U vremenu u kojem se teze zamjenjuju vrlo lako, u vremenu u kojem se kampanje čitanja u nekim dijelovima svijeta podvaljuju u lancima brze prehrane (još uvijek se istinski zgražam zbog neprimjerenosti brkanja duhovne hrane s prežderavanjem senzacijama). U vremenu kad dio struke podržava takav pristup jer je "bitno da se čita", nisam sigurna da mogu pričati o ulozi (dječjih) knjižnica.

U takvom svijetu kontakt s malim čitateljima i čitateljicama za neke je izgubljen, pa svoje korisnike i korisnice traže opskurno i na ulicama u blještavim izlozima. Te iste neznalice puno ćete puta čuti kako govore da knjižnica nije interesantna i kako ju vrijeme gazi. Ti isti najčešće i ne znaju što sve dobra knjižnica radi (a pod tim mislim na entuzijastične knjižničare i knjižničarke koji/koje rade za cijeli kolektiv, jer valjda nemaju pametnijeg posla u životu - pa se bave djecom i mladima, konstantno smišljajući načine na koje će, još češće bez utrošene lipe, svojim programima angažirati mlade da postanu aktivni korisnici i korisnice, jer baš kako se stereotipno knjižnici spočitava da je njena uloga pasivna, tako baš stereotipno knjižnica ne želi korisnika/korisnicu koji/koja će nekoliko puta godišnje uletjeti samo da posudi ili vrati građu). Paradoksalno, čujem to i od studenata i studentica knjižničarstva koji nisu poznato lice, a i godišnje pročitaju jednu knjigu. Uvijek me je zanimala ta ljudska potreba da komentira stvari o kojima baš ništa ne zna. Valjda se frustracije i nezadovoljstvo moraju izbaciti negdje, pa je bilo koja tema zgodan poticaj za to.

Teško je govoriti o (dječjim) knjižnicama, nekima s kojima nisam povezana i koje nemam priliku promatrati izbliza.

Ono što znam, znam svoju dječju.

U samom centru grada, u šarenom prostoru koji dodatno krase radovi malih spretnih ruku, s probranim fondom i s energijom koja je intimna, a živa. Primjerice, telefon zvoni svake 2 minute, neko dijete gunđa mami i tati nešto, drugo dijete vas šarmira svojim odabirom knjigica i potrebom da ispečatira svaki vidljivi papirić na pultu, tinejdžerići su zadubljeni u strip ili časopis, neki su glasni, neki uče, a neki se zabiju u kutak i ako može ikako, nemojte im se obratiti dok uživaju sa svojom knjigom. A neki samo upadnu unutra, pa istresu svoju dušu na pultu prije nego se osnaže za odlazak tamo iza vrata, u vanjski svijet u kojem se baš svašta događa. Ipak, ovo može zvučati kao prodavanje prazne priče ako ne poznajete ta lica koja odrastaju i žive uz svoju knjižnicu. Primjerice, kad budete u prilici provesti vrijeme s grupom predškolske djece i kad vam pažnju privuku ona djeca koja prate što radite, koja vam postavljaju pitanja na pravim mjestima, koja vas love za nelogičnosti i zadivljuju koncentracijom, pitajte ih dolaze li u knjižnicu. Usput ih pitajte da vam preporuče dobru priču. Njih najvjerojatnije nećete tražiti kasnije u izlozima s početka priče.

I što onda naša dječja knjižnica napravi? Njoj je drago vidjeti poznato ime na novom programu, pa ta ista bića - sad samo mrvicu starija uključuje u neki mali čitateljski klub. Pa u još malo stariji. Pa sad već dobijete genijalne tinejdžere: Petru, Filipa, Nou i Valentinu. A njih je šteta ne poznavati jer odudaraju od svojih vršnjaka i iza sebe imaju kilometre pročitanih knjiga o kojima godinama diskutiraju. Iz toga proizlazi da svoje stavove izražavaju samopouzdano, nedvosmisleno i jasno, a širinom interesa, talentima i šarmom posrame vas u nekoliko sekundi. I to je golemi uspjeh. Zadržati darovitu djecu u prostoru koji naizgled nema ništa s čime bi se mogao natjecati u svijetu kakav mislimo da poznajemo.

Nema senzacija, nema podebljanih naslova, nema reklame, nema šokova. Ali ima privilegiranog druženja iza zatvorenih vrata knjižnice. U isto vrijeme generacija malih crtača pohađa radionicu stripa, u sobici druga grupica uči prve riječi stranih jezika, preko puta 3D printer ne prestaje raditi. Oni koji imaju odlike vođa formiraju svoje klubove ovisno o interesima, priča se o animama, gledaju se filmovi, pišu se pjesme na LARP-ovima. Ta značajna masa ljudi nosi dobru riječ o knjižnici, doživljava je kao oazu i mjesto kreativnog izražavanja, povezana je s knjigom i ima neke šanse biti bolja osoba.

A tko zna? Možda i osoba koja će sutra iza pulta angažirati i vašu djecu...