Svoja sam prva čitateljska iskustva gradila u vrijeme Harryja Pottera. Sjećam se, četvrti je razred osnovne škole i svaka se treća fora povezuje s puževima golaćima, plačljivom Myrtle i Onim Čije Se Ime Ne Spominje.

Dnevnici poslije crtića izvještavaju o kilometarskim redovima pred svjetskim knjižarama, a i naše se knjižare pripremaju za prijevod najčitanije knjige za mlade.

Fanovi kampiraju, odjeveni u omiljene likove i čekajući na novi nastavak kao na kakav eliksir života.

Čita se.

Snažno, puno, jedvadočekano, uzbuđeno, zavučeno u deku, užurbano, usporeno, strastveno, guštasto.

Ali Harry Potter dogodi se jednom u stotinu godina, a milenijska je generacija ipak veći dio svoje mladosti provela pred knjigom negoli pred ekranom tableta.

Danas je situacija nešto drugačija.

Suvremeni autor za djecu može imati ostvarenje života, divan, poučan, zabavan roman, slikovnicu, zbirku priča ili pjesama.

Priznanja i pohvale struke, pofarbane recenzije u najtiražnijim novinama, ali ako se njegova knjiga ne čita, džaba mu sve.

Negdje između nove plejke, tinejdžerice jutuberice i troglavog spinnera, nalazi se trenutak pažnje spreman da se preda autoru. Samo i jedino ako je autor spreman preuzeti taj ključan trenutak i od njega stvoriti čitatelja. 

Pisac za djecu mora zaključati ego i ključić baciti jednorogu

Devetogodišnjak jučer, devetogodišnjak danas i devetogodišnjak sutra imaju jednu zajedničku odliku. Svako od njih želi čuti priču.

Jer priča, bila ona isklesana u kamenu, napisana, naslikana, fotografirana, postavljena na YouTube ili programirana u igrici, ono je što privlači i zove.

Priča stoji iza svega i na priči sve počiva.

Ako djetetu knjiga nije zanimljiva platforma za dobiti priču, pisac je taj koji je mora znati učiniti privlačnom.

Trenutak je to u kojem svatko tko se naziva književnikom za djecu treba biti u stanju pozdraviti se sa svojim egom, titulom, zaboraviti na svoj velebni doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi, zaboraviti na velike riječi i mudrosti te se spustiti na strunjaču, među djecu.

Da bi uopće dobio priliku ispričati svoju priču, pisac se treba otvoriti pričama onih koji su ga došli poslušati.

Pa tako književni susret nikako ne bi trebao proći a da pisac nije pogladio nečijeg plišanog medu, ugurao prst u ljigavca, saslušao besmisleni vic, divio se majici na Elzu i Olafa i barem jednom zavrtio nečiji spinner.

Tek tada na red dolazi priča koju valja znati ispričati. Nije svaki književnik za djecu i vrstan pripovjedač, ali bi svaki dobar autor trebao biti u stanju približiti svoje djelo publici kojoj je napisano.

Pisac za djecu ne smije biti dalek i zamišljen. On je uvijek prisutan i zamusan sladoledom na strunjači u velikoj školskoj dvorani ili majušnoj knjižnici. Pisac za djecu ne boji se djece i ne boji se svojih likova. Poznaje ih i spreman ih je braniti pred svojom zahtjevnom publikom.

Isto tako, pisac za djecu otvoren je za svaku novu viziju svoje ideje i potaknut će djecu da mu se suprotstave i da ponude nešto bolje. U djeci vidi saveznike sanjare i buduće kolege maštače. Od njih uči i na njihovim pričama gradi svoje priče.

Susret s autorom susret je sa samim sobom

Izgradnja odnosa s autorom počinje u obitelji. Djetetu koje svaku večer sluša priču prije spavanja valjalo bi objasniti da je tvorac njegove omiljene priče netko tko, baš kao i on, voli slatkač od čokolade, nosi različite čarape i voli priče. Da se iza kraljevne i zmaja krije osoba od krvi i mesa, snova i želja.

Nadogradnja tog odnosa nastavlja se u školi gdje se dijete prvi put ozbiljnije posvećuje analizi književnog djela. Učitelji osvještavaju autora kao umjetnika i kulturnjaka te ga iz nekih, djeci neshvatljivih daljina i visina, spuštaju na zemlju, u školsku klupu.

I makar se činilo kao sasvim retro iskustvo, susret s autorom današnjim je klincima potpuno novo iskustvo.

Lišen tipki, ekrana i virtualnosti, susret s autorom povratak je u stvarnost. U živu komunikaciju koja ne priznaje smajliće i heštegove. Kratice i usputne osvrte.

Susret s autorom aktivira kritičko razmišljanje, maštu i potiče na komunikaciju.

Osim što je riječ o jednom od prvih doticaja s kulturom i umjetnošću, susret s autorom susret je sa svojim mislima, sanjama, kritikama i spoznajama. Susret je djeteta sa samim sobom.

A tu smo čudesnost dužni poticati i njegovati.