem obrazovanju, afinitetima, otvorenosti da lokalnom stanovništvu priznate da vam je potreban "tumač znakova" i još o mnogočemu. Istovremeno bih se morala odreći onog što mi je u književnosti najatraktivnije: imaginacije, ukrašavanja ovog svijeta nepostojećim likovima i događajima. Mislim da ću se držati onoga što dobro radim, a putopise prepuštam onima s novinarskom "žicom".
Prevodite s engleskog jezika. Kakva su Vaša prevoditeljska iskustva? Što Vam se najviše sviđa u tom poslu?
Sviđa mi se sama svrha prevoditeljskog posla. Predstaviti vrijednu knjigu onima kojima bi zbog nepoznavanja jezika ona ostala nedostupna. Treba li vam bolji poticaj?
Prevodili ste različite žanrove (fantastiku, znanstvenu fantastiku, povijesne romane...) Što najradije i najlakše prevodite, a gdje nailazite na najviše poteškoća i zašto?
Najlakše mi je bilo prevoditi dvije avanturističke knjige pisane za djecu. Tek kod prevođenja postanete svjesni koliko je vokabular kojim su pisane knjige za djecu skučeniji i time manje zahtjevan u odnosu na prevoditelja.
Najzahtjevniji su romani iz žanra znanstvene fantastike. Nisam brojila, ali prevela sam ih debelo preko dvadeset i u njima sam barem dvjesto puta bila na rubu očaja jer nije bilo sfere u koju ne zadiru. Na primjer u samo dvije knjige koje sam prevela iz poznate i filmovane serije Dine našla sam se suočena s 1200 stranica teksta u kojem je moguće naići baš na sve, od detalja iz fizike, astronomije, meteorologije, etnologije, psihologije pa do gigantskih crva koji žive pod pješčanim dinama i strašno su opasni. One koji su diplomirali engleski (ili bilo koji drugi jezik s kojega misle da bi s lakoćom prevodili) treba upozoriti kako bi im prevođenje znanstvene fantastike išlo puževom brzinom ako ne znaju mnogo toga iz astronomije i fizike, astronautike, a u nekim slučajevima se uplete i farmakologija i uvede vas u bespuća organske kemije. Tu treba istaknuti kako nikada ne znate koja je sprava čista izmišljotina autora pa tek nakon nekoliko dana listanja raznih knjiga i raspitivanja kod znalaca iz te struke saznate kako je npr. detaljno opisan materijal organskog porijekla jednostavno izmišljen, baš kao i sve navedene formule koje su "omogućile njegovo nastajanje". Takve stvari su zamke koje treba izbjeći, a to pak iziskuje strašno gubljenje vremena.
Što volite čitati u slobodno vrijeme? Koje vas teme interesiraju, a koji žanrovi najviše privlače? Biste li izdvojili nekoliko naslova knjiga u kojima ste uživali i nekoliko imena pisaca koji su Vas se dojmili?
Gotovo i nemam slobodnog vremena pa malo čitam. U svakom slučaju ne čitam onoliko koliko bih željela. Odrasla sam na ruskim klasicima, koji su mi neizmjerno bliži od Nijemaca pa mi je na sam spomen Dostojevskog nekako toplije oko srca. Na sličan mi je način u mojoj mladosti W. Faulkner približio život američkog juga. Francuzi su majstori poezije, mada se tu divim i Japancima. Mislim da je gotovo svaka haiku minijatura po onome što nam govori ravna romanu od dvjesto stranica. Zanimljivo je (ako pogledate države po njihovoj veličini i ulozi u povijesti) kako je Velika Britanija loše plasirana. Naravno da imaju nekoliko svima znanih imena, ali da je kojim slučajem Shakespeare odlučio biti kuhar ili pomorac, Engleska bi završila u književnom sirotištu.
Koje su Vam bile omiljene knjige u djetinjstvu? A omiljeni pisci? Je li Vam itko od njih možda poslužio kao uzor?
Mislim da je uz ovo pitanje važno napomenuti roditeljima kako je silno važna uloga kućne biblioteke jer djeca čitaju ono što im je pri ruci. Zato je, bez obzira na možebitnu oskudicu, važno smisleno oformiti makar malenu kvalitetnu biblioteku koja će djeci biti na raspolaganju. Ja tu nisam bila baš uzorna jer se očekivalo kako ću posegnuti za knjigama namijenjenim djevojčicama. Tih knjiga je bilo malo i bile su mi neizmjerno dosadne pa sam, na užas moje bake, posezala za "muškom literaturom" kakvu su pisali K. May i Z. Gray.
Kao sasvim mala voljela sam Andersenove Priče i bajke, no ta me knjiga i danas čuva nekih pogrešaka u pisanju. Mislim da je pogriješio pišući pripovijetke kao što su Djevojčica sa šibicama i Veliki i mali Nikola. To su priče neprimjerene maloj djeci i meni su prouzročile gorke patnje suosjećanja i prave noćne more.
Knjiga koja po mojem mišljenju predstavlja razdjelnicu književnosti za mlade na "ono prije" i "ono nakon" jest Lovac u žitu. J. D. Salinger mi je uzor i po tematici i po stilu. Jeste li zapazili kako su, kad je riječ o stilu, čitatelji često pravi snobovi? Često ćete čuti kako ljudi (čiji bi popis pročitanih knjiga komotno stao na njihovu posjetnicu) s podsmijehom govore o piscima "lakog" stila. To se ne odnosi samo na Salingera. Johnu Steinbecku ni Nobelova nagrada nije pomogla ni spriječila da ga "znalci" prestanu bagatelizirati zbog tečnog i jasnog govorenja.
Oh, moram se nekako zaustaviti...
Čime se trenutno bavite/zabavljate? Je li kakva nova knjiga u pripremi? (Kojoj će publici biti namijenjena?) Baš bismo voljeli znati što nam to još spremate... :)
Upravo pišem zadnje rečenice romana Edbin namijenjenog srednjoškolskom uzrastu. Započela sam pisanje zbirke kratkih priča Pričice iz III.b, a iz naslova se već vidi da će štivo biti namijenjeno osnovnoškolcima. U glavi započinjem pisanje moje prve knjige za odrasle. To će biti zbirka novela. Ukoliko bude. Ne gorim baš od želje da pišem za odrasle jer oni već imaju formirane stavove i ne znam baš ima li u meni toliko entuzijazma da utrošim nekoliko mjeseci svojeg već opasno nagorjelog života samo zato da bih zabavila neku gospođu koja sjedi pod "haubom" kod frizera i čitanjem krati vrijeme.